Zvonko Bušić, „Zdravo oko / Sjećanja", Večernji list – Zaklada Zvonko Bušić Taik, Zagreb, 2014.

„Kao kršćanin i katolik protivnik sam samoubojstva, jer smatram da samo Bog imao pravo čovjeku oduzeti život. Samoubojstvo ne smatram načinom rješavanja problema, nego oblikom bježanja od stvarnosti, nespremnošću čovjeka da se suoči s problemima, zapravo - kukavičlukom. No, kod pokojnog Zvonka Bušića teško bi bilo dokazati da je riječ o kukavičluku. Sav Bušićev život pokazuje kako je riječ o nesumnjivo hrabrome čovjeku odanome visokim životnim idealima i načelima. Moglo bi se reći da Bušićeva smrt predstavlja primjer herojske smrti, dragovoljnog odlaska u smrt kojim se društvu želi poslati određena poruka. Ovim činom, koji osobno ne odobravam, Bušić se je svrstao u red onih plemića duha kao što su japanski književnik Yukio Mishima ili francuski pisac Dominique Venner, koji je pred koji mjesec izvršio samoubojstvo kao znak protesta protiv legalizacije istospolnih brakova u Francuskoj. Nakon povratka iz emigracije poznati pjesnik Boris Maruna, razočaran situacijom u državi, napisao je pjesmu pod naslovom Bilo je lakše voljeti te iz daljine. Mislim da naslov te pjesme opisuje i sudbinu Zvonka Bušića. Pokojni Zvonko Bušić, nacionalni romantik i revolucionar, vjerojatno je mnogo patio nakon povratka u Hrvatsku, suočen s kaljužom hrvatske dnevne politike, u kojoj se beskrupulozno - često i pod nacionalnim barjacima - gaze svi oni ideali za koje je on žrtvovao cijeli svoj život. Lakše je sanjati hrvatsku državu, nego proživljavati hrvatsku zbilju, zapisat će u svojoj duhovnoj oporuci. Za nekoga tko se je borio protiv komunizma i jugoslavenstva, teško je bilo gledati kako se kriptokomunističke i neojugoslavenske ideje - u recikliranom obliku - nastoje nametnuti kao ideje vodilje i u samostalnoj hrvatskoj državi. Smrt Zvonka Bušića, izdanka Kvaternikova borbenog oblika hrvatstva i možda posljednjeg romantika hrvatske ideje, jasan je znak za uzbunu. Ako toliko stoljeća željenu hrvatsku državu želimo učiniti subjektom povijesti, onda se mi, kojima je hrvatstvo ideal vrijedan življenja, moramo pokrenuti i organizirati te prevladati međusobne podjele i taštine. Svaki od nas je osobno odgovoran i pred poviješću i pred generacijama koje dolaze. Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda, pjevao je Antun Branko Šimić. Zvonko Bušić zasigurno nije išao malen ispod zvijezda. Bušićeva žrtva jedan je od zaglavnih kamena moderne hrvatske države. Na nama je da srušimo nesretnu Platonovu špilju i Hrvatsku učinimo mjestom za normalan i dostojan život".

Prethodno citiranim riječima sam u rujnu 2013. za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentirao posljednji čin Zvonka Bušića. Kad danas razmišljam o Zvonkovoj smrti dolazim do zaključka kako je čin kojim je on skončao svoj ovozemaljski život bio najjasnija i najsnažnija osuda današnje hrvatske države, osuda koja je mnogo toga rekla o stanju u hrvatskoj politici i društvu, a posebno o hrvatskim političarima i njihovu moralnom i ljudskom integritetu. Da je Zvonko u bilo kojoj stranci koja danas djeluje u OpservacijeNjegove opservacije o temeljnim pitanjima postojanja - o Bogu, životu, smrti, sreći, patnji, žrtvi, prijateljstvu, o sudbinama pojedinaca i naroda, o materijalizmu i idealizmu itd. - univerzalna su i nadvremenska, a pokazuju i njegovu odličnu potkovanost u filozofskim i književnim klasicima, koja, međutim, u Zvonkovu slučaju nije predstavljala puko knjiško znanje budući da je sve te filozofske istine on spoznao u praksi svoga mukotrpnog života, života koji kao da podsjeća na sudbinu Hrvatske u proteklih tisuću godina.Hrvatskoj vidio potencijale za ostvarenje njegove vizije uređenja hrvatske države - a to je vizija svih razumnih i dobronamjernih Hrvata - nema nikakave sumnje da si nikada ne bi oduzeo život.

Ono što me je potaknulo na ovaj zapis čitanje je njegove posthumno izišle knjige Zdravo oko / Sjećanja, koja je prošle godine objavljena u nakladi Večernjeg lista i Zaklade Zvonko Bušić - Taik koju vodi njegova Penelopa Julliene Bušić. Knjigu je uredio Zvonkov prijatelj i poznati kolumnist i književnik dr. sc. Damir Pešorda. Knjiga Zdravo oko / Sjećanja ne spada u klasično memoarsko štivo koje bi se vodilo faktografsko-kronološkim kriterijem, nego je riječ o fragmentima iz Zvonkova života, o nizu zaokruženih pripovijesti koja govore o događajima iz njegova života, od djetinjstva u Gorici do povratka u Hrvatsku i uključenja u društveno-politički život Republike Hrvatske. Knjiga, kao što ističe urednik Pešorda, osvjetljava psihološka stanja, uvjerenja, namjere i stavove koji su njena autora vodili kroz život. Nekoliko posljednjih poglavlja u knjizi napisala je Julliene Bušić nakon Zvonove smrti, čime su čitatelji dobili dodatno bolji uvid u njegov životni put i životne poglede.

