Marguerite A. Peeters, „Globalizacija zapadne kulturne revolucije – ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja", Glas Koncila, Zagreb, 2014.

Početkom prošle godine u izdanju „Glasa Koncila" izišla je knjiga Marguerite A. Peeters „Globalizacija zapadne kulturne revolucije – ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja" (prijevod Lidija Paris"). Autorica je knjigu zamislila kao priručnik namijenjen svećenicima, odgajateljima, pedagozima, nastavnicima, političarima, intelektualcima, vjernicima i svima koji žele raspoznavati mehanizme globalnoga širenja i djelovanja nove etike, koja je u svojim radikalnim aspektima svjetovna.

Marguerite Peeters stručnjak je na području međunarodnih organizacija, ljudskih prava, globalnih kulturnih promjena i postmodernizma. U Bruxellesu je 2003. godine osnovala Institut za dinamiku dijaloga među kulturama (Institut pour une Dynamique de Dialogue Interculturel/Institute for Intercultural Dialogue), koji proučava globalne kulturne promjene, promiče razlučivanje u svjetlu vječnih vrijednosti i istražuje konkretne mogućnosti pozitivne alternative postmodernističkom radikalizmu. Uz novinarski rad, objavila je knjige „Izopačenje demokracije - vlast u rukama onih koji nisu izabrani" (2001.), „Nova globalna etika: izazovi za Crkvu" (2006.), „Globalizacija zapadne kulturne revolucije - ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja" (2007.).

Knjiga je podijeljena na šest poglavlja sa sljedećim naslovima: I. „Zapadna feministička, seksualna i kulturna revolucija", II. „Globalna kulturna revolucija, postmoderna i nova globalna etika", III. „Ključni pojmovi seksualne i feminističke revolucije", IV. Revolucija prava", V. „Povijesni i institucijski pregled globalizacije revolucije", VI. „Tehnike i strategije agenata društvene transformacije".

Pod pojmom globalizacija zapadne kulturne revolucije Peeters podrazumijeva „globalno širenje jedne nove etike, do kojega je došlo po prestanku Hladnog rata. Ta etika je u svojim radikalnim aspektima svjetovna, a plod je zapadne feminističke, seksualne i kulturne revolucije prošlog stoljeća, kao i duga puta koji je Zapad prešao da bi stigao do postmoderne". U knjizi se polazi od stanovništa da je razgradnja judeokršćanske antropologije izvor sociopolitičkih disfunkcija koje obilježavaju današnje globalno upravljanje.

Prema Peeters feministička i seksualna revolucija prošlog stoljeća je na Zapadu već ostvarila većinu svojih ciljeva, tako da prijedlozi koji su početkom 20. stoljeća bili izvan zakona danas prožimaju tkivo zapadnog društva i pretvaraju se u globalnu kulturu. „U razdoblju manje od jednog stoljeća ideje revolucionarnih manjina dovele su do dubokih promjena u mentalitetu i ponašanju većine ljudi na Zapadu. Nova kultura ne samo da prihvaća, dopušta i tolerira, nego čak 'slavi' seksualno lutanje mladih, uzastopnost u brojnosti seksualnih partnera, raznolikost 'seksualnih orijentacija', zajednički život izvan braka. Spolni obrazovni programi u školama – ne samo državnim, nego i privatnim – barem prešutno, ako ne i izrijekom potiču već nekoliko naraštaja na promiskuitet i promiču etiku slobodnog izbora, uskraćujući adolescentima ljudski i moralni odgoj. Internet i brz razvoj tehnologije stavljaju pornografiju nadohvat ruke sve mlađe i sve brojnije publike. Nije li s osamnaest godna većina mladih zapadnjaka već sve iskusila te izgubila nadu i želju za osnivanjem obitelji? Budući da mnogi k tomu dolaze iz razrušenih obitelji, više se ne usuđuju vezati".

