Dr. Izidor Kršnjavi

U vremenu kad se za promidžbu kiča, balkanskog primitivizma, protukulture, a često pod ruku s time i protuhrvatskih ideja - pod egidom umjetničke provokacije, vježbanja tolerancije i približavanja Hrvatske tobožnjim europskim trendovima - koriste i hramovi hrvatske kulture (npr. HNK u Rijeci), vrijedi podsjetiti na ljude koji su svojim kulturnim i umjetničkim djelovanjem zaista europeizirali hrvatsku kulturu i nastojali je uklopiti u okvire Srednje Europe, kojoj bi - nakon iskustava prošlih desetljeća balkanskog blata - Hrvatska danas trebala još jače težiti. U takve se marljive radnike na polju hrvatske kulture nesumnjivo ubraja dr. Izidor (Iso) Kršnjavi (Našice, 22. travnja 1945. - Zagreb, 3. veljače 1927.). Ovu impresivnu i svestranu osobnost hrvatske kulture možda je ponajbolje opisao hrvatski slikar Ljubo Babić kad je zapisao: „Aktivnost je Isidora Kršnjavoga tolika, da je lakše reći, što on nije bio, nego što je bio: slikar i profesor, povjesničar i pravnik, organizator i inicijator, književnik i esejist, kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu naručitelj i mecena, tvorac osnova za nastavu i graditelj škola i ateliera, pisac romana, stručnih radnja, novinar, tumač i prevodilac Dantea, sabirač pučkog umijeća".

Svojom erudicijom, neutaživom željom za učenjem i širenjem vidika, velikom nadarenošću i nesvakidašnjom radišnošću i životnom energijom Kršnjavi je osoba koja je KršnjaviSvojom erudicijom, neutaživom željom za učenjem i širenjem vidika, velikom nadarenošću i nesvakidašnjom radišnošću i životnom energijom Kršnjavi je osoba koja je ostavila dubok, upravo nezaobilazan trag u hrvatskoj kulturi kraja 19. odnosno početka 20. st. Katica Čorkalo Jemrić u članku Zanemareni književnik Izidor Kršnjavi apostrofira da „on nije bio tek jedan od mnogih koji su oblikovali umjetnički, kulturni i prosvjetni život u nas, usmjeravajući ga definitivno prema europeizaciji, nego je u tom zahtjevnom poslu veći dio svoga djelatnog života bio središnja figura. I to mu treba zasvagda priznati".ostavila dubok, upravo nezaobilazan trag u hrvatskoj kulturi kraja 19. odnosno početka 20. st. Katica Čorkalo Jemrić u članku Zanemareni književnik Izidor Kršnjavi apostrofira da „on nije bio tek jedan od mnogih koji su oblikovali umjetnički, kulturni i prosvjetni život u nas, usmjeravajući ga definitivno prema europeizaciji, nego je u tom zahtjevnom poslu veći dio svoga djelatnog života bio središnja figura. I to mu treba zasvagda priznati".

Kako bi se istaknule Kršnjavijeve zasluge za hrvatsku kulturu, na čijim se je temeljima kasnije razvila cjekupna zgrada hrvatske umjetnosti i prosvjete, dovoljno je spomenuti da je potaknuo osnivanje Društva umjetnosti, u suradnji s Hermannom Bolléom osnovao je Obrtnu školu i Obrtni Muzej (danas Muzej za umjetnost i obrt), utemeljio je s Josipom Jurajom Strossmayerom Odsjek za povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu i bio njegovim prvim profesorom, bio je pokretač časopisa Prosvjetni vjesnik, prvi ravnatelj Strossmayerove galerije, organizirao je niz izložaba, osnovao gimnaziju u Sušaku, nautičku školu u Bakru, školsku zgradu te internat za učenike srednjih škola u Gospiću, grko-katoličku crkvu u Križevcima, pravoslavnu crkvu u Pakracu, omogućio je obnovu i proširenje Svetišta Majke Božje Bistričke, izgradio je gimnaziju na današnjem Roosevetovu trgu, Glazbeni zavod, Hrvatsko narodno kazalište, preuredio je Arheološki muzej, osmislio Zlatnu dvoranu u Opatičkoj ulici 10 u Zagrebu, modernizirao je i reformirao škole te uveo pjevanje i tjelovježbu kao obvezne školske predmete, osnivao je muzeje, gradio umjetničke ateljee iz kojih će se razviti Viša škola za umjetnost i obrt, a iz nje Akademija likovnih umjetnosti, sudjelovao je u izboru arhitekta Rudolfa Lubynskog za izgradnju Sveučilišne knjižnice na Marulićevom trgu, itd. itd.