Sinteza akcije i kontemplacije

Ono što čitatelj prvo može zaključiti nakon čitanja knjige jest činjenica da je Zvonko Bušić bio školski primjer političkog idealista, osoba izvanrednog optimizma i nesvakidašnje životne energije, primjer hrabrosti i odvažnosti, rijetko viđena sinteza akcije i kontemplacije, čovjek koji je duboko promišljao svijet oko sebe i smisao ljudskog postojanja. Njegove opservacije o temeljnim pitanjima postojanja - o Bogu, životu, smrti, sreći, patnji, žrtvi, prijateljstvu, o sudbinama pojedinaca i naroda, o materijalizmu i idealizmu itd. - univerzalna su i nadvremenska, a pokazuju i njegovu odličnu potkovanost u filozofskim i književnim klasicima, koja, međutim, u Zvonkovu slučaju nije predstavljala puko knjiško znanje budući da je sve te filozofske istine on spoznao u praksi svoga mukotrpnog života, života koji kao da podsjeća na sudbinu Hrvatske u proteklih tisuću godina.

Već na samome početku knjige, u prvome poglavlju pod naslovom Stara pjesma, doznajemo da se je Zvonko još kao dijete zanosio idejama o borbi za slobodu, potaknut teškim položajem hrvatskog naroda koji obitava na prostoru zapadne Hercegovine i Imotske krajine:

„Još kao dijete slušao sam od starijih što su sve preživljavali u Drugome svjetskom ratu i koliko je mladih ljudi iz moga kraja bilo ubijeno nakon rata. Zapažao sam i sam kakav se teror provodio nad stanovništvom u mome i okolnim selima. Jugokomunistički režim doveo je svoje ljude u naše krajeve. Učitelji i nastavnici u školama bili su pretežito Srbijanci ili Crnogorci, tako se u školama nametao srpski jezik i ćirilica. Milicajce su također doveli iz Srbije da teroriziraju domaće stanovništvo. Kao dijete gledao sam kako poreznici odnose sve što su ti ljudi krvavo stekli i privrijedili svojim radom. Ljudi su iz dana u dan živjeli u strahu. Kao dijete nisam mogao razumjeti taj strah i u meni se rađao bunt protiv nepravde i eksploatacije. S velikim zanimanjem slušao sam zastrašujuće priče o tome što su sve ljudi doživjeli, a i vlastitim sam očima imao prilike gledati teror koji se u svakom vidu provodio nad stanovništvom mojega kraja".

Još kao dijete Bušić je dao zavjet da će svoj život posvetiti borbi za slobodu hrvatskog naroda. Djetinjstvo kao da ga je htjelo očeličiti i pripremiti za taj put koji će podrazumijevati svakodnevnu žrtvu, pa je tako već kao dijete pretrpio gubitak oka i život ispunjen patnjom i žrtvom.

Već je napomenuto da knjiga nije pisana kronološkim redoslijedom, nego Zvonko pripovijeda o događajima za koje smatra da je važno ostaviti zapis narednim generacijama. U knjizi tako čitamo o njegovu odrastanju u Gorici i o životu ljudi toga graničarskog kraja, o emigrantskom životu u Beču i SAD-u i druženju s emigrantima (Bruno Bušić, Benjamin Tolić, Nedo Vegar i dr.), o otmici zrakoplova i motivima za tu otmicu (Zvonko je do kraja života vjerovao da je aktivacija bombe koja je usmrtila policajca bila djelom sabotaže, čemu sam i osobno sklon vjerovati), o 32 godine američkog zatvora i zatvorskome druženju sa šarolikim društvom zatvorenika, od gangstera, ubojica i rasista do bivših šefova CIA-e, islamista i marksista, o bijegu iz zatvora čija pripremljenost svjedoči o vrlo visokom stupnju Zvonkove inteligencije, o potrazi sa smislom u čitanju književnih i filozofskih klasika. Čitajući neke dijelove knjige, primjerice pismo koje je poslao na sprovod svoje majke Kenduše Bušić, čovjek teško može suspregnuti emocije i ne zaplakati.

Najteže zatvorske godine - u vrijeme Domovinskog rata

Najteže godine u zatvoru za Zvonka su, što se je moglo i pretpostaviti, bile one u vrijeme Domovinskog rata. „... Uspostavom neovisne Republike Hrvatske ostvarena je ideja za koju sam prinosio svoju žrtvu, pa je time moja robija izgubila simbolični i svaki drugi smisao. Najednom sam se osjetio kao skretničar na tračnicama kojima vlakovi više ne prolaze, kao ugašeni svjetionik na napuštenom moru, pa je svjetlo počelo slabjeti i u mojoj duši. U doba Domovinskog rata teško sam nalazio mira i spokoja, jer sam fizički bio u zatvoru, a duhom i mislima stalno u domovini".

