Prilika za konačni obračun s jugoslavenskim i komunističkim naslijeđem

Komentirajući nove političke okolnosti nakon izbora četničkog vojvode Tomislava Nikolića za srbijanskog predsjednika te nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima u prosincu 2012. godine postavio sam pitanje je li konačno srušen britanski projekt „Zapadni Balkan", koji bi podrazumijevao ponovnu integraciju zemalja bivše Jugoslavije (minus Slovenija+Albanija).

Tom sam prilikom zapisao: „Izbor Nikolića za srbijanskog predsjednika i oslobađajuća presuda hrvatskim generalima tom su projektu (projektu „Zapadnog Balkana", nap. D. D.) zadali vrlo teške udarce. Nema sumnje da njegovim zagovornicima na međunarodnoj političkoj sceni, kao i projugoslavenskim silnicama u Hrvatskoj i Srbiji, još uvijek nije zadan konačni udarac, boksačkim rječnikom - nokaut, ali da će nakon Nikolićeva izbora i haaške presude ošamućeni teturati političkom scenom, u to nema nikakve sumnje. Možemo li stoga zaključiti da je u 2012. godini srušen projekt 'Zapadni Balkan'? Vrlo vjerojatno možemo, iako opreza nikada dosta. Protagonisti jugosferske politike još nisu rekli svoju zadnju riječ: oni i dalje drže sve bitnije političke, financijske i kulturne institucije u Republici Hrvatskoj i sve dok je tako valja biti na oprezu".

Navedena su se predviđanja pokazala točnima: zagovornici „Zapadnog Balkana" odnosno „Jugosfere" na političkoj i medijskoj razini vrlo su se brzo pribrali, sklopili „strateško partnerstvo s Velikom Britanijom" te nastavili još jače gurati „kotač povijesti unatrag, nadajući se valjda da se sve može kad se mali mozgovi i nemali resursi slože" (D. Pešorda). Njihova je političko-ideološka platforma podrazumijevala daljnje „bratimljenje" sa Srbijom, favoriziranje političara srpske etničke pripadnosti u vrhu hrvatske politike samo zato što su Srbi (1) te promicanje komunističkih i jugoslavenskih vrijednosti (glorifikacija Tita kao personifikacije jugoslavenstva, slavljenje četničko-komunističkog ustanka u Srbu, prozivanje Hrvata za ustaštvo (ustaška zmija), promicanje jugosferskih ideja u kulturi, itd.) uz istodobni obračun sa svim vrijednostima utkanima u hrvatsko nacionalno biće (dezavuiranje vrijednosti Domovinskog rata, ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom, nagrađivanje protuhrvatskih udruga od strane državnog vrha, potenciranje podjela u društvu itd.).

Ruska agresija na Ukrajinu, pitanje svrstavanja Srbije i posljedice na projekt „Zapadni Balkan"

I kad se je činilo da višta ništa ne može poremetiti novu bratstvojedinstvujuću idilu u „Regionu" – ljubili su se jugopobratimi i po tri puta – na globalnoj su se geopolitičkoj i posljedično unutarnjepolitičkoj razini u posljednjih nešto više od godine dana dogodile promjene koje su znatno dovele u pitanje projekt izgradnje „Jugosfere". Agresija Ruske Federacija na Ukrajinu kao suverenu, samostalnu i međunarodno priznatu državu postavila je pitanje kako će se u tom sukobu postaviti Srbija, kao država koja gaji tradicionalno dobre odnose s Rusijom. Očekivano, Srbija je – slijedeći politiku „nesvrstanog maršala" iz Kumrovca - pokušala lavirati između Rusije i Ukrajine odnosno Europske unije i SAD-a. Nikolić je tako u prijetećem tonu izjavio „želimo i EU i Rusiju i to nam omogućite jer ne znate kakvi su Srbi".

U Europskoj se uniji, međutim, nisu nimalo prestrašili Nikolićevih prijetnji te nisu ni najmanje oduševljeni „nesvrstanom" srbijanskom vanjskopolitičkom strategijom pa je povjerenik EU za proširenje Johannes Hahn u studenom prošle godine izjavio da „nije tajna da se u Bruxellesu vanjskopolitičke aktivnosti Srbije, kao 'prve među zemljama kandidatima za ulazak u EU', prate sa posebnom pozornošću. I dok Beograd dobiva svu europsku podršku i pohvale za 'ulogu lidera' u oblasti suradnje u regiji, činjenica da se u Srbiji ruskom predsjedniku u čast organizira vojna parada, te da se na Putina i Moskvu 'gleda kao na uzor', svakako nisu od pomoći u ostvarivanju onoga što srpska vlada definira kao prvi vanjskopolitički prioritet zemlje, a to je članstvo u Europskoj uniji" (prema „Deutsche Welle", 20. 11. 2014.).