Pored toga Kršnjavi je bio pretečom suvremenoga novinstva i naše prvo moderno novinarsko pero, te publicist uvijek spreman oblikovati javno mnijenje i utjecati na političke, društvene, kulturne i umjetničke procese. Djelovao je kao likovni kritičar i teoretičar, okušao se je kao prevoditelj i komentator Danteove Božanstvene komedije, a koliko je cijenio prevoditeljski posao svjedoči činjenica da je Matici hrvatskoj dao posebnu subvenciju za izdavanje prijevoda latinskih i grčkih klasika, jer je htio da svi budu dostupni na hrvatskom jeziku.

"U teškoj borbi za osptanak naroda kultura je jak i sjajan štit"

„U teškoj borbi za opstanak naroda" - zapisao je jednom prilikom - „kultura je jak i sjajan štit", a umjetnost je „idealna potreba za svaki plemeniti narod; u gradjevnih spomenicih čita se poviest duha i srca svakog naroda". Vođen takvim Kultura„U teškoj borbi za opstanak naroda" - zapisao je jednom prilikom - „kultura je jak i sjajan štit", a umjetnost je „idealna potreba za svaki plemeniti narod; u gradjevnih spomenicih čita se poviest duha i srca svakog naroda". Vođen takvim Krsnjavi kao graditeljshvaćanjima i surovom realnošću „da nam političkim putem nema spasa, pa da barem na području kulture uzdignemo našu domovinu", Kršnjavi je postao veliki graditelj Zagreba i Hrvatske, a o čemu se detaljno može čitati u knjizi Olge Maruševski Iso Kršnjavi kao graditelj.shvaćanjima i surovom realnošću „da nam političkim putem nema spasa, pa da barem na području kulture uzdignemo našu domovinu", Kršnjavi je postao veliki graditelj Zagreba i Hrvatske, a o čemu se detaljno može čitati u knjizi Olge Maruševski Iso Kršnjavi kao graditelj. Moglo bi se reći da nema važnijega projekta - u razdoblju kad je Kršnjavi bio predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu - iza kojega nije stajao njegov potpis i potpora. Slikar Babić rekao je da je „Iso Kršnjavi „bio motor koji je pokrenuo početke našeg likovnog života". Nema nikakve dvojbe da bi bez njegovih graditeljskih djela hrvatska prijestolnica bila daleko skromnija nego što je danas. Bez imalo pretjerivanja moglo bi se reći i to da je Kršnjavi obilježio, poput svojedobno Šenoe u književosti, cijelu jednu epohu hrvatske kulture, a što je 2012. pokazala i izložba Iso Kršnjavi - veliki utemeljitelj / ministar europskog duha.

Kao književnik Kršnjavi je pisao putopise (Listovi iz Slavonije, Iz Dalmacije), autobiografska djela (Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, Autobiografija), drame (Polonyi Strassnoff, Egejev toranj), romane (Božji vitez, Božji sirotan), a uz to je napisao niz članaka u velikom broju dnevnih listova i časopisa na hrvatskom i njemačkom jeziku. „Na svakom koraku, kamo bi god krenuo diljem Hrvatske, zanimala ga je baština narodnoga i ljudskog genija, tragovi prošlosti i tradicije, djela ljudskih ruku i duha - umjetnosti i umijeća. Uronjen u baštinska i suvremena dobra užurbano ih je i neumorno skupljao, popisivao i opisivao, duboko svjestan nastrljiva i neumoljiva učinka vremena na sve što je čovjek stvorio. Pa ako književni dar i nije bio pri vrhu njegovih talenata, nije ni među posljednjima, te nam se Iso Kršnjavi sve više nameće kao i neprijeporna književna pojava" - piše Katica Čorkalo Jemrić.