RevolucijaPod pojmom globalizacija zapadne kulturne revolucije Peeters podrazumijeva „globalno širenje jedne nove etike, do kojega je došlo po prestanku Hladnog rata. Ta etika je u svojim radikalnim aspektima svjetovna, a plod je zapadne feminističke, seksualne i kulturne revolucije prošlog stoljeća, kao i duga puta koji je Zapad prešao da bi stigao do postmoderne". U knjizi se polazi od stanovništa da je razgradnja judeokršćanske antropologije izvor sociopolitičkih disfunkcija koje obilježavaju današnje Marguarite Peetersglobalno upravljanje.Autorica apostrofira da zapadnom kulturom upravlja tzv. konsenzualna etika, koja je radikalno ambivalentna i bez stabilnog sadržaja. Ona je razgradila savjest, što ima za posljedicu činjenicu da većina ljudi više ne razlikuje dobro i zlo. „Budući da je napala samu strukturu ljudske osobe, ta revolucija je izazavala antropološku kataklizmu. Postigla je to da je zapadna kultura prešla s obitelji na parove i pojedince, sa supružnika na partnere, s braka na slobodnu ljubav, sa sreće na ugodu i kvalitetu života, s roditeljskog autoriteta na prava djeteta, sa sebedarja na posjedovanje svojeg tijela i kontroliranje svoje sudbine, sa savjesti na slobodan izbor, sa zajedništva među osobama na stapanje pojedinaca bez lica i imena, s komplementarnosti između muškarca i žene na ugovor između spolova, sa svakog oblika legitimnog autoriteta na osamostaljivanje i eksperimentiranje pojedinaca.

Posljedice takva revolucionarnog radikalizma i više su nego očite: „Nitko više ne može poricati egzistencijalne i socioekonomske posljedice bračne nevjere, razvoda braka, pobačaja, eutanazije, kontracepcijskog mentaliteta, umjetne oplodnje, banaliziranja pilule 'za dan poslije'. Te danas uobičajene prakse uzrokuju patnju i ranjavaju ne samo one koji se njima bave, nego i one koji ih trpe i gledaju. Posljedice revolucije su tu: obiteljski, društveni i međugeneracijski lomovi; samoća i napuštanje starih osoba; emocionalne rane djece koja žive u 'jednoroditeljskim' ili 'rekonstituiranim' obiteljima; porast depresije; antropološko destrukturiranje; neuspjeh u školi; profesionalna dezorijentacija; porast suicida, očaja i osjećaja nesigurnosti među mladima, koji traže utjehu u drogi, nasilju, sektama, sotonizmu; gubitak kulturnih i vjerskih tradicija. Zbog razmjera koje su dostigle te disfunkcije destrukturiraju društo u cjelini. Paradoksalno je to da je razgradnja već postala sustavna".

Mitovi na kojima se revolucija temeljila Peeters smatra da se urušavaju sami od sebe. Riječ je o mitu o prenapučenosti koji je razradio Malthus, mitu o oslobađanju žene i muškom ugnjetavanju, mitu o „slobodnoj ljubavi", mitu o napretku te mitu o autonomiji znanosti i apsolutiziranju „znanstvenih izvjesnosti". Posebno je to uočljivo kod mita o prenapučenosti. „Vidimo znakove 'demografske zime': dramatičan pad postotka plodnosti i demografskog rasta, izvrnuta demografska piramida, natalitet ispod razine nužne za obavljanje naraštaja, nezaustavljivo starenje stanovništva. Na obzoru, napose u Europi, kriza naviješta društvene lomove, nezaustavljiv rast javnih troškova, bankrot državnih blagajna, ekonomsku recesiju, rastuće siromaštvo umirovljenika. Umanjila se sposobnost Zapada da u svijetu obnaša odgovornost koja mu pripada. Mnogi govore da je Zapadu došao kraj – u tijeku je evolucija čije će posljedice utjecati na cijeli svijet".

