Predstavljanje knjige dr. Ante Kovačevića „Čovjek i njegova sjena" (Kigen, Zagreb, travanj 2012.), Ogranak Matice hrvatske Bjelovar, Bjelovar, 10. prosinca 2014.

Malo koja riječ i danas u političkom životu Srednje i Istočne Europe izaziva toliko oprečnih komentara, prijepora, različitih interpretacija i suprotstavljenih mišljenja kao riječ „lustracija". Etimološki gledano, riječ lustracija dolazi od latinske riječ „lustrum" što znači „očišćujuća (iskupljujuća) žrtva". U starih Rimljana to je bio obredni postupak čišćenja od grijeha.

U postkomunističkim zemljama lustracija je naziv za postupak kojim se iz javnih službi i političkog života isključuju predstavnici stare vlasti, a u sebi implicira zahtjev da u novome demokratskom poretku vlast trebaju obnašati oni koji nisu kolaborirali s komunističkim režimom. Umjesto riječi „lustracija" mogli bismo rabiti i riječ „dekomunizacija", a u hrvatskom kontekstu – ako se zahtjeva vrijednosno distanciranje u odnosu na bivši državnopravni okvir – tome bi se mogla pridodati i riječ „dejugoslavizacija".

Razloge za lustraciju mogli bismo podijeliti u tri skupine: 1. pravni razlozi, 2. moralni razlozi, 3. gospodarski razlozi.

LustracijaLustracija je također i pitanje elementarnog morala i pravednosti jer je nemoralno da u demokratskome sustavu dojučerašnji batinaši, kičmolomci, ubojice, doušnici, prokazivači i medijski sponzori totalitarnog sustava uživaju ista prava kao i njihove žrtve. Jer, ako istu društvenu poziciju uživaju zločinac i žrtva time se šalje kriva poruka, posebno mladima, kako se isplati sudjelovati u zločinima totalitarnog sustava, a ne isplati suprotstavljati tome istom zločinačkom sustavu. Nekažnjavanje zločina poticaj je za činjenje novih zločina u budućnosti jer stvara ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti.Pravni su razlozi posve jasni: osobe koje su počinitelji kaznenih djela, bilo da je riječ o ubojstvima ili kršenjima ljudskih prava i temeljnih sloboda, moraju odgovarati za svoja kaznena djela. Svrha je kažnjavanja – kao što stoji u čl. 41. Kaznenog zakona - „izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo". O potrebi lustracije govore Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu Europskog parlamenta iz 2009., kao i Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine koju je 2006. donio Hrvatski sabor.

Lustracija je također i pitanje elementarnog morala i pravednosti jer je nemoralno da u demokratskome sustavu dojučerašnji batinaši, kičmolomci, ubojice, doušnici, prokazivači i medijski sponzori totalitarnog sustava uživaju ista prava kao i njihove žrtve. Jer, ako istu društvenu poziciju uživaju zločinac i žrtva time se šalje kriva poruka, posebno mladima, kako se isplati sudjelovati u zločinima totalitarnog sustava, a ne isplati suprotstavljati tome istom zločinačkom sustavu. Nekažnjavanje zločina poticaj je za činjenje novih zločina u budućnosti jer stvara ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti.

Potreba dejugoslavizacije

Iako lustracija u niti jednoj postkomunističkoj državi nije provedena na zadovoljavajući način, mišljenja sam kako bi bilo vrlo lako politološkom, sociološkom i ekonomskom analizom utvrditi kako su one zemlje koje su provele barem ograničenu lustraciju danas i ekonomski uspješnije od onih koje lustraciju uopće nisu provele. Ponajbolji primjer za to je Poljska koja je nakon lustracije KorupcijaIstraživanja naše najutjecajnije gospodarske povjesničarke Mire Kolar Dimitrijević nedvojbeno dokazuju i pokazuju kako su snalažljivost, podmićivanje, veze i korupcija u Hrvatsku uvezeni 1918. zajedno sa srpskom žandarmerijom i političkim djelatnicima pridošlima iz tzv. uže Srbije. Te će patološke pojave – koje su do 1918. u Hrvatskoj bile neusporedivo manje razvijene – hipertrofirati za vrijeme komunističkog sustava, kao sustava inverzije, laži i perverzije. Lustracija, koja bi trebala obuhvatiti dejugoslavizaciju, se stoga nameće i kao preduvjet gospodarskog oporavka Hrvatske.zabilježila povećane stope gospodarskog rasta. A da je lustracija potrebna i zbog obračuna s korupcijom, najbolji su dokaz istraživanja koja pokazuju kako su njemački državljani koji su živjeli u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, tzv. DDR-u, i danas skloniji korupciji od stanovnika bivše Zapadne Njemačke.