O Domovinskom ratu će još zapisati:

„Što se tiče rata za oslobođenje moje domovine, Hrvati su zaista zadivili sve one koji su im imalo bili naklonjeni, a moram priznati da su svojom spremnošću, borbenošću i duhovnom snagom nadmašili i sva moja očekivanja. Međutim, kad svjetskim moćnicima i međunarodnim spletkarima nije uspjelo spriječiti rađanje Hrvatske, oni su sve učinili da joj produže porođajne muke, i nastavljaju na njezin put podbacivati svakojake klipove. Jer, glavni je cilj današnjih mega-plutokrata, koji diktiraju svjetskom politikom, da poput bivših sovjetskih kolektiva, po cijelomu svijetu osnuju svoje privatne zadruge i povežu ih u jednu globalnu farmu. Vizije ovih novih Marxa i Lenjina podrazumijevaju brisanje svih etničkih i kulturnih razlika i uništenje nacionalnih država, a njihov je strateški cilj, da svakom narodu mora prisjesti i ogaditi se vlastita domovina. Zapravo takve tendencije već pedeset godina prevladavaju širom svijeta, a osobito su snažne u novonastalim državama, gdje se svako rodoljublje napada i izvrgava ruglu, a svim sredstvima vode rat za uništenje narodnoga duha. Tim svjetskim plutokratima u tome, nažalost, pomažu iskorijenjene i kupljene intelektualne prostitutke i kojekakva egocentrična piskarala, kojima njihova pokvarenost i sljepoća onemogućavaju spoznati - da svako ljudsko biće jedino kroz svoj obitelj i zajednicu, kroz svoj narod i vjeru može postati kompletan i sretan čovjek".

Posebno je zanimljiv dio knjige koji se bavi Zvonkovim dolaskom na slobodu. na jednom mjestu tako ističe da ga je pet godina na slobodi StvarnostGorak je ovo i istinit opis hrvatske političke stvarnosti koja se pretvorila u kaljužu kojom najbolje pliva klatež, ljudi bez ikakva političkog, moralnog i ljudskog integriteta. Beskrupulozni su to pojedinci, sitni trgovci domoljubljem i politički šibicari kojima politika ne predstavlja borbu za opće dobro i bolju budućnost hrvatskog naroda, nego sredstvo za osobno bogaćenje i promociju. Takvim stranačkim vojnicima, posve logično, stranka predstavlja zlatno tele, kojemu podređuju ako treba i temeljne nacionalne interese. Odlika je to ne samo lijevo-jugoslavenskih, nego i desno-nacionalnih stranaka.dotuklo i skršilo više negoli trideset i dvije godine zatvora. Nema nikakve sumnje da je ono što je Zvonka skršilo bila teška politička situacija u kojoj se je Hrvatska našla nakon 2000 godine. U knjizi o tome čitamo:

„Ispočetka sam bio prilično benevolentan prema aktualnoj vlasti s HDZ-om i Ivom Sanaderom na čelu, no brzo sam shvatio da to više nije Tuđmanov HDZ, da su karijeristi i kriptojugoslaveni potisnuli domoljube. Nešto dulje mi je trebalo da shvatim kako i na raspršenoj tzv. desnici konce vuku ljudi bez pameti ili bez poštenja, a često lišeni obe karakteristike. Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srce iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom - ' Stranka je iznad svih i svega ' - važnija od naroda i dobrobiti zemlje".

Gorak je ovo i istinit opis hrvatske političke stvarnosti koja se pretvorila u kaljužu kojom najbolje pliva klatež, ljudi bez ikakva političkog, moralnog i ljudskog integriteta. Beskrupulozni su to pojedinci, sitni trgovci domoljubljem i politički šibicari kojima politika ne predstavlja borbu za opće dobro i bolju budućnost hrvatskog naroda, nego sredstvo za osobno bogaćenje i promociju. Takvim stranačkim vojnicima, posve logično, stranka predstavlja zlatno tele, kojemu podređuju ako treba i temeljne nacionalne interese. Odlika je to ne samo lijevo-jugoslavenskih, nego i desno-nacionalnih stranaka. Ne iznenađuju stoga sljedeći retci iz knjige:

„Ono što me posebno ražalostilo bila je činjenica, koju sam kasnije saznao od nekih visokopozicioniranih dužnosnika hrvatskih vlasti, da su i u hrvatskoj vlasti postojali oni kojima nije odgovaralo moje puštanje na slobodu i koji su se do kraja nadali ću život skončati u američkom zatvoru. Logično mi je bilo da tako razmišljaju oni iz jugokomunističke nomenklature koje je Tuđman, želeći pomirbu, kooptirao u novu vlast, no čudilo me, da neki drugi, čija imena ovdje ne želim navoditi, nisu bili pretjerano skloni 'Bušićevu izlasku iz zatvora'".

Mali diktatori kojima je stranka važnija od Hrvatske

Zvonko bi se često vraćao frustriran kući iz političkih sastanaka - svjedoči Julienne Bušić - govoreći kako se čini da je mnogima stranka važnija od Hrvatske. U većini slučajeva, čelnici stranke shvaćali su stranku kao svoje vlastito leno nad kojim su te sitne duše vladale, i pomisao na udruživanje s drugima koji su sposobniji i pametniji od njih bila im je nezamisliva, budući da bi takvo udruživanje podrazumijevalo gubitak njihove iluzorne moći i slave, što je za mnoge od tih sitnih duša bilo važnije od rada za dobrobit domovine.

Zvonka je posebno boljelo kad bi vidio da su sposobni, pošteni i principjelni ljudi isključeni iz vlasti zbog stranačke nepripadnosti, a još ga je više boljelo kad bi doznao da je to često zato što predstavljaju opasnost malim diktatorima koji se među njima osjećaju nedostatni. Za njega je prava politika, kako je to formulirao Platon, bila umijeće u službi duša, a ne sebično nagomilavanje moći, utjecaja i materijalnih dobara. U proglasu kojim se povukao iz politike stoga je istaknuo kako „stanje u Hrvatskoj nije dobro i treba ga popravljati, a to se može učiniti samo postizanjem širokog povezivanja i umreživanja iskrenih, čestitih, nepodmitljivih, neucjenjivih, neustrašivih domoljuba, bez obzira na stranke i grupacije kojima trenutno pripadaju".

