EU mora iz temelja redefinirati svoja polazišta i ciljeve

"Doba viteštva je prošlost, zamijenjeno dobom sofista, ekonomista i račundžija: slava Europe je zauvijek ugašena" (Edmund Burke).

„Nije bitno znati kamo se ide, nego ići“ (Jean Monnet).

Kao što je poznato, Europska unija nastala je kao rezultat integracijskih procesa započetih nakon Drugoga svjetskog rata, koji su imali za cilj sprječavanje novih ratova Krivi temeljiVeć od samih početaka bilo je vidljivo da je projekt ujedinjavanja Europe započeo na vrlo dvojbenim i klimavim temeljima. Naime, koliko je god ekonomija bitna sastavnica ljudskog života, bazirati ujedinjavanje gotovo isključivo na njoj, predstavlja pogrješnu viziju europske budućnosti. Sama činjenica da je Prvi svjetski rat izbio u vremenu kad je europski kontinent karakterizirao snažan napredak ekonomije i poboljšanje uvjeta života, pokazuje da se europski čovjek ne zadovoljava samo onim materijalnim, nego da je njegova stvarnost znatno kompliciranija.među europskim državama i narodima, i usklađivanje ekonomskih interesa zemalja članica. Kao Dan Europe uzima se 9. svibnja 1950., kad je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman dao prijedlog ujedinjavanja francuske i njemačke industrije ugljena i čelika. Sama Unija formalno je upostavljena 1. studenoga 1993. stupanjem na snagu tzv. Maastrichtskog ugovora.

Da je ujedinjenje Europe nužnost, snažnijim je duhovima bilo jasno još daleko prije nego što su „očevi" današnje Europske unije ambiciozno krenuli u ostvarivanje svojeg projekta ujedinjavanja Europe. O nužnosti integracije europskih zemalja još je prije Prvoga svjetskog rata, primjerice, pisao hrvatski književnik Antun Gustav Matoš.

Tragični događaji u dva svjetska rata, koji su stari kontinent pretvorili u pepeo i dim, dodatno su pokazali da je političke i ekonomske odnose među europskim narodima potrebno graditi na jednim drugačijim temeljima. I tako je krenuo projekt koji je doveo do stvaranja Europske unije, čiji je danas član i Republika Hrvatska.

No, već od samih početaka bilo je vidljivo da je projekt ujedinjavanja Europe započeo na vrlo dvojbenim i klimavim temeljima. Naime, koliko je god ekonomija bitna sastavnica ljudskog života, bazirati ujedinjavanje gotovo isključivo na njoj, predstavlja pogrješnu viziju europske budućnosti. Sama činjenica da je Prvi svjetski rat izbio u vremenu kad je europski kontinent karakterizirao snažan napredak ekonomije i poboljšanje uvjeta života, pokazuje da se europski čovjek ne zadovoljava samo onim materijalnim, nego da je njegova stvarnost znatno kompliciranija.

Projekt elita

Od samih početaka stvaranja EU vidljivo je kako je taj projekt prvenstveno djelo političko-ekonomskih elita i zakulisnih centara moći, i da potpora koju on uživa među financijskom, bankarskom i političkom elitom nije proporcionalna potpori među tzv. običnim pukom. A graditi europsku budućnost bez ili protiv volje europskog čovjeka, nešto je što je bez ikakve dvojbe osuđeno na propast. Projekt koji bi prvenstveno zadovoljavao ekonomske i druge interese elita, a zanemarivao volju običnih ljudi, ili koji bi zadovoljavao interese samo nekih europskih naroda ili zemalja članica, u biti ne bi bio drugo nego neokolonijalizam koji se provodi pod egidom plemenitih ciljeva. Nažalost, dosadašnja povijest Europske unije pokazala je da je EU u bitnome upravo takav projekt.

Aktualna ekonomska kriza do kraja je razgolitila činjenicu da se europski integracijski procesi provode na krivim temeljima. Dužnička kriza u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj i Italiji pokazala je kako je ekonomija kriva baza za europsko ujedinjenje. Temeljiti ujedinjenje gotovo isključivo na ekonomiji, odnosno na euru kao zajedničkoj valuti, znači dovesti u pitanje to isto ujedinjenje čim stvari u ekonomiji krenu nizbrdo. Ne čudi stoga što se posljednjih godina sve više piše o mogućem raspadu EkonomijaTemeljiti ujedinjenje gotovo isključivo na ekonomiji, odnosno na euru kao zajedničkoj valuti, znači dovesti u pitanje to isto ujedinjenje čim stvari u ekonomiji krenu nizbrdo. Ne čudi stoga što se posljednjih godina sve više piše o mogućem raspadu eurozone, o britanskim prijetnjama da će izići iz EU, a u onim crnijim projekcijama govori se i o raspadu same Unije.eurozone, o britanskim prijetnjama da će izići iz EU, a u onim crnijim projekcijama govori se i o raspadu same Unije. Ekonomija i materijalni interesi, dakle, pokazali se se nesposobnima za provedbu europskog ujedinjenja. Tj., preciznije govoreći, oni ne mogu biti jedini niti glavni temelj ujedinjenja.