Srbijanski pokušaj da u promijenjenim okolnostima ponovne reaktualizacije hladnoratovskih matrica „sjedi na dvije stolice", očito više ne SrbijaSrbijanski pokušaj da u promijenjenim okolnostima ponovne reaktualizacije hladnoratovskih matrica „sjedi na dvije stolice", očito više ne prolazi u krugovima EU i SAD-a i od Srbije se traži da odluči hoće li izabrati svrstavanje na zapad, tj. ulazak u Europsku uniju (dakako, bez fige u džepu, tj. namjere da tamo bude ruski „trojanski konj") ili na istok u euroazijski blok s Rusijom. Ta razdjelnica određuje i budućnost projekta „Zapadni Balkan" budući da je jasno da bi svrstavanjem Srbije na istok uz Rusiju on bio neizvediv (jer, jasno, ni EU ni SAD-u ni najmanje nije interesu da Hrvatska padne pod rusku sferu utjecaja).prolazi u krugovima EU i SAD-a i od Srbije se traži da odluči hoće li izabrati svrstavanje na zapad, tj. ulazak u Europsku uniju (dakako, bez fige u džepu, tj. namjere da tamo bude ruski „trojanski konj") ili na istok u euroazijski blok s Rusijom. Ta razdjelnica određuje i budućnost projekta „Zapadni Balkan" budući da je jasno da bi svrstavanjem Srbije na istok uz Rusiju on bio neizvediv (jer, jasno, ni EU ni SAD-u ni najmanje nije interesu da Hrvatska padne pod rusku sferu utjecaja).

S obzirom na činjenicu da je vrlo neizvjesno na koju će stranu Srbija krenuti (i u srbijanskim vladajućim političkim krugovima postoje različita mišljenja), a imajući u vidu da je u Srbiji većinsko raspoloženje stanovništva prorusko, igrači na globalnoj razini – a oni ozbiljniji i relevantniji uvijek u rezervi imaju nekoliko geopolitičkih projekcija - očito se se počeli pripremati i za alternativu projektu „Zapadnog Balkana" u slučaju srpskog svrstavanja na istok. Pojednostavljeno govoreći, osim dominantno britanskog projekta „Zapadni Balkan" u igru se vraća i američki koncept u kojemu bi Hrvatska – ako se Srbija svrsta uz Rusiju – služila kao svojevrsno predziđe zapada prema ruskoj sferi utjecaja (američki i britanski interesi u bitnim su pitanjima podudarni, no činjenica je da je službena američka politika (dakako, zbog svojih interesa, u politici nema ljubavi ni prijateljstva, nego samo interesa) naklonjenija Hrvatskoj od britanske, što je pokazao njezin angažman u Oluji (dakako, do određene mjere; ne treba zaboraviti da je upravo američka politika stopirala ulazak hrvatskih snaga u Banju Luku), ali u donošenju presude hrvatskim generalima (presjedavajući je bio američko-židovski pravnik Theodor Meron)).

Promjene na medijskoj i političkoj razini kao projekcija američkih interesa

Dojma sam da sva događanja posljednjih mjeseci pokazuju kako se otvaraju vrlo dobre perspektive za rušenje projekta „Zapadni Balkan" odnosno za afirmaciju američke geopolitičke vizije „na ovim prostorima". Te su promjene vidljive na dvije razine: 1. Medijska razina, 2. Politička razina.

Na medijskoj razini došle je do promjene u vlasničkoj strukturi Europapress Holdinga – a upravo su novinska izdanja EPH, ne zaboravimo, bila „udarnica medijska pesnica" projekta „Zapadni Balkan" - koji je preuzeo odvjetnik Marijan Hanžeković. Kao što je poznato, za Hanžekovića se špekulira da je član Trilateralne komisije koja se svakako može povezati s američkim političko-financijskim interesima. Za novoga urednika „Jutarnjeg lista" postavljen je dojučerašnji glavni urednik „Večernjeg lista" (a to su novine koje su svakako bliže njemačkim i američkim, nego britanskim interesima, što nam pokazuje da bi u bližoj budućnosti moglo doći do promjene u uređivačkoj politici „Jutarnjeg lista").