Zvonko je smatrao, svjedoči supruga Julienne, da se današnjem svijetu crno piše ako se u potrazi za pravicama i istinom ne vratimo Sokratovim dijalozima. Važnost dijaloga kao puta do istinske mudrosti tema je koju je on stalno ponavljao. Samo kroz dijalog, rekao bi, moguće je predočiti vlastita mišljenja na analizu i istodobno čuti tuđa. Bez dijaloga nema prave razmjene ideja ni mogućnosti da se raskrinkaju vrdala i manipulatori činjenicama.

Posebno ga je smetala činjenica što kadrovi iz bivšeg sustava vedre i oblače hrvatskom državom, državom čije postojanje nikada nisu htjeli. KadroviZvonka je posebno smetala činjenica što kadrovi iz bivšeg sustava vedre i oblače hrvatskom državom, državom čije postojanje nikada nisu htjeli. „... što dulje boravim u slobodnoj Hrvatskoj, sve se više uvjeravam kako je komunističko nasljeđe i te kako živo. I u vidu mentaliteta i u vidu naslijeđenih kadrova, koji su dobro umreženi i osiguravaju nesmetanu prohodnost svojih ljudi i svojih ideja kroz medije i institucije hrvatske države".„... što dulje boravim u slobodnoj Hrvatskoj, sve se više uvjeravam kako je komunističko nasljeđe i te kako živo. I u vidu mentaliteta i u vidu naslijeđenih kadrova, koji su dobro umreženi i osiguravaju nesmetanu prohodnost svojih ljudi i svojih ideja kroz medije i institucije hrvatske države".

Zvonko je smatrao da politička spretnost nije dostatna kvalifikacija za vođenje naroda kao što je hrvatski, te da se tu još više od političke spretnosti traži politička odgovornost i hrabrost. Vođe malih naroda koji se bore za slobodu moraju biti i osobno hrabri ljudi, spremni na vlastitu žrtvu, a ne samo vješti političari.

Dakako, uz surovu hrvatsku političku realnost Zvonku je bilo prilično teško nakon 32 godine zatvorskog sustava prilagoditi se životu na slobodi te se uživjeti u psihu običnih ljudi i njihovih problema. Brige i težnje ljudi koji su me okruživali na slobodi - piše na jednom mjestu - „činile su mi se banalnima, njihovi strahovi bezrazložnima, a njihovo ponašanje često neprihvatljivim. Srećom, sretao sam i mnoge pametne i krasne ljude koji su bili u stanju nadići banalnost svakidašnje rutine, ljude koji su dublje promišljali svijet i život. Druženje s njima, bez obzira na to jesmo li se u svojim promišljanjima slagali ili prijateljski polemizirali, pomoglo mi je da polako prevladam postzatvorske traume i uključim se u, da tako kažem, civilni život. Jer, gledajući unatrag, ja sam iako ni dana nisam nosio odoru nijedne vojske, gotovo cijeli život bio vojnik. Vojnik jedne ideje".

Iznimno je zanimljiva Zvonkova usporedba života u zatvoru i života na slobodi:

„U zatvoru kada netko da riječ i prekrši je, imaš pravo, gotovo dužnost, pretući ga ili čak ubiti. To je zakon zatvora, možda grub i ljudima na slobodi nerazumljiv. Vani gotovo svi lažu, manipuliraju, a ništa im se zbog toga ne događa, ne srame se niti ih okolina zbog toga bojkotira. Vani ne smiješ kažnjavati protuhe. Samo ih moraš trpjeti, jer njihova riječ nema nikakve vrijednosti. U zatvoru nema cinkanja. To je strogo zabranjeno, nešto najniže. Cinker mora biti u izolaciji jer će ga ubiti, to svi razumiju, čak i stražari. Na slobodi svi sve cinkaju, na ovaj ili onaj način, da bi nešto dobili, neki dobitak ili probitak. Ne događa im se uglavnom ništa loše zbog toga, svi to prihvaćaju kao normalno. U zatvoru je zakon potpuno suprotan. U zatvoru ne smiješ, na primjer, nekome dugovati novac, ili ćeš platiti na vrijeme ili ćete premlatiti, možda i ubiti. Pitanje je časti i poštovanja da, ako duguješ, platiš svoje dugove. Vani je sve drukčije, svi su u dugovima, duguju drugima, bankama, prijateljima, a kada ne plate, nikome ništa. Nedostaje osjećaj odgovornosti, integriteta, dužnosti. Pa se postavlja pitanje, gdje je normalnije, vani ili u zatvoru? U zatvoru čuvaš prijatelje, štitiš ih, ako im treba pomoć, uvijek si na raspolaganju, pa i kada te to može koštati života. S njima dijeliš sve - tugu, radost, očaj. Vani nije tako, pravo prijateljstvo je rijetko, s ljudima koji te okružuju često ništa ne dijeliš, više se kriješ želeći se prikazati drukčijim no što jesi. Prijatelje mijenjaš po potrebi, najčešće iz interesa".