Feministička, seksualna i kulturna revolucija

Autorica vrlo detaljno analiziraju početke feminističke, seksualne i kulturne revolucije, kao tri različita povijesna fenomena koji su se, međutim, tijekom 20. st. u svojim radikalnim elementima (budući da, primjerice, nitko razuman nema ništa protiv zahtjeva za društvenom i pravnom ravnopravnošću žena i muškaraca) sve više povezivali i međusobno uključivali. U knjizi su tako obrađuju ideje glavnih ideologa revolucije kao što su Margaret Sanger, Simone de Beauvoir, Alfred Kinsey i Herbert Marcuse.

Za hrvatske je prilike posebno zanimljiv Alfred Kinsey na čijem se institutu školovao dr. Aleksandar Štulhofer, jedan od ključnih autora tzv. četvrtog modula zdravstvenog odgoja za hrvatske škole. Kinsey je izgradio jednu novu „etiku" po kojoj su moralni i vjerski zakoni koji nameću kontroliranje nagona suprotni „ljudskom dostojanstvu". On smatra da je „jedini nenaravni seksualni čin onaj koji se ne može učiniti", a da je svaki seksualni čin dobar, pod uvjetom da zadovolji pojedinca. Drugim riječima, svi seksualni čini, pa bili oni i pedofilski (Kinsey je sam bio pedofil), incestni, homoseksualni, biseksualni su za njega „naravni". Kinsey je naučavao da djeca već od četvrtog mjeseca života teže prakticiranju seksualnosti da na to imaju pravo neovisno o životnoj dobi. Smatrao je „vitalnim" da koriste to „pravo" već prije svoje šeste godine, prije nego što ih determiniraju kulturni i vjerski „tabui".

Peeters nema nikakve dvojbe o tome da je revolucija uspjela: „Vizionari i aktivisti zapadne erotske revolucije rekonstruirali su stvarnost, narav, kulturu, civilizaciju, tradiciju, autoritet, pravnu državu, IdeoloziAutorica vrlo detaljno analiziraju početke feminističke, seksualne i kulturne revolucije, kao tri različita povijesna fenomena koji su se, međutim, tijekom 20. st. u svojim radikalnim elementima (budući da, primjerice, nitko razuman nema ništa protiv zahtjeva za društvenom i pravnom ravnopravnošću žena i muškaraca) sve više povezivali i međusobno uključivali. U knjizi su tako obrađuju ideje glavnih ideologa revolucije kao što su Margaret Sanger, Simone de Beauvoir, Alfred Kinsey i Herbert Marcuse.sliku oca, moralnost, religiju, istinu, dobro i zlo, racionalnost, objektivnu spoznaju, individualnu osobnost, osobnu sreću, vječni život, besmrtnost, ljubav prema bližnjemu, prijateljstvo, naklonost. Na mjesto stvarnosti stavili su senzualno zadovoljavanje, na mjesto duhovnog napretka – regresiju, na mjesto razuma sposobnog za razlučivanje –razum koji poriče, na mjesto normalne seksualnosti – perverzije, na mjesto duhovne ljubavi – narcisoidnu ljubav, na mjesto moralne savjesti – podsvijest, imaginaciju i senzualnost".

Zapadna kulturna revolucija doživjela je svoj vrhunac i bila je dovršena osamdesetih godina. U trenutku kada je prestajao Hladni rat svoja je dostignuća primijenila u politici, a svoje učinke proširila na sve vidove društvenog života na Zapadu, napose na području obrazovanja. Ploveći na valovima globalizacije, zapadna kulturna revolucija se je vrtoglavom brzinom proširila na ostatak svijeta, izazivajući tako globalnu kulturnu revoluciju u trenutku kad je međunarodna zajednica počela stvarati nove norme, da bi dala „etički okvir" novom dobu koje je počinjalo. Riječ je o razdoblju kad su svi tvrdili da je „ideologijama došao kraj". Smatralo se da je „propast ideologija" dovela svijet u stanje konsenzusa: činilo se da su demokracija, sloboda, ljudska prava, slobodno tržište, Zapad – moderna – pobijedili i postali krajnji i nenadmašivi obzor čovječanstva. Po riječima Francisa Fukuyame to je bio „kraj povijesti".