Na političkoj razini, umjesto Ive Josipovića, kao bez ikakve dvojbe glavnog promicatelja jugosferske politike u Hrvatskoj (2), za predsjednicu je Republike Hrvatske izabrana Kolinda Grabar Kitarović, dojučerašnja visoka dužnosnica NATO-a i također članica Trilateralne komisije. Da iza izbora nove predsjednice stoji potpora američkih krugova nema baš nikakve dvojbe, a da će nova predsjednica pristati uz američki geostrateški koncept jasno svjedoči činjenica da je već prilikom slavljeničkog govora Grabar Kitarović izjavila: „Ovo je Hrvatska, a ne LustracijaOdustajanje od projekta „Zapadni Balkan", logično, u novome geopoličkom kontekstu sukoba zapadnih zemalja i Rusije podrazumijeva i obračun s ostatcima jugoslavensko-komunističkog kadra u Hrvatskoj, koji je do jučer „zapadnim demokratima" dobro služio za obračun s hrvatskim suverenitetom (EU, Haaški sud), ali im je danas zbog svoje prevrtljivosti te projugoslavenske (eo ipso prosrpske), a dijelom i proruske orijentacije počeo biti smetnja za ostvarivanje interesa u Hrvatskoj i političkom okruženju. Suđenje Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj prvi je korak u tom pravcu, tim više ako znademo da SAD i Njemačka imaju dobrim dijelom uskladive interese u pogledu Hrvatske, a ne treba smetnuti s uma i to da je Njemačka, iako ekonomski div, i danas pod američkim političkim patronatom.regija!". Ako uzmemo u obzir činjenicu da Kolinda Grabar Kitarović kao ministrica vanjskih poslova nije imala nikakvih problema s upotrebom pojma „regija" (20. veljače 2006. tako je izjavila da je „Hrvatska svjesna svoje uloge u Regiji"), možemo lako zaključiti da je riječ o pristajanju uz američku politiku (o tome dodatno svjedoči činjenica da je nova predsjednica – kao što ovih dana piše „Jutarnji list" – kao ministrica surađivala i s Hidom Bišćevićem, kasnijim tajnikom Vijeća za regionalnu suradnju koje ima sjedište u Sarajevu, a koje je jedna od bitnih poluga regionalne politike).

Lider hrvatskih Srba, poznati – kako ga je s pravom nazvao predsjednik Josipović – „etnobiznismen" Milorad Pupovac već je dao zabrinuti intervju srbijanskim medijima u kojemu je izrazio brigu da će Kolinda Grabar Kitarović raditi „protiv regije i protiv Vlade", a „kontrolirat će i pristupanje Srbije EU". Krokodilske suze pristaša „Regiona"...

Odustajanje od projekta „Zapadni Balkan", logično, u novome geopoličkom kontekstu sukoba zapadnih zemalja i Rusije podrazumijeva i obračun s ostatcima jugoslavensko-komunističkog kadra u Hrvatskoj, koji je do jučer „zapadnim demokratima" dobro služio za obračun s hrvatskim suverenitetom (EU, Haaški sud), ali im je danas zbog svoje prevrtljivosti te projugoslavenske (eo ipso prosrpske), a dijelom i proruske orijentacije počeo biti smetnja za ostvarivanje interesa u Hrvatskoj i političkom okruženju. Suđenje Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj prvi je korak u tom pravcu, tim više ako znademo da SAD i Njemačka imaju dobrim dijelom uskladive interese u pogledu Hrvatske, a ne treba smetnuti s uma i to da je Njemačka, iako ekonomski div, i danas pod američkim političkim patronatom (hrvatsko skretanje na britanski „kolosijek" u svibnju 2013. nije bilo dobro prihvaćeno u njemačkim vladajućim krugovima, o čemu svjedoči i nedolazak Angele Merkel na proslavu ulaska u EU dva mjeseca kasnije).

Prilika za lustraciju starih kadrova

Nema nikakve sumnje da će u slučaju srbijanskog svrstavanja na istok odnosno u slučaju propasti zapadnobalkanskog projekta zapadni centri moći u Hrvatskoj pokrenuti lustraciju starih kadrova prosrpske odnosno projugoslavenske orijentacije, što smatram da ne će biti preveliki problem jer je u pravilu riječ o ljudima ogrezlima u kojekakvim malverzacijama i kriminalu, pa će se to vrlo lako riješiti sudskim putem (u ustavno i zakonski proklamiranu neovisnost i samostalnost hrvatskog pravosuđa ne vjeruju više ni mala djeca, jasno je da se procesi vode osluškujući bilo politike). Oni pak stari kadrovi koji će ostati na vlasti, pri vlasti ili u institucionalnom aparatu morat će se prilagoditi „novoj priči" (koja je za hrvatsku manje zlo od jugosferske priče), što im kao ljudima bez karaktera ne će biti veliki problem.