Sukob sila krvi i sila novca

Poput njemačkog mislioca Oswalda Spenglera i Zvonko je smatrao da se u svijetu sukobljavaju sile krvi i sile novca, a krv nije nužno i narod, nego životna sila, ujedinjena svijest koja se pak često izražava kroz nacionalnu pripadnost, prosvijetljena svijest koja djeluje protiv beživotnih sila novca ili globalizma. U tom smislu piše: „Danas su snage novca i njihove sluge na vlasti pozicije, snage krvi su u opoziciji. Snage novca mogu kupiti mozgove pa danas postoji vrlo mnogo intelektualnih prostitutki, srce ne mogu kupiti i zato njime manipuliraju. U tom im služe taštine, sitne duše s velikim egom, ljudi kojima su ambicije u velikom raskoraku s pameću i sposobnostima. Ali ljude koji imaju i srce i mozak nije moguće kupiti, niti je moguće njima manipulirati, no takvih je ljudi mali i nije im lako, jer velike su manipulacije srca".

Zvonko je smatrao da smisao života „dolazi od ljubavi prema borbi: čovjekove spremnosti da čuva, bori se i, ako je potrebno umre za više ciljeve - za ciljeve više od njega samoga. To što je grčki bog Narcis propao u svojoj ljubavi prema samome sebi samo je simbol traćenja mnogih života koje u današnje doba gledamo svuda oko sebe. To su prazni životi u potrazi za vlastitim užicima, jednako kao što su prazni i izrazi njihovih lica. Lišen zanimanja, svrhe, iskustva i, što je najvažnije, predanosti".

Posve u skladu s takvim shvaćanjima Zvonko je smatrao da ljudsko biće „jedino kroz svoju obitelj, kroz svoj narod i vjeru može postati kompletan NovacZvonko je smatrao da je novac korisna stvar, ali „do onoga trenutka dok njegova vrijednost ima odgovarajuće uporište u stvarnom svijetu. To su nekada bile tzv. zlatne rezerve, no novac počinje pogubno djelovati na društvo kada se ta uporišta odbace i proglase nepotrebnima. Živimo upravo u takvom vremenu u kojemu novac, virtualni zapis bez temelja u stvarnome svijetu, svojom zastrašujućom moći kompromitira sve one vrijednosti koje na prirodna način nastaju u okrilju organskih zajednica".čovjek i živjeti punim i sretnim životom. Lažu, ili sami sebe grdno zavaravaju svi moderni sofisti i cinici, svi današnji narcisti i oportunisti koji paradiraju kao građani svijeta i propagiraju ljubav prema cijelom čovječanstvu, dok ljubav prema vlastitom narodu i domovini proglašavaju anakronizmom i izvrgavaju ruglu. Jer onaj tko sve voli ništa ne voli, tko svakoga voli zapravo nikoga ne voli. Zamislite čovjeka koji na Dan mrtvih ode na bilo koje groblje, cvijećem okiti i pomoli se na bilo kojem grobu, a ne traži grobove svoje rodbine i prijatelja. Preduvjet svake prave ljubavi prema čovječanstvu i brige za budućnost svijeta ljubav je prema svome bližnjemu i svome narodu i briga za budućnost vlastite domovine. Možda se intelektualne prostitutke nadaju da će na globalnoj životinjskoj farmi oni i njihovi potomci biti privilegirane životinje. Na njihovu veliku žalost, oni se u tome grdno varaju jer su svi ti položaji već odavno rezervirani".

Zvonko je posebno kritizirao moderni materijalizam koji je, prema njegovu mišljenju, zahvatio cijeli svijet, a u europskoj se civilizaciji razmahao toliko da ne dopušta nikakav uzvišeniji smisao života. „A bez duhovne dimenzije, bez ideala i uzvišenoga smisla života čovjek ne može preživjeti. Parafrazirajući Bibliju, Dostojevski je napisao da 'tajna ljudskoga života nije da se samo živi, nego da se ima nešto za što se živi'. Na pitanje što bi se dogodilo kada bi iznenada i na poklon ljudi bili zatrpani svim materijalnim blagodatima i tjelesnim užicima Dostojevski je odgovorio da bi to bila tragedija za čovjeka jer bi ljudi odmah izgubili duhovnu dimenziju i volju za životom, pretvorili bi se u živinčad bez ikakvih ljudskih vrlina i vlastitih osobnosti, sve ljude prekrile bi žive rane, i oni bu i u mukama grizli svoj vlastiti jezik. Tek tada bi ljudi shvatili da nema sreće u neradu, da ugasne misao koja ne stvara, da je odvratno živjeti besplatno, da je život borba, da sreća nije u sreći nego u njezinu postizavanju i da je ovaj svijet Bog stvorio najboljim i najsavršenijim".

„Slobodan i bogat čovjek može si kupiti dosta toga na ovome svijetu", zapisao je u svojim bilješkama, „ali te se blagodati uveliko razlikuju od onih koje nikakav novac ne može kupiti: unutarnjeg mira, zadovoljstva, užitka koji čovjek osjeti kad gleda izlazak i zalazak sunca, morske valove, zvijezde, mjesec, ili kad prvi hoda po djevičanskome snijegu prema šumarku čije su grance okićene snijegom ili kroz brdske puteljke prikrivene netom opalim lišćem. Takav ushit i sreću, duboko zadovoljstvo jer si pravi prijatelj i imaš dobroga čovjeka za prijatelja, jer si voljen i voliš čestitu ženu ili djevojku, jer si zadovoljan samime sobom i u svojem bitku doista ćutiš pripadnost i sklad s ovim čudotvornim svijetom - te je stvari nemoguće kupiti novcem".