Postmodernizam

Nakon kulturne revolucije, koja je razgradila tradicionalne zapadne vrijednosti, prešutno je bilo prihvaćeno da nova globalna etika treba biti stvorena ex nihilo, to jest kao da narav i Božji zakon ne postoje, putem procesa konsenzusa (budući da se čovječanstvo odsada navodno nalazilo u situaciji konsenzusa), a ne putem suparničkog sukobljavanja mišljenja, koje je obilježilo modernu i vrijeme Hladnog rata. U tom novom političkom i kulturnom kontekstu kao „pravi eksperti" predstavili su se pripadnici naraštaja iz svibnja 1968., šezdesetosmaši, jedna manjina ideologa i pripadnika zapadne postmodernističke inteligencije, koji su pod izlikom svoje „ekspertize" preuzeli globalno normativno vodstvo. Time su agenti kulturne revolucije stekli preuduvjete za političku revoluciju i globalnu primjenu novih kulturoloških paradigmi. U širenju „nove etike" posebna je uloga namijenjena tzv. građanskom društvu i njegovim transnacionalnim mrežama čija moć i utjecaj već danas nadilaze sposobnost tradicionalnih demokracija da ih nadziru.

Autorica ističe da postmodernizam destabilizira identitetske granice, čini ih nejasnima i neizvjesnima. Sve što postoji je navodno socijalna konstrukcija, dakle posljedica stalnog procesa mijenjanja, koji ide od razgradnje do razgradnje, bez kraja. Razgradnja stvara novu vrstu „razlika", no to nisu objektivne razlike upisane u prirodi, nego subjektivne razlike koje proizlaze iz mnoštva individualnih mogućnosti izbora: raznolikost seksualnih orijentacija, raznolikost kulturnih opcija, raznolikost vjerovanja. Više se ne slavi i ne poštuje identitet osoba, kultura i religija, nego sloboda i stalna mogućnost izbora ponuđena pojedincu: da eksperimentira, da bude „sam svoj majstor" svoje egzistencije i da se određuju „slobodno", čak i ako ta „sloboda" ide protiv stvarnosti, protiv kulture, protiv tradicije, protiv istine – protiv Boga. Postmodernizam se referira na jedan oblik tolerancije nazvane proaktivnom, što je tolerancija po kojoj pojedinac ne samo da poštuje vrijednosti drugoga, nego ih mora usvojiti i prihvatiti, a da pritom „ne asimilira drugoga".

Polazna točka razmišljanja postmodernističkih filozofa je poricanje postojanja istine koja upravlja stvarnošću i moralom. Poricanje istine PoricanjePolazna točka razmišljanja postmodernističkih filozofa je poricanje postojanja istine koja upravlja stvarnošću i moralom. Poricanje istine dovodi do poricanja stvarnosti, ljudske prirode, početaka, datosti, onoga što jest po sebi, razuma i objektivne spoznaje.dovodi do poricanja stvarnosti, ljudske prirode, početaka, datosti, onoga što jest po sebi, razuma i objektivne spoznaje. Postmodernizam panično bježi od „jasnih i razgovjetnih ideja" dekartovske civilizacije i uživa u semantičkoj sumaglici. Nijedna od novih paradigma koje su proizašle iz globalne kulturne revolucije nije jasno definirana. Jasne definicije, kažu postmodernistički stručnjaci, ograničuju mogućnosti interpretacije, zapravo „nameću" jedinstvenu interpretaciju jezika i tako protuslove središnjoj normi nove kulture, odnosno pravu na izbor.