U kontekstu Hrvatske i njezine ekonomije te borbe s korupcijom koja nagriza i uništava svako gospodarstvo ne treba zanemariti i potrebu dejugoslavizacije, jer je do porasta korupcije došlo upravo nakon 1918. kad je Hrvatska istrgnuta iz njezina prirodnog srednjoeuropskog i mediteranskog konteksta te zbog geopolitičkih i geostrateških razloga velikih sila smještena na Balkan. Istraživanja naše najutjecajnije gospodarske povjesničarke Mire Kolar Dimitrijević nedvojbeno dokazuju i pokazuju kako su snalažljivost, podmićivanje, veze i korupcija u Hrvatsku uvezeni 1918. zajedno sa srpskom žandarmerijom i političkim djelatnicima pridošlima iz tzv. uže Srbije. Te će patološke pojave – koje su do 1918. u Hrvatskoj bile neusporedivo manje razvijene – hipertrofirati za vrijeme komunističkog sustava, kao sustava inverzije, laži i perverzije. Lustracija, koja bi trebala obuhvatiti dejugoslavizaciju, se stoga nameće i kao preduvjet gospodarskog oporavka Hrvatske.

Lustracija je, dakle, nesumnjivo conditio sine qua non – prije potreban uvjet za oporavak Hrvatske na svim područjima. Postavlja se stoga pitanje zašto lustracija nije provedena? Zašto je Hrvatska jedna od rijetkih postkomunističkih europskih država u kojoj nisu niti doneseni lustracijski zakoni? Kome lustracija ne odgovara?

Odgovore na ova pitanja daje nam knjiga bečkoga doktora filozofije, političkog uznika i bivšega legendarnog saborskog zastupnika dr. Ante Kovačevića pod naslovom „Čovjek i njegova sjena", koju večeras predstavljamo. Ili, da budemo precizniji, odgovore nam daje Kovačevićeva „sjena", bivši udbaš Željko Kekić Pauk, koji je pored dr. Kovačevića pratio i špijunirao i druge istaknute hrvatske političare i intelektualce kao što su dr. Franjo Tuđman, dr. Hrvoje Šošić, dr. Marko Veselica, Dražen Budiša, PosjedRazumljivo je stoga zašto lustracija nije provedena: zato što oni koje bi trebalo lustrirati imaju Hrvatsku u svom posjedu, kako kaže Kekić, s vlasništvom 1/1, pa dosljednome tome imaju presudan utjecaj i u političkim i pravosudnim krugovima. Nije moguće očekivati da netko pili granu na kojoj i sam sjedi, zar ne?Franjo Kuharić i dr.

Naime, već u prvome razgovoru s Kovačevićem Kekić - koliko nam je poznato jedini udbaš koji je javno ispovijedio svoje udbaške grijehe - bio je vrlo jasan kad je rekao:

„Danas Hrvatsku nemaju oni koji su se za nju borili, nemate ju Vi koji ste za nju robijali, niti je imaju domoljubi. Hrvatsku imaju oni koji je nikada nisu htjeli, a to su moji kolege udbaši, koji su se uknjižili na Hrvatsku, kao na svoj posjed, s vlasništvom 1/1".

Razumljivo je stoga zašto lustracija nije provedena: zato što oni koje bi trebalo lustrirati imaju Hrvatsku u svom posjedu, kako kaže Kekić, s vlasništvom 1/1, pa dosljednome tome imaju presudan utjecaj i u političkim i pravosudnim krugovima. Nije moguće očekivati da netko pili granu na kojoj i sam sjedi, zar ne?