Zvonko je smatrao da je novac korisna stvar, ali „do onoga trenutka dok njegova vrijednost ima odgovarajuće uporište u stvarnom svijetu. To su nekada bile tzv. zlatne rezerve, no novac počinje pogubno djelovati na društvo kada se ta uporišta odbace i proglase nepotrebnima. Živimo upravo u takvom vremenu u kojemu novac, virtualni zapis bez temelja u stvarnome svijetu, svojom zastrašujućom moći kompromitira sve one vrijednosti koje na prirodan način nastaju u okrilju organskih zajednica".

Važnost vjere

Posebnu važnost Zvonko je pridavao vjeri, koja je i njemu samome, nema sumnje, pomogla preživjeti duge 32 godine američkih kazamata. O vjeri tako piše: „Za nas smrtnike vječno će biti nedokučivi tajanstveni putovi Božji, ali nam ostaje vjera da Bog čovjeka neće zaboraviti, niti će ovaj svijet prepustiti đavlu. Dakle, blago onima koji svakodnevno i u svim stvarima vide prst Božji, jer njima njihova vjera daje nadu bez koje nema budućnosti, a bez budućnosti ni prošlost ni sadašnjost nemaju nikakva smisla. Čim izgubi vjeru, čovjek gubi i nadu i smisao svoga života, a smisao njegova života na ovome svijetu je baš ono što čovjeka čini čovjekom. Zato, kad izgubi svrhu svoga postojanja, čovjek prestaje biti čovjekom i postaje obični racionalni dvonožac, živinče bez srca i bez savjesti, arognantni egocentrik, opsjednut svim vrstama megalomanije, i sklon svim porocima i pokvarenostima".

Kao vjernik, vidimo to iz promišljanja u knjizi, Zvonko je ovaj život smatrao prolaznom postajom i na neki način pripremom za vječnost, što je posve u skladu s kršćanskim učenjem. „Svakog će čovjeka njego starost pitati što je od trajnije vrijednosti u životu postigao i kakva djela i tragove iza sebe ostavlja. A možda je još važnije pitanje kako će i koliko biti pripravan u zadnjim i vrlo dugim trenucima ovozemaljskoga života pogledati u oči svojoj tjelesnoj smrt. A što ako je ovozemaljski život sa svim svojim iskušenjima i stupicama ustvari jedinstvena prilika za treniranje i školovanje duše i uma da bi se u trenutku smrti lakše rastavili od tijela? Jer doista, vječnost nas tada neće pitati jesmo li na zemlji bili bogataši ili siromasi, niti nju to zanima, jer vječnost razlikuje samo one koji umiru očajni i beznadni, koji su pali na svim životnim ispitima pa će ili morati ponavljati pod (možda) težim okolnostima, i one koji mirno i spokojno ostavljaju uspješno završenu ovozemaljsku školu i svečano ulaze u više razrede vječnosti".

Suvremenu ideologiju globalizacije Zvonko je smatrao pogubnom jer je smatrao da polako preobražava cijelu zapadnu civilizaciju, rastačući pri GlobalizacijaSuvremenu ideologiju globalizacije Zvonko je smatrao pogubnom jer je smatrao da polako preobražava cijelu zapadnu civilizaciju, rastačući pri tome nacije na nesretne pojedince lišene identiteta. „Moderni čovjek ima sva moguća pomagala da bi bolje čuo, a ipak je gluh; gluh na vapaj onih koji pate, gluh za pjesnika i filozofa, guh za kišu i vjetar, gluh za buku oceana, gluh za tišinu noći, gluh za Boga".tome nacije na nesretne pojedince lišene identiteta. „Moderni čovjek ima sva moguća pomagala da bi bolje čuo, a ipak je gluh; gluh na vapaj onih koji pate, gluh za pjesnika i filozofa, guh za kišu i vjetar, gluh za buku oceana, gluh za tišinu noći, gluh za Boga".

„Zašto su tekstovi nekih pjevača" - pita se na jednom mjestu očito aludirajući na Thompsona - „globalistima tako opasni? Zašto sa svojim novcem i medijima pokušavaju ismijati, ocrniti, pa čak i uništiti one koji pjevaju o domoljublju, obitelji, vjeri? Zato što ti pjevači bude srca ljudi, stvaraju osjećaj jedinstva, svrhe, ljubavi prema domovini. Globalisti moraju uništiti ljubav prema domovini i osjećaj pripadanja je je u protivnome nemoguće osvojiti, opljačkati, opustošiti. Kada se unište ljubav i osjećaj pripadanja nekoj državi i narodu, tad nitko ne mari hoće li doći globalisti preuzeti njezine resurse, jer ljudi su se već uvjerili da su sad 'građani svijeta', a ne građani vlastite zemlje!".

Kao hrvatski nacionalist smatrao je da su nacije dio „prirode formirane kroz mnoga stoljeća, izrasle poput stabala. Nacije su plan i volja Božja, pa ih treba braniti i njegovati, svaku s njezinim posebnostima. Nacija je velika proširena obitelj koja je krvno i duhovno povezana, i zato svaka nacija posjeduje svoj specifičan karakter, moral, tradiciju. Svi normalni i zdravi članovi te zajednice, te proširene obitelji vode brigu jedni o drugima i ćute uzajamnu bol. Nacija je društvena organizacija koja je najprirodnija pojava u svijetu i povijesti. Svaka nacija pripada određenoj civilizaciji, koja joj je organski srodna i u čijem se krilu formirala".