„Tvrdeći da je sve socijalna konstrukcija, posmodernizam poriče postojanje datosti. Vjernici će se složiti da je nemoguće odbaciti ono što je dano ako se nije najprije odbacilo onoga tko daje i ljubav koju taj dar sadrži. Postmodernizam izražava čovjekovo odbijanje primanja, odbijanje vlastitoga stanja stvorenja i djeteta, izražava njegovu volju da se afirmira protiv davatelja. Čovjek namjerno razgrađuje ono što je dano da bi se izgradio vlastitim snagama, pokušavajući se pritom dokazati kao apsolutni stvaratelj vlastite egzistencije. Posljedice postmodernističkog dekonstrukcionizma su prije svega antropološke. Razgrađeni su i čovjek i jedinstvo osobe i individualni identitet. Zar neki sociolozi koji, između ostaloga, proučavaju antropološke posljedice tehnološke revolucije, danas ne govore o postčovječanstvu?".

Socijalni inženjering

Uloga postmodernističkog obrazovanja je graditi i pregrađivati društveni identitet pojedinca, koji je pri rođenju, navodno, posve nedeterminiran. Socijalni inženjeri naučavaju da je svaki izbor dobar, pa i izbor seksualne orijentacije. Sloboda izbora ili pravo na izbor temelj je nove kulture za svakog pojedinca. Postmodernizam radikalizira slobodu do te mjere da joj daje pravo biranja protiv prirode i antropološke strukture čovjeka, protiv istine, protiv stvarnosti, protiv božanskog zakona. Razgradnja postaje uvjet slobode: stvara kulturu koja dopušta i onaj „izbor" koji su društvene norme u prošlosti osuđivale. Odsada se pojedinac, da bi izabrao, mora moći osloboditi svih normativnih okova – bili oni semantički, ontološki, etički, socijalni, kulturni, naravni ili vjerski.

Takvo „oslobođenje" ide preko razgradnje sadržaja jezika, tradicija, dogme, bitka, autoriteta, hijerarhije, institucija, objektivne spoznaje, osobnog, genetskog, nacionalnog, kulturnog, vjerskog identiteta, svega što se smatra „univerzalnim", što znači i vječnog zakona koji je upisan u ljudsku narav, judeokršćanskih vrijednosti i objave: sve su te stvarnosti navodno „stega" koja ograničava slobodu izbora. U kontekstu takva navodnog oslobođenja pravo na izbor postaje proizvoljno, protudruštveno i destruktivno – smatra Peeters.

Da bi pristup mogućnosti izbora bio univerzalan – što znači da su sve mogućnosti izbora svima dostupne treba srušiti sve zaprjeke slobodnom izboru, kako službene tako i neformalne: moralne, kulturne i vjerske norme, tabue, dopuštenje bračnog druga, strah od kritike roditelja, dobna ograničenja, bračno stanje, nelagodu nastavnika, RazgradnjaPostmodernizam radikalizira slobodu do te mjere da joj daje pravo biranja protiv prirode i antropološke strukture čovjeka, protiv istine, protiv stvarnosti, protiv božanskog zakona. Razgradnja postaje uvjet slobode: stvara kulturu koja dopušta i onaj „izbor" koji su društvene norme u prošlosti osuđivale. Odsada se pojedinac, da bi izabrao, mora moći osloboditi svih normativnih okova – bili oni semantički, ontološki, etički, socijalni, kulturni, naravni ili vjerski.protivljenje vjerskih skupina, ekonomske i financijske spone. Kultura pristupa samoj sebi ne postavlja nikakvu etičku granicu osim načela suglasnosti i načela da se ne šteti ičijemu tjelesnom integritetu. Dostupnost prezervativa, „nerizičnog" pobačaja, svih usluga spolnog i reproduktivnog zdravlja mora biti univerzalna: to je imperativ nove etike. Obveza poštovanja slobode izbora drugoga ide tako daleko da ga se više ne smije učiti razlikovati dobro i zlo.