Zanimljivo je u tom kontekstu primijetiti da je ono što sada gledamo u odnosima između država članica EU – međusobne optužbe tko je kriv za ekonomsku krizu, njemačke pritužbe zašto bi morala financirati države u bankrotu, nemogućnost postizanja dogovora o nekim bitnim pitanjima i sl. – nešto što je u Europi već viđeno, i to upravo u bivšoj Jugoslaviji. I u Jugoslaviji su se one bogatije članice, Slovenija i Hrvatska, bunile zbog financiranja tzv. „nerazvijenih država i pokrajina", što je stvaralo jednu nezdravu političku klimu. Kako je jugoslavenski eksperiment skončao, svima nam je vrlo dobro poznato.

Ovdje valja postaviti nekoliko pitanja. Iz kojih je razloga projekt ujedinjavanja Europe započeo na krivim temeljima? Zašto je ekonomija uzeta kao temelj ujedinjavanja, a ne bogata europska kultura koja proizlazi iz grčko-rimskog naslijeđa i kršćanstva? Zašto se nekadašnji europski poredak vrijednosti, koji je kulturi davao prednost pred politikom i ekonomijom, u potpunosti okrenuo? Zašto neki bankar ili burzovni mešetar danas u Europi ima veću važnost od svetog Benedikta, svetog Tome Akvinskog, Chopina ili Dostojevskog?

American way of life

Smatram kako se odgovori na ova pitanja kriju u činjenici što je Europa nakon Drugoga svjetskog rata odbacila svoje kulturno-povijesno naslijeđe te došla pod snažan utjecaj američke AmerikanizamSmatram kako se odgovori na ova pitanja kriju u činjenici što je Europa nakon Drugoga svjetskog rata odbacila svoje kulturno-povijesno naslijeđe te došla pod snažan utjecaj američke ideologije, tzv. american way of life. Projekt Europske unije, u obliku u kojem se je do sada provodio, pokazuje se kao direktan produkt globalizacije odnosno Novoga svjetskog poretka, koji se provodi pod američkom političkom (i vojnom) palicom te prvenstveno gleda na profit i interese uskoga kruga financijske oligarhije, a zanemaruje dostojanstvo ljudske osobe i prava malih naroda.ideologije, tzv. american way of life. Projekt Europske unije, u obliku u kojem se je do sada provodio, pokazuje se kao direktan produkt globalizacije odnosno Novoga svjetskog poretka, koji se provodi pod američkom političkom (i vojnom) palicom te prvenstveno gleda na profit i interese uskoga kruga financijske oligarhije, a zanemaruje dostojanstvo ljudske osobe i prava malih naroda. „Slobodno tržište", proglašeno ključem za rješavanje svih problema današnjice, nemilosrdno gazi sve one koji se ne prilagođavaju njegovim pravilima igre.

Kao što primjećuje dobar poznavatelj „američke ideologije", dr. Tomislav Sunić, „pobjeda Amerike u drugom svjetskom ratu, nije samo vojna pobjeda nad fašizmom; to je također i pobjeda amerikanologije kao obavezne društvene pedagogije u Europi" (T. Sunić, „Američka ideologija", 1993.). „Biti Amerikanac" tako za Sunića ne znači samo biti građanin Sjedinjenih Američkih Država, nego „znači vjerovati u američku ideologiju i oponašati američki način života na bilo kojem dijelu kugle zemaljske".

Ono što karakterizira američku ideologiju odbacivanje je svakog kontinuiteta i tradicije. Za razliku od Europljana koji imaju jaku povijesnu memoriju, i utjehu traže u epovima, bajkama i sakralnim tradicijama koje se prenose s koljena na koljeno, „u Americi, svaka povijesna svijest, narodne priče, bajke i mitovi imaju isključivo zabavljački i funkcionalni karakter". Današnja potpuna inverzija vrjednota, gdje je poredak vrijednosti kultura-politika-ekonomija izmijenjen u ekonomija-politika-kultura, stoga je posve logična posljedica prihvaćanja „američke ideologije".