Ljubav prema rodnoj grudi

Ljubav prema rodnoj grudi za Zvonka je nešto najnormalnije i najprirodnije, pa tako piše da svi „oni koji su nakon dugoga vremena posjetili rodni kraj, u kojem su proveli svoje djetinjstvo i mladost, dobro znaju da ništa na ovomu svijetu ne može tako osvježiti naše duše i toliko nas animirati kao ta poznata i draga mjesta zavičajnog podneblja. Zato su još u davna vremena veliki umovi i poznavatelji duša bili u pravu kada su trajno progonstva čovjeka iz njegova naroda i domovine uspoređivali sa smrtnom kaznom. Meni je tek sada u potpunosti jasno zašto su mnogi radije izabrali smrt nego progonstvo, iako su u tuđini, što se tjelesnih potreba tiče, mogli raskošno ili dosta udobno živjeti. Čovjekova duša svoju hranu crpi samo iz vlastitih korijena, a njegovo srce najbolje grije ono zavičajno sunce, i nigdje mu zvijezde tako ne sjaje kao na njegovu zavičajnom nebu".

Svojim testamentom Zvonko je smatrao upravo borbu za hrvatsku državu: „Ako što ostane od mene u ovostranom, to će biti moja borba za hrvatsku državu, ideal kojemu sam posvetio najveći dio svog vremena i energije, i moja djela u tom smislu, sa svim svojim dobrim i lošim učincima. Držim da u tim djelima dobro preteže nad lošim, ali na povijesti je, kao i uvijek, da dadne konačan pravorijek. Nikada se nisam držao čistuncem, prolazio sam kroz krize kao i svi ljudi, padao sam, bio na rubu, ali uvijek sam se nekako dizao, obnavljao energiju, nalazio u sebi snage da se radujem životu i u svemu što me okružuje nalazim neki dublji smisao".

PatnjaIronično je, znao je govoriti supruzi Julienne i prijatejiima, kako ljudi bježe patnje kao da je kuga, kako je očajnički nastoje izbjeći svakojakim ispraznim sredstvima, bila to hrana, opijati, seks ili trivijalna zabava, a da si dopuste taj plemeniti osjećaj, da zarone duboko u njega kao da im je prijatelj, on bi im otvorio vrata jednog novog, bogatijega svijeta. Samo se kroz vlastitu patnju čovjek može prisno povezati s patnjom drugih, i samo kroz empatiju može biti usitinu živ.Borba za hrvatsku državu u skladu je s njegovim shvaćanjem kako je zadaća svakog čovjeka pridonijeti borbi za bolju budućnost idućih naraštaja. „Vjerujem da Providnost zahtijeva od nas da, uz uživanje u osobnim životima, pridonesemo nešto za buduće naraštaje, tako da ovaj svijet ostavimo boljim mjestom no što smo zatekli i da umremo zadovoljni, osjećajući da nismo potratili život. Doista moramo nastojati pridonijeti na takav način jer je na nama dug koji se nijednom materijalnom vrijednošću nikad neće moći vratiti. Dužnici smo prošlosti i budućnosti. Dužnici smo svojim roditeljima i precima, dužnici svojoj djeci i svojim narodima. I ti se dugovi ne mogu vratiti, mogu se samo prenijeti dalje. Ljubav koju smo dobili od roditelja možemo vratiti samo prenesemo li je na našu djecu. I zato ne možemo, ne smijemo biti ravnodušni prema blagostanju naših obitelji, naših naroda i svijeta općenito. Nadalje, vjerujem da čovjek najprije mora imati samopoštovanje i voljeti svoj vlastiti narod da bi mu na srcu bila i briga za druge narode i budućnost svijeta".

Zvonko je vjerovao - toliko suprotno modernim hedonistima koji užitak smatraju jedinim ciljem svog života - da patnja obogaćuje ljudsku dušu i da je jedini izvor spoznaje. Vjerovao je i da je malo vjerojatno i krajnje rijetko da će se netko tko nikad nije patio razviti u mudru i dobru osobu ili dokučiti smisao ljudskoga postojanja na zemlji. Ironično je, znao je govoriti supruzi Julienne i prijateljima, kako ljudi bježe patnje kao da je kuga, kako je očajnički nastoje izbjeći svakojakim ispraznim sredstvima, bila to hrana, opijati, seks ili trivijalna zabava, a da si dopuste taj plemeniti osjećaj, da zarone duboko u njega kao da im je prijatelj, on bi im otvorio vrata jednog novog, bogatijega svijeta. Samo se kroz vlastitu patnju čovjek može prisno povezati s patnjom drugih, i samo kroz empatiju može biti uistinu živ. „Izbjegavajući po svaku cijenu patnju, današnji čovjek nema pojma što je ljudska ugoda, zadovoljstvo, užitak i prava životna sreća jer je ostao patuljak. Zapravo, današnji je svijet napučen uglavnom vrlo sitnim patuljcima, patuljcima patuljaka, i komično je da se, što su sitniji, žele predstaviti većim gigantima. Ako se ne prestanu napuhavati, komedija će se pretvoriti u tragediju jer će se, poput žabe koja je željela postati bik, svi rasprsnuti. Možda to neće biti tragedija nego preporod ili neko novo ljudsko proljeće".