Na udaru postmodernizma je, dakako, posebno obitelj: „Postmodernizam je destabilizirao pojam obitelji definirane kao zajednice koja se sastoji od veze između jednog muškarca i jedne žene u okviru braka i djece proizišle iz njihova sjedinjenja. Razbila je taj 'jedinstveni model' obitelji koji, po njoj, ograničuje 'mogućnost izbora' pojedinca te uvela 'prošireni' pojam – 'raznolikost' obiteljskih oblika – pojam koji slavi 'slobodu izbora' pojedinca. Kairski konsenzus utvrdio je tu raznolikost i uveo ambivalentan pojam obitelji u svim oblicima. Raznolikost je holistički pojam, koji, uz tradicionalnu obitelj, uključuje i nevjenčane majke, nevjenčane parove, homoseksualne i lezbijske parove, poligamne obiteljske strukture, obitelji rekonstituirane nakon jednoga ili više razvoda. Nova etika hoće da oni koji žive zajedno i koji se proizvoljno definiraju kao obitelj te prihvaćaju međusobni angažman u vidu 'ugode' drugoga, budu baš poput obitelji prihvaćeni kao temeljna stanica društva. Odbijanje jasnog definiranja obitelji je dovelo do katkad suludih opisa, kao što je prošireni okoliš u kojem se donose odluke koje se odnose na zdravlje. Neovisno o obliku, obitelj s malim brojem članova je prikazana kao normativna".

Rodna ideologija

Knjiga nas upoznaje i s tzv. gender (rodnom) ideologijom koja je posljednjih godina počela uzimati maha i u Hrvatskoj (Hrvatska, ne sreću, u svim navedenim trendovima kasni za zapadnim svijetom nekoliko desetljeća). Rodna specifičnost GenderistiRodna specifičnost se definira socijalnim razlikama između muškaraca i žena koja su naučene, koje se mogu mijenjati i koje se uvelike razlikuju među kulturama i unutar kultura. Rodne feministice tako su uvele dijalektičku razliku između pojma spola, koji je ženski ili muški, čije su razlike upisane u biologiji i koje su dakle nepromjenjive, i rodne pripadnosti, ženske ili muške, gdje su razlike, po njima, društveno konstruirane, nestabilne i promjenjive. Te feministice su pokušavale dati znanstveni kredibilitet svojim teorijama, temeljeći ih na „konstataciji" društvenih znanosti da su ponašanje muškarca i žene, kao i uloge koje oni igraju u društvu, određeni isključivo društvenim, ekonomskim, političkim, kulturnim i vjerskim čimbenicima.se definira socijalnim razlikama između muškaraca i žena koja su naučene, koje se mogu mijenjati i koje se uvelike razlikuju među kulturama i unutar kultura. Rodne feministice tako su uvele dijalektičku razliku između pojma spola, koji je ženski ili muški, čije su razlike upisane u biologiji i koje su dakle nepromjenjive, i rodne pripadnosti, ženske ili muške, gdje su razlike, po njima, društveno konstruirane, nestabilne i promjenjive. Te feministice su pokušavale dati znanstveni kredibilitet svojim teorijama, temeljeći ih na „konstataciji" društvenih znanosti da su ponašanje muškarca i žene, kao i uloge koje oni igraju u društvu, određeni isključivo društvenim, ekonomskim, političkim, kulturnim i vjerskim čimbenicima.

Pravi cilj rodne ideologije je razgradnja ženske i muške specifičnosti koje su upisane u antropološku konfiguraciju muškarca i žene, njihov jedinstveni identitet, žensku ili mušku narav, svaku antropološku datost, a napose ulogu žene kao majke i supruge. Distinkcija između spola i rodne speficičnosti suprotstavlja tijelo neke osobe njezinoj društvenoj funkciji i zvanju. Ona razbija ontološko jedinstvo osobe, koja tako biva na neki način odvojena od same sebe. Tijelo žene i njezina predispozicija za majčinstvo postaju neprijatelj protiv kojeg se treba boriti, realnost koju treba poricati. Majčinstvo postaje stereotip, koji treba razgraditi. Rodna ideologija je utoliko odlična ilustracija posmodernističkog dekonstrukcionizma jer izražava želju muškaraca i suvremene žene da se „oslobode" onoga što je zadano – antropoloških, ontoloških i teoloških determinacija koje su upisane u njihovu narav.