Dakako, američka ideologija ne bi mogla požeti rezultate kakve je požela, a da u Europi nije naišla na plodno tlo. Ona je, zapravo, samo do paroksizma dovela pojave koje su Europu zahvatile već u razdoblju nakon afirmacije prosvjetiteljske ideologije. Ruski književnik Aleksandar Ivanovič Hercen još je u 19 st., opisujući stanje u tadašnjoj Europi, zapisao:

„ Kao što je vitez bio uzor feudalnoga svijeta, tako je trgovac postao uzor novoga svijeta; gospodu su zamijenili principali. (...) Pod utjecajem građanstva u Evropi se sve promijenilo. Vitešku je čast zamijenila ispravnost knjigovođe, elegantne manire – blagopristojnost, udvornost – pedanterija, ponosno – uvredljivost, parkove – vrtovi, dvore – svratišta, otvorena svima (tj. onima koji imaju novaca). Čitav je moral sveden na to, da onaj, koji nema, mora svim sredstvima sticati, a onaj, koji ima – čuvati i povećavati svoj imutak; zastava, koja se diže na tržnici kad počinje trgovanje postala je bojni stijeg društva. Čovje je de facto postao pripadnost vlasništvu; život se svodi na stalnu borbu za novac. (...) Na čitavoj evropskoj suvremenosti duboko leže dvije crte, koje vidljivo proizlaze iz kramarske tezge: s jedne strane licemjerstvo i neiskrenost, a s druge strane isticanje i étalage. Pokazati ljepšu stranu robe, kupiti u pola cijene, smeće proglasiti remek-djelom, formu bivstvom, prešutjeti neku mogućnost, iskoristiti doslovan smisao, izdavati se za nešto mjesto biti nešto, ponašati se pristojno mjesto ponašati se dobro, čuvati vanjski respectability mjesto unutarnje dostojnosti" (A. Hercen, „Prošlost i razmišljanja", Matica hrvatska, Zagreb, 1948.).

Ekonomizam

Bitan aspekt „američke idelogije" je tzv. ekonomizam – vjera u stalni ekonomski rast i napredak. Ideja napretka u bitnome je dijete prosvjetiteljske ideologije, rođeno krajem 17. odnosno "Napredak"Kako ljudsku stvarnost nije moguće reducirati na ono materijalno, jer je čovjek i duhovno biće, i sama ideja napretka zapravo predstavlja jedan mit, mit koji je do danas poprimio gotovo (pseudo)religijske elemente. Naime, nitko razuman ne spori da treba poduprijeti ideju ekonomskog i znanstveno-tehničkog napretka – konačno, znanstveni napredak bitno je poboljšao uvjete života u tzv. zapadnom svijetu -, ali ako taj napredak nije praćen i moralnim i etičkim napretkom, on u konačnici čovječanstvu može donijeti više štete nego koristi.početkom 18 st. U tom razdoblju „...čovjek je proglašen mjerom svih stvari, samosvrhom i razlogom vlastita postojanja. Na scenu je stupila filozofija koja je poricala varljive metafizičke snove i okretala se izučavanju opipljivih i dohvatljivih pojavnosti" (Rade Kalanj, „Modernost i napredak", 1994.). Dosljedno tome, sve ono što je bilo „neopipljivo", nematerijalno, proglašeno je anakronim, nečim što spada u područje mitologije koja koči napredak. Zagovornici ideje napretka smatrali su kako je došlo do nepovratne pobjede „znanstvene racionalnosti" nad svakom mitologijom.

No, kako ljudsku stvarnost nije moguće reducirati na ono materijalno, jer je čovjek i duhovno biće, i sama ideja napretka zapravo predstavlja jedan mit, mit koji je do danas poprimio gotovo (pseudo)religijske elemente. Naime, nitko razuman ne spori da treba poduprijeti ideju ekonomskog i znanstveno-tehničkog napretka – konačno, znanstveni napredak bitno je poboljšao uvjete života u tzv. zapadnom svijetu -, ali ako taj napredak nije praćen i moralnim i etičkim napretkom, on u konačnici čovječanstvu može donijeti više štete nego koristi.

Još je hrvatski povjesničar i filozof dr. Milan Šufflay, kritizirajući očiti nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike, zapisao da se europski čovjek etički i moralno nije „ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega" (M. Šufflay, „Izabrani politički spisi", 2000.)