U sljedećim retcima Kekićeva tvrdnja o udbaškom posjedu nad Hrvatskom dodatno je eksplicirana:

„Udbaši su danas u svim strankama, bez obzira na ideološki predznak, bez obzira radi li se o HSS-u, HDZ-u, SDP-u, HNS-u – svejedno. Njima je važno biti na vlasti ili barem pri njoj. Pogledajte tko drži medije. Glavna pera su udbaška pera. Crkva nije ni za vrijeme Tita napadana kao što je danas. Pogledajte gradonačelnike gradova, načelnike općina, župane županija i njihove zamjenike pa će Vam sve biti jasno. Oni su sretni što je dokumentacija o nekadašnjoj doušničkoj mreži uništena. Svaki operativac nekadašnje tajne službe jako je štitio svoga suradnika. Našim suradnicima smo davali kodna imena poput Sove, Jastreba, Orla – imali smo pravi zvjerinjak".

Kontrola kapitala

Kontrola bivših udbaša nad Hrvatskom posebno se očituje na ekonomskom planu. Tako na pitanje dr. Kovačevića ne bi li bilo prirodno da su Radio Mrežnica i motel „Roganac" u vlasništvu hrvatskih robijaša, a ne u vlasništva Kekića kao bivšeg udbaša on odgovara:

„Ne, ne vas robijaša, već nas udbaša. Mi smo se borili za novac i vlast, a Vi za državu i ideale. Vi imate ideale i državu, a mi kapital, nas zapravo to, u svakom sustavu, jedino interesira".

TotalitarizamOvih dana objavljeno je tobožnje znanstveno istraživanje slovenskih sociologa prema kojemu Jugoslavija – država u kojoj je vođeno više od 30 000 političkih procesa te čiji su atentatori likvidirali 69 političkih protivnika u emigraciji - nije bila totalitarna država. Nije nam poznato kojim su se kriterijima uvaženi sociolozi vodili pri donošenju takva zaključka, no knjiga „Čovjek i njegova sjena" dr. Kovačevića pokazuje kako je Jugoslavija bila školski primjer totalitarne diktature.Iako bi se moglo pomisliti kako je u čitavoj pripovijesti o udbašima primaran ideološki aspekt, vidimo, dakle, kako se tu prvenstveno radi o financijskim interesima odnosno o tome da je cilj vrlo razgranate postudbaške mreže kontrola financijskih tijekova i kapitala. O tome se može više doznati u knjizi prof. dr. sc. Josipa Jurčevića „Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti".

Ovih dana objavljeno je tobožnje znanstveno istraživanje slovenskih sociologa prema kojemu Jugoslavija – država u kojoj je vođeno više od 30 000 političkih procesa te čiji su atentatori likvidirali 69 političkih protivnika u emigraciji - nije bila totalitarna država. Nije nam poznato kojim su se kriterijima uvaženi sociolozi vodili pri donošenju takva zaključka, no knjiga „Čovjek i njegova sjena" dr. Kovačevića pokazuje kako je Jugoslavija bila školski primjer totalitarne diktature.

Kazneni postupak protiv dr. Kovačevića klasičan je primjer koji pokazuju totalitarnu narav jugoslavenskoga komunističkog sustava. Naime, autor ove knjige 1981. je otet od strane jugoslavenske tajne policije i odvezen povezanih očiju u nepoznatom smjeru. Uslijedile su tipične udbaške metode kojima se režim obračunavao s političkim protivnicima, a koje su uključivale batinjanje, zastrašivanje, saslušavanje po noći, neljudsko postupanje, montiranje svjedoka, pritiske na članove obitelji, rodbinu i prijatelje i sl. Ljubitelji književnosti u demokratskoj Europi o takvim su i sličnim postupcima mogli čitati u književnim djelima Orwella, Koestlera, Kiša, Solženjicina i dr., no za stanovnike jugoslavenske satrapije oni su bili surova realnost. Knjiga dr. Kovačevića može utoliko poslužiti kao sjajan priručnik za studiranje udbaškog mentaliteta i psihologije komunizma, posebno s obzirom na činjenicu da je mentalni komunizam i danas u Hrvatskoj vrlo jak i ne poznaje stranačke i ideološke predznake.