O Bruni Bušiću

Vrlo zanimljivi dijelovi knjige su i oni u kojima Zvonko pripovijeda o druženju s Brunom Bušićem. U posljednjem razgovoru Bruno Bušić mu je početkom ljeta 1976. izrekao sljedeće misli o borbi za hrvatsku slobodu i samostalnost: „Vrlo je važno da u ovoj našoj borbi nikada ne izgubimo vjeru u naš narod, ali od toga je još važnije ne izgubiti svoju ljudskost, ostati čovjek. Uvijek imaj na umu da su stoljeća neslobode i poluslobode prilično deformirala naš narod, naš svijet svoje istaknute borce i pregaoce nekada slavi i u nebo diže, a ponekad ih se odriče i baca pod noge. Ako se i s tobom bude tako događalo, dobro pripazi da se u prvom slučaju ne zaneseš i ne izgubiš iz vida stvarnu sliku, ili, pak, da u drugom slučaju ne podlegneš očaju, i ne počneš prezirati i mrziti svoj vlastiti narod".

Zvonko svjedoči da je u mlađim danima bio nagliji i nestrpljiviji, pa je Bruni predlagao da udbašima koji ubijaju hrvatske političke emigrante trebaju uzvratiti istom mjerom. On mu je objašnjavao - piše Zvonko - „da se ne možemo spustiti na njihovu razinu: 'Postali bismo zvijeri kao i oni, a onda bi i naša borba bila uprljana. Na njihovoj je strani moć, a na našoj istina, pravo i pravda. Budemo li se ponašali kao oni, kompromitirat ćemo cilj za koji se borimo, a nećemo pobijediti jer u takvoj su borbi oni u prednosti'".

Iako je tu mistifikaciju već osporio povjesničar dr. sc. Anđelko Mijatović u knjizi o Bruni Bušiću, vrijedi spomenuti da je i sam Zvonko osporio istinitost tobožnjeg proroštva Bruna Bušića o tome da će Hrvate nakon što se izbore za svoju samostalnost varati i izrabljivati njihovi političari. „Po B. BušićGovoreći o Bruni Bušiću Zvonko je u knjizi zapisao i to da je prošao dosta svijeta i da nigdje nije našao čovjeka čiji bi se idealizam i moralni habitus mogli mjeriti s idealizmom i moralnim habitusom jednoga Brune Bušića, a s druge strane, da nikada nije sreo takvih izroda kao što su bili udbaški suradnici iz hrvatskih redova.toj nebuloznoj priči" - piše Zvonko – „Bruno je negdje u Njemačkoj sedamdesetih godina 'predvidio' kako će Hrvate, nakon što zarate sa Srbima i 'Turcima i izbore slobodu, najgore varati i izrabljivati njihovi. Prvo, Bruno Muslimane nikada nije nazivao 'Turcima' i iskreno je kao starčevićanac vjerovao da se oni u najvećem broju osjećaju Hrvatima i da će, kada za to dođe trenutak, prionuti uz hrvatsku državotvornu ideju. Drugo, beskrajno je volio svoj narod i vjerovao u njega, nikada ne bi nešto tako ružno o njemu mislio ili govorio. Uostalom, ne bi svoj život položio za hrvatsku slobodu da je o Hrvatima tako loše mislio. To što Hrvati danas ne žive u onako slobodnoj i sretnoj Hrvatskoj kakvu je Bruno sanjao, nije toliko krivnja hrvatskoga čovjeka koliko državnog neiskustva, manjka autentičnih hrvatskih elita, čiji je razvoj bio stoljećima zatiran i onemogućavan, ali i procesa na sceni, procesa koji pogubno djeluju na zapadnu civilizaciju u cjelini, pa i na Hrvatsku kao sastavni dio te civilizacije".

No, Bruno Bušić je ipak imao dara za političko prognoziranje, o čemu svjedoči sljedeća pripovijest: „Kada je Bruni potajno dolazio Tuđman radi nekih dogovora, Bruno Reče Nedi (Nedo Vegar, nap. D. D.): - Nedo, dolazi iz Zagreba jedan Titov general, trebamo ga dočekati na pravi način. - Bruno, sami reci kad i gdje, bogami, gotov je, neće stići ni 'moca' izgovoriti! - Ne, zaboga, Nedo! To je naš čovjek, pravi Hrvat i budući predsjednik Hrvatske ako ikada bude Hrvatske! - trudio se Bruno smiriti žestokog mladića".

Govoreći o Bruni Bušiću Zvonko je u knjizi zapisao i to da je prošao dosta svijeta i da nigdje nije našao čovjeka čiji bi se idealizam i moralni habitus mogli mjeriti s idealizmom i moralnim habitusom jednoga Brune Bušića, a s druge strane, da nikada nije sreo takvih izroda kao što su bili udbaški suradnici iz hrvatskih redova.

Zaključno se može reći da je knjiga Zdravo oko / Sjećanja vrhunsko štivo koje bi trebao pročitati svatko kome je hrvatstvo ideal vrijedan življenja. Pripovijest o Zvonku Bušiću fascinantna je pripovijest o trpljenju i žrtvi u borbi za ideju hrvatstva, o borbi za više ciljeve, o borbi za smisao, o životu koji se izdiže iznad puke razine postojanja. Život Zvonka Bušića je velika pripovijest o ljudskome idealizmu, pripovijest koja obvezuje sve nas i podsjeća nas da nitko, baš nitko nema pravo na pasivnost i apatiju. Upravo su hrabri i karakterni ljudi poput Zvonka Bušića u temeljima moderne hrvatske države, jer su svojom žrtvom doprinijeli da na „ognjištu nikada ne presta gorjeti sveta vatra hrvatske nezavisnosti!" (Matoš).

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.