Novinar i publicist Tihomir Dujmović ovako vidi daljnji razvoj događaja: „Ako se iz prvih izjava može dobro razabrati, Kolinda Grabar PrilikaKad je čovjek u paklu, mora tražiti mjesto gdje je manje vruće, da parafraziramo jednog književnika i Hrvatska ako joj se pruže mogućnosti treba objeručke prihvatiti svaku "pomoć" koji bi išla prema uklanjanju isluženih jugokomunističkih kadrova koji svojim djelovanjem uništavaju svaku perspektivu hrvatske države i hrvatskog naroda. Hrvatska je premala zemlja da bi vodila svjetske ideološke bojeve na koje pozivaju mnogi dobronamjerni, ali potpuno izvan područja realizma utemeljeni teoretičari. U sadašnjim okolnostima stoga je potrebno izboriti se za što bolju poziciju i birati između manjeg i većeg zla. Idealna rješenja su u sadašnjim okolnostima neostvariva.Kitarović će u prvom redu strateške hrvatske političke saveznike tražiti u Berlinu i Washingtonu što je najprirodniji smjer glede ostvarenja hrvatskih strateških interesa. Fanatična odanost prema Velikoj Britaniji koju je pokazivao Josipović nužno je vodila prema tijesnoj regionalnoj suradnji jer London ostaje vezan uz Beograd i London je jedini taj koji inzistira na 'regiji' jer samo regija spašava Srbiju od balkanske beznačajnosti i strateške provincijalizacije. Kad se jednom bude temeljito analizirala Josipovićeva politika jasno će se razabrati da je njegovo strateško okretanje Londonu otvorilo proces zahlađenja odnosa sa Berlinom i to je jedna nemjerljiva šteta koju nam je priuštila Josipovićeva vanjska politika koju je dakako zdušno podržavala i ostvarivala Vesna Pusić".

Ako će, dakle, u Hrvatskoj u narednom razdoblju doći do obračuna s komunističkim i jugoslavenskim naslijeđem, za to će biti zaslužna vanjska intervencija, tj. radit će se o realizaciji američkih interesa u Hrvatskoj i političkom okruženju (ne zaboravimo da je i postupak hrvatskog osamostaljivanja postao moguć padom Berlinskog zida, tj. promjenom globalnih okolnosti). To nam jasno svjedoči o otužnoj činjenici da nacionalne snage u Hrvatskoj nisu same u stanju izvršiti obračun s vrijednostima komunizma i Jugoslavije, ali i o tome da Hrvatska nije stvarno samostalna i suverena država (pa je moguće da vanjski faktor određuje političke odnose u zemlji), no nema nikakve dvojbe da je realizacija koncepta prema kojemu bi Hrvatska ušla u američku sferu utjecaja nasuprot ruskoj za Hrvatsku manje zlo od projekta „Zapadni Balkan" u kojemu bi Srbi imali dominantnu poziciju.

Kad je čovjek u paklu, mora tražiti mjesto gdje je manje vruće, da parafraziramo jednog književnika i Hrvatska ako joj se pruže mogućnosti treba objeručke prihvatiti svaku "pomoć" koji bi išla prema uklanjanju isluženih jugokomunističkih kadrova koji svojim djelovanjem uništavaju svaku perspektivu hrvatske države i hrvatskog naroda. Hrvatska je premala zemlja da bi vodila svjetske ideološke bojeve na koje pozivaju mnogi dobronamjerni, ali potpuno izvan područja realizma utemeljeni teoretičari. U sadašnjim okolnostima stoga je potrebno izboriti se za što bolju poziciju i birati između manjeg i većeg zla. Idealna rješenja su u sadašnjim okolnostima neostvariva.

Kakva će biti presuda na Međunarodnom sudu pravde?

U kontekstu hrvatsko-srbijanskih odnosa i geopolitičkih preslagivanja na široj globalnoj razini valja dodati da nas sljedeći mjesec očekuje izricanje presude u spore između Hrvatske i Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu povodom hrvatske tužbe za genocid i srbijanske protutužbe. Radit će se o važnoj, upravo paradigmatskoj presudi ako imamo u vidu moderna događanja u Ukrajini gdje se može utvrditi sličan scenarij kakav smo imali u Hrvatskoj devedesetih (naravno, ta dva slučaju nisu u svemu usporediva, ali se u oba radi o agresiji na suverenu državu). Nema nikakve sumnje da bi nesankcioniranje Srbije dalo vjetar u leđa aktivnostima pro(ruskih)separatista na istoku Ukrajine i da čitavu tu stvar treba sagledavati i u tom kontekstu. Presuda da je Srbija izvršila genocid u Hrvatskoj, a riječ je o najtežem zločinu po međunarodnom pravu, imala bi važne pravne, financijske, političke i psihološke posljedice na hrvatsko-srbijanske odnose koji bi bitno osnažila hrvatsku poziciju.