Inkriminacija za "uvođenje pluralističkog sustava u SFRJ"

Jedna od inkriminacija koja se dr. Kovačeviću stavljala na teret bila je i „uvođenje pluralističkog sustava u SFRJ". Što reći o sustavu koji je sudski progonio one koji su zagovarali višestranačje? Što reći o sustavu u kojemu je „milicioner" na prigovor da je uhićenje nezakonito mogao odgovoriti da oni imaju „ovlaštenje svakoga privesti bez objašnjenja"? Što reći o sustavu u kojemu je udbaš mogao pitati Kovačeviću sestru zašto je bratu od svih knjiga poklonila baš „Povijest Hrvatske" i zašto je on sinu dao baš ime Tomislav?

Kakav je to sustav u kojemu knjiga „Povijest Hrvatske" predstavlja inkriminirajući materijal? Da se nije radilo o izoliranom slučaju svjedoči postupak protiv Dinka Jonjića i ostalih imotskih gimnazijalaca u drugoj polovici pedesetih godina 20 st. gdje se je kao inkriminirajući materijal tretirala Starčevićeva knjiga izbranih političkih spisa (Više o tom slučaju može se pročitati u knjizi Dinka Jonjića „Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka").

Nedvojbeno: radilo se o totalitarnom i protuhrvatskom sustavu, iako mu neki i danas tepaju da je predstavljao „socijalizam s ljudskim licem", a kada govorimo o državnom okviru dade se pronaći lijepi broj onih koji i dalje Jugoslaviju smatraju „najboljim rješenjem za male narode". Jedan od takvih jugoslavenskih apologeta do nedavno je bio i glavni savjetnik predsjednika države što je FumićU takvom je izokrenutom i nakaradnom sustavu posve logično da predsjednik tzv. Saveza antifašističkih boraca Hrvatske bude Ivan Fumić, o kojemu u Kovačevićevoj knjizi možemo čitati kako je kao potpukovnik u sarajevskom zatvoru sudjelovao u premlaćivanju zatvorenika uz pogrdne psovke, pa i uz psovanje „majke hrvatske". Taj je isti Fumić 1986. imenovan republičkim sekretarom za pravosuđe tzv. Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je djelovao kao glavni kadrovik u sudstvu i tužiteljstvu. Mnogi kadrovi toga batinaša iz sarajevskog zatvora i danas vedre i oblače hrvatskim pravosuđem.podatak koji vrlo rječito govori sam za sebe.

Ne treba, naime, zaboraviti da Kovačević nije bio proganjan samo zato što je kritizirao komunističku ideologiju, nego i zato što je – kako je istaknuo u odgovoru na presudu - želio hrvatsku državu, prilikom čega je ono što je želio za svoj narod bio spreman priznati i svakom narodu Europe i svijeta. Riječ je o tipičnom slobodarskom stavu koji slijedi najbolje tradicije hrvatskog nacionalizma starčevićansko-demokratske provenijencije.

No, u današnjoj Hrvatskoj, kojom prema svjedočenju Željka Kekića „drmaju bivši udbaši", kao se uzori ne postavljaju ljudi slobodarskog profila Ante Kovačevića, koji je za samostalnu hrvatsku državu odrobijao više od šest godina u najokrutnijem zatvoru Jugoslavije u Zenici. Upravo suprotno: kao glavni arbitri demokracije nametnuli su se dojučerašnji zagovaratelji komunizma i Jugoslavije, dojučerašnji totalitaristi ili pak njihove biološki i ideološki sljednici koja nam danas propovijedaju o „ljudskim pravima", potrebi „suočavanja s prošlošću", „dobrosusjedskim odnosima", „Regiji", „Zapadnom Balkanu" i sl. Zanimljiva je to kafkijanska preobrazba u kojoj dojučerašnji ljubitelji Golog otoka postaju prvoborci ljudskih prava i demokracije...

U takvom je izokrenutom i nakaradnom sustavu posve logično da predsjednik tzv. Saveza antifašističkih boraca Hrvatske bude Ivan Fumić, o kojemu u Kovačevićevoj knjizi možemo čitati kako je kao potpukovnik u sarajevskom zatvoru sudjelovao u premlaćivanju zatvorenika uz pogrdne psovke, pa i uz psovanje „majke hrvatske". Taj je isti Fumić 1986. imenovan republičkim sekretarom za pravosuđe tzv. Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je djelovao kao glavni kadrovik u sudstvu i tužiteljstvu. Mnogi kadrovi toga batinaša iz sarajevskog zatvora i danas vedre i oblače hrvatskim pravosuđem, čime se opet vraćamo na onu narodnu da vrana vrani ne kopa oči. Počasni predsjednik Fumićeva društva je i bivši predsjednik Stjepan Mesić, što je pak potvrda one latinske da se sličan sličnu veseli (similis simili gaudet).