Slikarstvo Ise Kršnjavog ostalo je na neki način u sjeni njegove bogate kulturne i političke djelatnosti, a valoziracija njegova slikarstva otežana je zbog razasutosti djela po privatnim zbirkama i činjenice da se je nekim djelima odavno zameo trag. Maruša Stamać u eseju Kontroverzni pokretač kulture o njegovu slikarstvu piše:

„Prve slikarske poduke dobio od Huga von Hötzendorfa. Iz tog, najranijeg razdoblja, poznato je njegovo djelo Zimski pejzaž iz 1865., na kojem uočavamo veliki utjecaj učiteljeva načina slikanja u potezima kista i tonovima. Studij slikarstva započinje 1868, i to na savjet profesora kao praktičnu dopunu studiju povijesti umjetnosti. Iste godine izrađuje sliku Pejzaž s krovovima, na račun koje dobiva stipendiju za studij slikarstva od zemaljske vlade. Poslije prelazi na Akademiju u Münchenu, gdje uči slikarstvo kod Wilhelma Dieza, Pilotyjeva učenika. Prva velika priznanja Kršnjaviju su donijele dvije slike girlanda, okomite kompozicije: jedna prikazuje vijenac tropskoga voća, druga vijenac povrća. Slike su nakon Beča i Rima izložene u Zagrebu na prvoj umjetničkoj izložbi 1874., s još dvjema slikama. Prva je Dvije mrtve ptice, a druga Šumski predio s gljivama iz 1872, koja je do danas sačuvana. Među najvažnija ostvarenja Ise Kršnjavija ubraja se vjerojatno najčešće reproducirana njegova slika, Studija ženske glave iz 1873. / 1874., koja ga je uvela kao slikara u hrvatsku umjetnost. Na tamnoj podlozi prikazan je djevojački lik, bijeli ovratnik jedini je svijetli naglasak, slikan, kao i ostatak slike, gustim, pastoznim namazom boje. Prije povratka u Hrvatsku boravi i u Italiji, gdje proučava renesansno slikarstvo i antiku. U tom razdoblju crta skice prema djelima starih majstora i slika manje slike krajolika, rađene neposredno te se u njima ogleda trenutak nastanka. No Kršnjavi nije bio svjestan koliko je time bio blizu novim težnjama u likovnoj umjetnosti. Te je slike smatrao tek studijama za veća djela. Nakon povratka iz Italije počinje izrađivati studije za velike figuralne kompozicije, tada radi na slici s motivom iz pompejanskog života koja je izgubljena. Istovremeno radi sakralne kompozicije Raspeće s Marijom i Ivanom i Madona s djetetom za crkvu u Gorjanima kod Đakova. Dobiva narudžbu za izradu slike Madona s djetetom za crkvu Svetog Marka u Zagrebu, no s tom slikom doživljava neuspjeh, koji je neposredan razlog njegova prestanka slikanja. Oko 1918. Kršnjavi se vraća slikarstvu, slika mrtve prirode, portrete i pejzaže. Iako je težio slikanju velikih figuralnih kompozicija, trag u povijesti hrvatske umjetnosti ostavio je upravo djelima koje je smatrao tek studijama za veća, po njegovu shvaćanju, važnija ostvarenja".

Kolaboracija s režimom Khuena Hédervárya - pragmatičan potez u službi domovine

Međutim, Kršnjavijeva bogata djelatnost na području prosvjete i graditeljstva ne bi bila moguća bez visoke političke funkcije, a to je u tadašnjim povijesno-političkim okolnostima značilo pristajanje uz režim omrznutoga bana Khuena Hédervárya. Na nagovor Ivana Vončine Kršnjavi se kandidirao u Brodu na Savi (danas: Slavonski Brod) i bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru kao kandidat vladi lojalne Narodne stranke (tzv. mađaroni). Protukandidat mu je bio povjesničar Tadej Smičiklas, kandidat Neodvisne narodne stranke (tzv. obzoraši), iza kojeg je stajao biskup Strossmayer. Napuštanje oporebenih redova i ulazak u političku arenu na strani mađarona za Kršnjavija je bio svjesni izazov koji je prihvatio, jer je s pravom smatrao da mu se jedino tako otvara mogućnost učinkovitog rada i djelovanja na polju prosvjete i napretka. Politički protivnici nazvali su ga nakon tog čina, od kojeg će ga dalje pratiti glas kontroverzne osobe (posebno kod sljedbenika ideja jugoslavenstva), izdajicom i zlotvorom, otkazano mu je mjesto ravnatelja Strossmayerove galerije, a njegove prijateljske veze s biskupom Strossmayerom zauvijek su prekinute. Za Strossmayera Kršnjavi je posao obična ništarija, a Rački mu je tek godinama kasnije priznao velike zasluge za hrvatsku znanost, umjetnost i kulturu.