Dakako, sve što je prethodno navedeno dijelom se još nalazi u području špekulacija, jer još uvijek nije do kraja poznato kako će se Srbija svrstati u budućnosti. Za Hrvatsku bi, u to nema nikakve sumnje, bilo dobro da se svrsta na istok uz Rusiju jer bi time pao projekt „Zapadni Balkan". Srbijansko svrstavanje na zapad ili sadašnje variranje između istoka i zapada (koje pomalo podsjeća na Churchill- Staljinov dogovor o podjeli utjecaja u Jugoslaviji u omjeru 50: 50 %) Hrvatsku stavlja u daleko nepovoljniji položaj jer u takvom dominantno britanskom projektu Hrvatska može imati samo inferioran položaj.

Hrvatska se dolaskom nove vlasti treba stoga jasno distancirati od „Zapadnog Balkana" i svoje strateške partnere tražiti u Njemačkoj, Austriji te srednjoeropskim zemljama tzv. Višegradske skupine (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska). Pogrješka je politike devedesetih što se Hrvatska već tada nije priključila tome srednjoeuropskom savezu. Sa Srbijom ne treba biti na neprijateljskoj nozi, štoviše, ekonomska suradnja vođena obostranim interesima je poželjna, ali bez njene instrumentalizacije u svrhu oživljavanje bilo kakvih jugo-koncepcija.

No, da pristaše „Regiona" ne će mirovati svjedoči nam posjet britanskog ministra vanjskih poslova Philipa Hammonda Beogradu, Sarajevu i Zagrebu proših dana. Gubitkom zagovornika svoje politike na Pantovčaku Velika Britanija izgubila je vrlo značajnu uporišnu točku svoje politike u „Regionu", pa je očito bilo potrebno zbiti redove te predstavnicima aktualne vlasti dati nove instrukcije. Da pristaše „Regiona" ne miruju svjedoči nam i osnivanje regionalne televizije N1 koje se emitira u cijeloj „Jugosferi".

Kontrola kapitala

Ono što je posebno važno naglasti je činjenica da ostatci bivših jugoslavenskih i komunističkih struktura (kolokvijalno ih se bez ustručavanja može nazvati udbaškim strukturama) i dalje imaju presudan KapitalPostudbaške strukture kontroliraju financijske tijekove u Hrvatskoj, jer su u prvobitnoj akumulaciji kapitala tijekom privatizacijske grabeži ugrabile presudan financijski kolač. Sankcioniranje kriminala iz privatizacije i djelomična redistribucija kapitala (pravda je iznad pravne sigurnosti, jer kao što kaže sveti Augustin: „Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne razbojničke družine?") bio bi prvi preduvjet za kakvu takvu promjenu odnosa moći u državi, jer je jasno da onaj tko kontrolira kapital taj koji određuje pravila igre.utjecaj u medijima – od nacionalne televizije na čelu koje se nalazi provjereni komunistički kadar do tzv. mainstream medija u privatnom vlasništvu. A najvažnije u čitavoj stvari je to da – kao što vrlo jasno pokazuje knjiga prof. dr. sc. Josipa Jurčevića „Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti" – te (post)udbaške strukture kontroliraju financijske tijekove u Hrvatskoj, jer su u prvobitnoj akumulaciji kapitala tijekom privatizacijske grabeži ugrabile presudan financijski kolač. Sankcioniranje kriminala iz privatizacije i djelomična redistribucija kapitala (pravda je iznad pravne sigurnosti, jer kao što kaže sveti Augustin: „Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne razbojničke družine?") bio bi prvi preduvjet za kakvu takvu promjenu odnosa moći u državi, jer je jasno da onaj tko kontrolira kapital taj koji određuje pravila igre.

Dakako, ako će zbog promjene odnosa u svijetu (Rusija/Ukrajina) doći do vanjske intervencije u vidu uklanjanja starih kadrova o čemu smo govorili te će se strukture koje kontroliraju kapital morati prilagoditi novim okolnostima. Budući da je dobrim dijelim riječ o plaćenicima i ljudima koje zanima isključivo novac, a tek manjim dijelom o ljudima koji gaje iskren jugoslavenski sentiment, vjerujemo da to za njih ne će predstavljati veliki problem. Nije isključeno da će ako vjetrovi zapušu u drugom smjeru mnogi sadašnji jugosferaši postati dobri „turboHrvati". Konačno, takav smo scenarij već gledali devedesetih, a promjena stavova nekih istaknutih novinara – nomina sunt odiosa – koji umjesto jugosferaške platforme koju su zagovarali prošlih godina posljednjih mjeseci navijaju za HDZ nam svjedoči da je riječ o ljudima koji u ormaru imaju skrojene sve ideološke kapute.