Uvjet pomirbe

Unatoč svemu, dr. Anto Kovačević ne mrzi, on je oprostio svojim progoniteljima, jer smatra da je čovjek velik onoliko koliko može oprostiti. Oprost je prema njemu spas za svakoga od nas kao pojedinca i za Hrvate kao narod. No, da bi došlo do pomirbe oni koji su bili PomirbaRiječima dr. Ante Kovačevića, ključan je uvjet pomirbe taj da „hoćemo neovisnu, nezavisnu, slobodnu, demokratsku hrvatsku državu u kojoj će biti rada, kruha, ruha te sigurnosti za sve Hrvate i za sve one koji se hoće pridružiti hrvatskoj državnopravnoj zajednici kao normalni građani". Drugim riječima, Hrvatska kao samostalna država treba postati neupitnost političkog programa i političke prakse svih stranaka, a o svemu ostalom – budući da, hvala Bogu, ne živimo u totalitarizmu – možemo drugačije razmišljati.na krivoj strani moraju se pokajati i priznati svoje grijehe kao što je to učinio Kekić, koji je kasnije sudjelovao u Domovinskom ratu kao hrvatski branitelj. Na žalost, Kekić je u tom smislu tek izuzetak jer su ostatci udbaških struktura nakon osamostaljenja Hrvatske dobrim dijelom i dalje nastavili djelovati protiv Hrvatske uz razliku što su sada beogradske nalogodavce zamijenili onima u nekim drugim europskim prijestolnicama.

Potreba nacionalnog jedinstva u Domovinskom ratu, praćena idejom tzv. svehrvatske pomirbe - koja se u Domovinskom ratu zaista pokazala kao djelotvorno sredstvo nacionalne mobilizacije -, spriječila je odnosno odgodila lustraciju u Hrvatskoj. No, sva kasnija događanja pokazuju kako pripadnici bivših komunističkih elita i njihovi sljednici u pretežitom dijelu nisu iskreno prihvatili hrvatsku državu i kako je ta neprovedena lustracija velika zapreka daljnjem razvoju Hrvatske.

Figurativno govoreći, riječ je o tumoru koji metastazira te sve više i više nagriza zdravo tkivo. Upravo zbog toga lustracija je nužnost ako želimo opstati kao narod i kao država. Tek nakon provedene lustracije bit će moguća iskrena pomirba i postizanje konsenzusa o tome što su hrvatski nacionalni interesi. Sve do tada čeka nas tapkanje u mraku balkanske krčme, u mraku balkanskog primitivizma koji se jasno manifestirao u sramotnom pokušaju sprječavanja izručenja Perkovića i Mustača Njemačkoj čime je ugledu Hrvatske u Europi nanesena neprocjenjiva šteta.

Na kraju, postavlja se pitanje koji je ključan uvjet pomirbe? To je bez ikakve dvojbe prihvaćanje hrvatske države kao neupitnog okvira za razvitak hrvatskog naroda izvan bilo kakvih jugoslavenskih odnosno balkanskih asocijacija koje predstavnici političkog, medijskog i kulturnog mainstreama, tzv. djeca komunizma o kojoj u nedavno izišloj knjizi piše novinar Tihomir Dujmović, i danas agresivno potenciraju. Riječima dr. Ante Kovačevića, ključan je uvjet pomirbe taj da „hoćemo neovisnu, nezavisnu, slobodnu, demokratsku hrvatsku državu u kojoj će biti rada, kruha, ruha te sigurnosti za sve Hrvate i za sve one koji se hoće pridružiti hrvatskoj državnopravnoj zajednici kao normalni građani".

Drugim riječima, Hrvatska kao samostalna država treba postati neupitnost političkog programa i političke prakse svih stranaka, a o svemu ostalom – budući da, hvala Bogu, ne živimo u totalitarizmu – možemo drugačije razmišljati.

Davor Dijanović