Pristajanje uz politiku Khuena Hédervárya Kršnjavom je omogućilo to da je u jesen 1891. imenovan predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, a ta mu je politička funkcija PolitikaPristajanje uz politiku Khuena Hédervárya Kršnjavom je omogućilo to da je u jesen 1891. imenovan predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, a ta mu je politička funkcija otvorila brojne mogućnosti za djelovanje na područuju prosvjete i kulture, o kojima smo prethodno govorili, a kojima je daleko nadmašio sve svoje prethodnike, ali i nasljednike. Poznata je njegova pragmatična izreka: „Bolje nokat vlasti nego šaka prava", koja je bila posve u skladu s njegovim mišljenjem da je dužnost svake stranke doći na vlast kako bi se mogli postići neki ciljevi.otvorila brojne mogućnosti za djelovanje na područuju prosvjete i kulture, o kojima smo prethodno govorili, a kojima je daleko nadmašio sve svoje prethodnike, ali i nasljednike. Poznata je njegova pragmatična izreka: „Bolje nokat vlasti nego šaka prava", koja je bila posve u skladu s njegovim mišljenjem da je dužnost svake stranke doći na vlast kako bi se mogli postići neki ciljevi. Može se reći, kao što piše Hrvoje Dečak, da je Kršnjavi služio Khuen-Héderváryevu režimu, ali je na mjestu predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu „uspio 'naplatiti' sve što je za Khuena Hédervárya morao napraviti u politici i s kojega položaja će trajno zadužiti svoj narod". Zbog istih je razloga - služenje domovini (u Autobiografiji će zapisati da mu se u okviru Khuen-Héderváryeve politike „otvara jedina mogućnost za djelovanje na polju prosvjete i napretka") - za vrijeme Khuena bana i mađarske tame na politički angažman pristao i dr. Vinko Krišković.

Nakon što su hrvatski sveučilištarci spalili mađarsku zastavu za vrijeme posjeta Franje Josipa I. Zagrebu, Khuen Héderváry je smijenio Kršnjavog s mjesta predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, a čini se da je iza te smjene stajao strah da je i on politički postao opasan i da želi postati banom. I u mirovini Kršnjavi je ostao blizak vladinoj Narodnoj stranci te je kao unionist smatrao da do ujedinjenja hrvatskih zemalja, koje je preduvjet daljnjem materijalnom i kulturnom procvatu, može doći najprije pod krunom sv. Stjepana.

Nakon nestanka Narodne stranke s političke scene pridružuje se Čistoj stranci prava - frankovcima. Kršnjavi prihvaća program po kojemu će svim zakonitim sredstvima raditi na sjedinjenju Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Međimurja, BiH i Istre u jedno samostalno državno tijelo u okviru Habsburške monarhije. Razočaran frakcijskim borbama unutar Čiste stranke prava napustio je i tu stranku.

Političar i kulturni djelatnik Srednje Europe

Kao političar i kulturni djelatnik koji je svim svojim bićem pripadao srednjoeuropskom kulturnom krugu, Kršnjavi je bio rezigniran činjenicom da se Hrvati sve više okreću prema južnoslavenskim integracijama, koje je Kršnjavi odbacio još u mladosti. Kao protivnik utopističke ideje jugoslavenstva, svjestan njezine pogubnosti za hrvatski narod, Kršnjavi je polemizirao s jednim od glavnih britanskih ideologa jugoslavenstva, Robertom Williamom Setonom Watsonom. Naime, Saton-Watson je u jednoj omanjoj knjižici kritizirao banovanje Pavla Raucha ustvrdivši da je ono nestavno i u funkciji podvrgavanja banske Hrvatske mađarskim interesima, a na to mu je Kršnjavi odgovorio osvrnuvši se pritom na teze koje su prema njegovu mišljenju kod Britanca neprihvatljive. Kršnjavi je tako odlučno odbio Watsonovu ideju o tome da bi priključenje dviju neovisnih država - Kraljevine Srbije i Kneževine Crne Gore - u Austro-Ugarsku stvorilo uvjete za trijalističko uređenje. Kršnjavi se protivno tome založio za sjedinjenje hrvatskih zemalja jer bi tada u ujedinjenoj Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Bosni Hrvati bili u većini. Priključivanjem dviju samostalnih srpskih država hrvatskoj skupini zemalja, smatrao je Kršnjavi, mogli bi se katolički Hrvati naći u položaju manjine.