Uz to, Hrvatskoj je potrebna temeljita pedagoška, a dijelom i kadrovska lustracija pravosudnog osoblja, jer s ovakvim pravosuđem koje na svakome koraku krši kaznenoprocesna načela i vodi procese na mig politike nema prosperiteta za hrvatsko gospodarstvo niti za toliku spominjanu „pravnu državu".

Okolnosti su se promijenile na bolje: Prioritet je gospodarstvo i položaj Hrvata u BiH

Zaključno možemo reći da su se posljednjih godina, koliko god takav zaključak na prvi mah zvučao smion, okolnosti osjetno promijenile u korist Hrvatske i da se zaista može braniti teza da od 2000. nismo EkonomijaTrenutno najveći politički problem Hrvatske je loše stanje u gospodarstvu te izrazito negativni demografski trendovi i iseljavanje mladih. Zadaća nove vlasti stoga će prije svega biti pokretanje promjena u gospodarstvu koje će osigurati izlazak iz krize i spriječiti daljnje iseljavanje. U tu svrhu bit će potrebno poduzeti niz reformi (koliko i ta riječ već zvuči izlizano!) koje će stvarno reformirati sadašnje stanje i pokrenuti gospodarstvo (privlačenje sredstava iz EU fondova (kad već plaćamo članarinu), privlačenje investicija hrvatskih iseljenika i stranog kapitala iz stabilnih zemalja, monetarna i fiskalna reforma, uklanjanje antipoduzetničke klime, racionalizacija glomazne državne uprave itd.).bili u boljoj poziciji što se tiče (geo)političke pozicije Hrvatske. Oslobađajuća presuda protiv generala, uspjeh referenduma o braku, promjena na Pantovčaku, početak suđenja jugokomunističkim kadrovima u Njemačkoj, mogućnost obračuna s jugoslavenstvom u svim njegovim oblicima kao posljedica globalnih promjena (Rusija/Srbija), dovoljan broj prikupljenih potpisa za zabranu monetizacije autocesta (kao poruka da je dosta pljačkanja Hrvatske), sve su ovo promjene koje bi mogle dovesti do pokretanja pozitivnih procesa Hrvatskoj.

Trenutno najveći politički problem Hrvatske je loše stanje u gospodarstvu te izrazito negativni demografski trendovi i iseljavanje mladih. Zadaća nove vlasti stoga će prije svega biti pokretanje promjena u gospodarstvu koje će osigurati izlazak iz krize i spriječiti daljnje iseljavanje. U tu svrhu bit će potrebno poduzeti niz reformi (koliko i ta riječ već zvuči izlizano!) koje će stvarno reformirati sadašnje stanje i pokrenuti gospodarstvo (privlačenje sredstava iz EU fondova (kad već plaćamo članarinu), privlačenje investicija hrvatskih iseljenika i stranog kapitala iz stabilnih zemalja, monetarna i fiskalna reforma, uklanjanje antipoduzetničke klime, racionalizacija glomazne državne uprave itd.).

Na vanjskopolitičkoj razini uz strateško (re)poziconiranje prema novim strateškim partnerima u Srednjoj Europi glavni zadatak hrvatske politike treba biti osiguravanje ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, što u sadašnjim okolnostima – poštujući volju Hrvata koji tamo žive – znači formiranje trećeg eniteta i u vezi s tim osiguravanje financijske, medijske i kulturne samoodrživosti. Trenutna zbivanja u vezi s tzv. Islamskom državom (koju, očito je, prešutno podupire i Turska koje se sve više vraća u BiH (neoosmanizam)) i pojačanim utjecajem ruskoga kapitala u tzv. Republici Srpskoj mogli bi konačno otvoriti oči zapadnim političarima da se održivost te države ne može graditi na majorizaciji hrvatskog naroda. Nove okolnosti trebaju iskoristiti tamošnji hrvatski političari te uz pomoć Republike Hrvatske lobirati na međunarodnoj razini kako bi se osnažio hrvatski položaj i osigurala stvarna ravnopravnost. U tom kontekstu treba poraditi na rušenju prvostupanjskih presuda tzv. šestorci jer je jasno da će ta presuda imati važne pravne, političke i psihološke posljedice na položaj Hrvata u BiH.