Postmodernizam, zapravo, razgrađuje „datost, realnost, ono što postoji po sebi, bitak, početak, stvoreni svijet. U postmodernističkoj kulturi jednakost ostaje vrhunska vrijednost, čak imperativ, ali se definira u smislu jednakog pristupa indivudalnim i stalnom promjenjivim mogućnostima izbora. Budući da jednakost više nema stabilan sadržaj, treba ju osvojiti, i to neprestanom i upornom borbom protiv struktura, stereotipa i tradicija, koje ne dopuštaju pojedincima – napose ženama – pristup slobodnom izboru. Ta borba nikada ne završava postizanjem definitivnog statusa: pristup potpunoj lepezi svih mogućnosti izbora je proces promjena kojemu nema kraja".

Revolucija prava

Jedno od glavnih oružja razgradnje ljudskih, kulturnih i vjerskih tradicija Zapada jest tzv. revolucija prava koja je utvrdila stečevine kulturne revolucije i dala im pravno utemeljenje, time što su neka od njih ušla u nacionalno ili PravaJedno od glavnih oružja razgradnje ljudskih, kulturnih i vjerskih tradicija Zapada jest tzv. revolucija prava koja je utvrdila stečevine kulturne revolucije i dala im pravno utemeljenje, time što su neka od njih ušla u nacionalno ili međunarodno pravo. Time je kulturna revolucija uključila umjetno stvorena, često protunaravna prava, u korpus onih prava koja su ukorijenjena u narav muškarca i žene. Na taj način je destabilizirala sadržaj ljudskih prava, čije tumačenje nije više samo po sebi razumljivo.međunarodno pravo. Time je kulturna revolucija uključila umjetno stvorena, često protunaravna prava, u korpus onih prava koja su ukorijenjena u narav muškarca i žene. Na taj način je destabilizirala sadržaj ljudskih prava, čije tumačenje nije više samo po sebi razumljivo.

„Pravo na izbor", smatra Peeters, otvorilo je Pandorinu kutiju: nova prava koja proizlaze iz proizvoljna korištenja slobode šire se u svim smjerovima. Sve što postaje društveno dopustivo, postaje predmet prava. Otkada je prestao Hladni rat, nikad se nije toliko govorilo o ljudskim pravima. Nova globalna kultura je kultura prava. No, autorica se s pravom pita: „... Koji je sadržaj te kulture? Nisu li u toj novoj kulturi ljudsko dostojanstvo, ljudska prava, sloboda izbora, jednakost, nediskrimiranje, tolerancija, često postali neprijatelji onoga što je dobro za ljudsku osobu, za ljudsku zajednicu, za kulturne i vjerske tradicije i božansku objavu? Ne suprotstavlja li se kultura prava istinskoj ljubavi, ne pokušava li ona zamijeniti istinsku ljubav, na koju se čovjek naizgled više ne može 'osloniti', jer nije pravno obvezujuća? Zar kultura koja za sebe kaže da je 'usredotočena na ljude' odbacuje istinsku ljubav?".

Prethodno su navedeni samo djelići i fragmenti ove akribične, sveobuhvatne i argumentirano pisane knjige. Knjiga donosi i imena najvažnijih međunarodnih institucija i političara uključenih u promicanje kulturalno-svjetonazorskih promjena, ključne riječi, tj. neologizme iz jezika globalne kulturne, feminističke i seksualne revolucije, popis fondacija te nevladinih i „humanitarnih" organizacija koje šire revoluciju, popis konferencija UN-a koje su zaslužne za širenje „nove etike", itd. Zbog toga preporučam svima temeljito iščitavanje cijele knjige jer se uistinu radi o priručniku koji može biti od velike koristi u borbi protiv „kulture smrti", protiv nove filozofije i antropologije koja je dijametralno suprotna ljudskoj naravi i Božjim zakonima.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.