Za Kršnjavog je posebno neprihvatljiva bila ideja da na čelo južnoslavenskih zemalja, kao treće države u Monarhiji, dođe Hrvatsko-srpska koalicija, koja je prema Saton-UsporedbaUpravo sjećanje na Isu Kršnjavija te usporedba s njegovim političkim nasljednicima na položaju ministra kulture, za vrijeme Jugoslavije, ali danas, pokazuje kakvo je političko i kulturno samoubojstvo za hrvatsku politiku i kulturu predstavljalo ulazak u Jugoslaviju čije se vrijednosti i danas slave od službenih hrvatskih političara. Razlika između Kršnjavija i njih razlika je između Srednje Europe i Bakana, između hrvatske kulture i poniranja u balkansko blato nekulture, nasilja i primitivizma.Watsonovu mišljenju već praktički provela ujedinjenje Hrvata i Srba. Kršnjavi je smatrao da je razlog Seton-Watsonove zablude nepoznavanje pravog karaktera Koalicije i njenog vođe Svetozara Pribićevića, koji suprotno Otočaninu hoće pomicanje težišta od Zagreba prema Beogradu.

O Hrvatima članovima Hrvatsko-srpske koalicije Kršnjavi je istom prilikom zapisao da su oni uslijed promjene politike bečke i budimpeštanske vlade došli dotle da su „pristali napustiti svoju hrvatsku nacionalnost u korist ideje državne samostalnosti unutar Velike Srbije". Da je u svojim predviđanjima bio u pravu pokazat će budućnost s obzirom na to da je upravo politika te Koalicije Hrvatsku 1918. izručila Beogradu i gurnula u balkansko blato.

Zaključno možemo reći da je dr. Izidor Kršnjavi bez ikakve dvojbe bio pragmatičan političar koji je smatrao da je političke ciljeve moguće postizati samo dolaskom na vlast. Vođen tom mišlju pristao je na svojvrsnu kolaboraciju s režimom Khuena Hédervárya. No, za uzvrat je silno doprinio kulturnom napretku Hrvatske i njenom profiliranju kao srednjoeuropske zemlje, nad kojom je već tada opasno visio Damoklov mač jugoslavenskih zabluda. Za razliku od današnjih pragmatičnih političara koji svoj pragmatizam koriste za sebične osobne interese, Kršnjavijev je bio u funkciji općeg dobra, u službi kulturnog napretka domovine. I upravo sjećanje na Isu Kršnjavija te usporedba s njegovim političkim nasljednicima na položaju ministra kulture, za vrijeme Jugoslavije, ali danas, pokazuje kakvo je političko i kulturno samoubojstvo za hrvatsku politiku i kulturu predstavljao ulazak u Jugoslaviju čije se vrijednosti i danas slave od službenih hrvatskih političara. Razlika između Kršnjavija i njih razlika je između Srednje Europe i Bakana, između hrvatske kulture i poniranja u balkansko blato nekulture, nasilja i primitivizma.

Davor Dijanović

Literatura

Stjepan MATKOVIĆ i Zlatko MATIJEVIĆ, „Hrvatski doktor Faust: u prigodi 85. godišnjice smrti dr. Isidora Kršnjavog (1927. - 2012.)", Pilar, godište VII., br. 13 (1), 2012., 203. - 209.

Zlatko MATIJEVIĆ, „Robert W. Seton-Watson o politici u Hrvatskoj u doba banovanja Pavla Raucha", Pilar, godište III., broj 6 (2), 2008., 11. - 21.

Katica Čorkalo JEMRIĆ, „Zanemareni književnik Izidor Kršnjavi", Kolo, godište XXIII., br. 5., 2013., 102. - 110.

Hrvoje DEČAK, „Postao i 'mađaron' radi boljitka Hrvatske! (O političkom djelovanju Izidora Kršnjavoga)", Kolo, godište XXIII., br. 5., 2013., 148. - 159.

Maruša STAMAĆ, „Kontroverzni pokretač kulture", Vijenac, godište XX., br. 482. - 483., 6. rujna 2012., 25.

Olga MARUŠEVSKI, Iso Kršnjavi kao graditelj - Izgradnja obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih objekata u Hrvatskoj, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 1986.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.