Odgovornost je na HDZ-u

Kako bilo, Hrvatskoj se u budućnosti otvaraju mnogo bolje perspektive nego što ih je imala posljednih petnaestak godina u mraku balkanske krčme, a hoće li se te okolnosti iskoristiti za osiguravanje boljih uvjeta života u Hrvatskoj, što bi prvenstveno podrazumijevalo obračun s jugoslavenskim i komunističkim naslijeđem (to nije – kako to uspjenjeno pokušavaju dokazati jugosferaški mediji kapacitirani bivšim udbaškim kadrom – poziv na linč ili javno spaljivanje vještica, nego je riječ je sankcioniranju osoba koje su Hrvatskoj nanijele političku i ekonomsku štetu, dakle riječ je o sankcioniranju kaznenih djela) te izgradnju zdravog gospodarstva (država koja ima Dalmaciju i Slavoniju može biti siromašna samo ako ju vodu izdajice ili posve nesposobni trutovi), ovisi o tome kakvu će politiku voditi nova vlasti.

Drugim riječima i da budemo posve eksplicitni: budućnost Hrvatske je u rukama HDZ-a koji će posve sigurno nakon idućih parlamentarnih izbora doći na vlast u Hrvatskoj (nisam sklon vjerovanju da bi nove inicijative kao što su one od Sinčića ili Petrova mogle postati relevantnji politički faktor, koliko god da treba pozdraviti njihovu pojavu u politici, jer HDZ ima fanatično odanu biračku bazu). Na retoričkoj razini sadašnji HDZ bez ikakve dvojbe ostavlja dobar dojam, no oni koji pamte više nego što je pristojno prisjetit će se da je takvu retoriku imao i Sanaderov HDZ, i to ne samo u oporbi. U konačnici, mnogi Sanaderovi kadrovi, politička djeca Ive Sanadera koji je HDZNa retoričkoj razini sadašnji HDZ bez ikakve dvojbe ostavlja dobar dojam, no oni koji pamte više nego što je pristojno prisjetit će se da je takvu retoriku imao i Sanaderov HDZ, i to ne samo u oporbi. U konačnici, mnogi Sanaderovi kadrovi, politička djeca Ive Sanadera koji je Hrvatskoj nanio ništa manje zlo od sadašnjih političara i onih koji su došli na vlast trećeg siječnja 2000., i danas imaju važan utjecaj u toj stranci. Prvi test Tomislava Karamarka utoliko će biti slaganje biračkih lista. Ako Karamarko želi dobro toj Stranci i Hrvatskoj Sanaderovi kadrovi ne bi smjeli niti prismrditi biračkim listama. S takvim ljudima bez kičme ne može se voditi nacionalna politika.Hrvatskoj nanio ništa manje zlo od sadašnjih političara i onih koji su došli na vlast trećeg siječnja 2000., i danas imaju važan utjecaj u toj stranci. Prvi test Tomislava Karamarka utoliko će biti slaganje biračkih lista. Ako Karamarko želi dobro toj Stranci i Hrvatskoj Sanaderovi kadrovi ne bi smjeli niti prismrditi biračkim listama. S takvim ljudima bez kičme ne može se voditi nacionalna politika.

Drugi bitan faktor bit će taj hoće li HDZ raskrstiti s politikom uhljebljivanja partijskih kadrova u državnu upravu i institucije. Država nije ničija privatna prćija niti leno, a k tome treba dodati i to da je sadašnji koruptivni model uhljebljivanja kadrova i stvaranja biračke baze dugoročno ekonomski neodrživ i Hrvatsku bi kroz koju godinu mogao dovesti u bezizlaznu poziciju. Umjesto uhljebljivanja Hrvatskoj treba selekcija i honoriranje izvrnosti što implicira da na odgovorne pozicije dođu najkvalitetniji kadrovi.

Kao što privatnik u svojoj firmi ne će zaposliti nesposobnu osobu ili lijenčinu tako ni državi ne trebaju takvi kadrovi na vodećim pozicijama. Znanje, obrazovanje i sposobnost moraju postati temelj napredovanja, a ne kvaliteta puzanja pred stranačkim šefom. Hrvatskoj trebaju kvalitetni programi i kvalitetni pojedinci, a ne teror stranačke stege. Hrvatskoj ne trebaju stranački vojnici, klimavci i puzavci, nego – u političkom smislu – hrvatski vojnici. Stranke su tek instrumenti za ostvarenje nacionalnih ciljeva i ne bi trebale biti same sebi svrha. Država i narod iznad su bilo kakvih stranaka. Hrvatska treba biti stranka svakog hrvatskog državljanina. I HDZ-u i svim ostalima strankama treba lustracija od komunističkog mentaliteta i prestanak funkcioniranja po načelu funkcioniranja bivše Komunističke partije. U Hrvatskoj je potrebna lustracija mentalnog sklopa, jer je jasno da je komunistički mentalitet odlika mnogih političkih kadrova neovisno o njihovu stranačkom predznaku.

„Petnaestogodišnje iskustvo pokazalo je da ne treba više živjeti u iluzijama da išta stvarno znači retorika, bila ona prohrvatska ili prema hrvatskom identitetu indiferentna ili čak neprijateljska, već je stvarno bitno kakvo je djelovanje vladajuće garniture: je li to rastakanje legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa ili je to služenje tim ciljevima" – piše u jednoj od posljednih kolumni mons. Ivan Miklenić.

Tomu se nema što dodati osim izraziti želju i nadanje da HDZ ne će još jednom, kao u vrijeme Sanadera, prevariti svoje birače (time bi ta stranka i sebi potpisala političku osmrtnicu), a hrvatskoj ljevici da napokon postane hrvatskom ljevicom. Tek onda kad će i oporba i vlast zastupati politiku koja će Hrvatsku podrazumijevati kao neupitan okvir izvan bilo kakvih jugoslavenskih integracija Hrvatska će postati normalnom državom. Sve do tada bit će aktualan naslov knjige pokojnog prof. dr. sc. Branimira Lukšića „Nedovršena Hrvatska".

Davor Dijanović

(1) Nitko, naime, razuman nema ništa protiv toga da Srbi, kao državljani Republike Hrvatske, participiraju u hrvatskoj politici, ali je guranje nekoga na političku poziciju samo zato što je Srbin, a bez potrebnih znanja i kvalifikacija, shema koja neodoljivo podsjeća na vrijeme komunističke Jugoslavije u kojoj se je svaki opravdani prigovor da su Srbi nerazmjerno njihovu postotku u ukupnom stanovništvu zastupljeni u politici, institucijama, upravi i gospodarstvu (a to je bila diskriminacija većinskog hrvatskog naroda) otklanjao sofizmom „ne ćemo se prebrojavati!". Za dežurne dušebrižnike: dao nam Bog još mnogo hrvatskih Srba kao što su, primjerice, genijalni Arsen Dedić, Đorđe Novković ili hrvatski branitelji srpske etničke pripadnosti.

(2) Potpora neojugoslavenskim integracijama – koje uvijek idu u korist srbijanske politike - čini bit prvoga Josipovićevog mandata. Na to ukazuju brojni postupci od kojih je dovoljno spomenuti: 1. Susret s Tadićem u Vukovaru kojim je na simboličkoj razini dana potpora politici izjednačavanja krivnje žrtve i agresora; tom prilikom Tadić je Josipoviću poklonio pretisak izdanja časopisa „Zenit", časopisa koji je 1921. pokrenuo Ljubomir Micić, hrvatski Srbin, za kojega je hrvatska kultura „vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige". 2. Posjet Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj čime je dan legitimitet toj zločinačkoj paradržavi, 3. Klevetanje vlastite države u Knessetu gdje je izjavio da je „ustaška zmija" u njedrima hrvatskog naroda i time vlastiti narod de facto optužio da je zločinački (budući da je u percepciji jugofila ustaštvo sinonim isključivo za zločin), 4. Klevetanje vlastite države u Parlamentu BiH gdje je hrvatsku državu proglasio agresorom na BiH; koliko je ova tvrdnja klevetnička svjedoči činjenica da je i sam Sulejman Tihić nakon toga reagirao izjavom da bi bilo mnogo gore za BiH da nije bilo Tuđmana i Hrvatske, 5. Veličanje zločinca Tita kao heroja, veličanje zločinačke crvene zvijezde petokrake pod kojom je sravnjen sa zemljom Vukovar te posjet proslavi ustanka u Srbu u kojemu su – kao što neprijeporno dokazuju mnogi relevantni hrvatski povjesničari – uz komuniste u velikom broju sudjelovali četnici što je rezultiralo brutalnim pokoljima hrvatskoga civilnog stanovništva, 6. Potpora „Documenti" (za njega je Documenta „savjest društva") i REKOM-u kao nedvojbeno protuhrvatskim organizacijama čije je djelovanje usmjereno na izjednačavanje krivnje agresora i žrtve te dezavuiranje vrijednosti Domovinskog rata, 7. Kapacitiranje srbijanskog veleposlanika u RH Radivoja Cvetićanina povjerljivim podatcima čime se stavio u poziciju srpskog doušnika, 8. Izbor savjetnika koji se nedvojbeno identificiraju s komunizmom i Jugoslavijom, a od kojih je dovoljno spomenuti Budimira Lončara (koji je krivac za uvođenje embarga Hrvatskoj) i Dejana Jovića (kojemu je Jugoslavija najbolje rješenje za male narode, a referendum o hrvatskoj samostalnosti nelegitiman) 9. Protivljenje Zakonu o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije kojim se na zakonskojs razini željelo onemogućiti ponavljanje slučaja Purda i Marić, 10. Uz Vesnu Pusić bio je jedan od glavnih zagovaratelja odustajanja od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde itd.+

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.