Ekološke katastrofe, zagađenost prirode i okoliša, manipulacije tzv. GMO hranom, uporaba nuklearne energije u vojne svrhe, činjenica da se roboti danas već koriste u vojnim operacijama, samo su neki od primjera da znanstveno-tehnički napredak koji se ne obazire na etiku i dostojanstvo ljudske osobe na kraju može polučiti katastrofalne rezultate.

Ruski filozof Nikolaj Berdjajev piše kako „ekonomizam nije samo priznavanje većeg značenja ekonomskog rada i ekonomskog razvitka, kao uvjeta ljudskog života i ljudske kulture – on je istodobno izopačenje hijerarhije vrjednota" (N. Berdjajev, „Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu", 2007.). A u društvu gdje je hijerarhija vrjednota izopačena, u takvu društvu ljudski život ne vrijedi ništa.

Ekonomizam kao element kapitalizma i komunizma

Ono što zagovornici ideje napretka također zanemaruju je nepredvidljivost budućnosti. Oni ne uzimaju u obzir da se okolnosti mogu promijeniti i da se današnji komoditet iz ovih ili onih EkonomizamZanimljivo je za istaknuti kako je ekonomizam konstitutivni dio ne samo današnjega prevladavajućeg liberalnog kapitalizma, nego i komunizma. I kapitalizam i komunizam predstavljaju izdanke prosvjetiteljstva i vjere u stalni ekonomski progres i napredak tehnike. I u jednom i u drugom sustavu ekonomija je središte ljudskog života te prehodi i politici i kulturi.razloga vrlo lako sutra može pretvoriti u „izvanredno stanje". Mađarski književnik i filozof Béla Hamvas o tome piše:"Mislioce starih vremena ne smije se podcijeniti. Bili su oni neizmjerno pametni ljudi, u mnogom pogledu pametniji od nas. Imali su veliku prednost nad nama, jer su razmišljali i o onim prilikama kada vrijeme nije besprijekorno. Računali su na mutacije i katastrofe. Znali su da prosječnim vremenima odgovaraju prosječne teorije. U kriznim vremenima, međutim, potrebne su sasvim drugačije teorije. Tada su potrebni dublji zahvati i veća odvažnost." (B. Hamvas, „Kap prokletstva", 2003.).

Zanimljivo je za istaknuti kako je ekonomizam konstitutivni dio ne samo današnjega prevladavajućeg liberalnog kapitalizma, nego i komunizma. I kapitalizam i komunizam predstavljaju izdanke prosvjetiteljstva i vjere u stalni ekonomski progres i napredak tehnike. I u jednom i u drugom sustavu ekonomija je središte ljudskog života te prehodi i politici i kulturi.

Berdjajev tako piše da socijalisti „uzimaju od buržuaznoga kapitalističkog društva njegov materijalizam, njegovo bezbožje, njegovo površno prosvjećivanje, njegovu neljubav duhu i duhovnom životu, njegovu žeđ za životom, njegove uspjehe i zadovoljstva, njegovu borbu za egoističke interese, njegovu nesposobnost za unutarnju usredotočenost. Kapitalizam i socijalizam jednako prati dekadansa i ugasnuće duhovnoga stvaralaštva, nestajanje duha u čovječjem društvu. Oba niču na tlu nestajanja duha, kao rezultat dugoga historičkog puta, otpadanja od duhovnog centra života, od Boga" (N. Berdjajev, „Novo srednjovjekovlje", 1991.).

Na tim i takvim temeljima, koji zanemaruju duhovne snage, kulturu i povijest, stoji i današnja Europska unija. Ekonomija se u Uniji nastoji namenuti kao jedini i neprijeporni temelj europskog ujedinjenja. Politička dimenzija isključivo je u funkciji ostvarivanja ekonomskih interesa te se je i sama pretvorila u neku vrstu poduzetništva. Shvaćanje politike kao djelatnosti koja se treba skrbiti o općem dobru nešto je na što se danas u EU može gledati isključivo kroz prizmu ironije i podsmijeha.

Srami li se Europa svojega kulturnog naslijeđa?

Govoreći pak o kulturi, Europa kao da se srami svojega kulturnog naslijeđa i svoje povijesti. Posebno se to odnosi na kršćanstvo, koje je de facto izgradilo današnju zapadnu civilizaciju, pa tako i Europu. (Thomas E. Woods, „Kako je UnakaživanjePrema tradicionalnim kriterijima stroge selekcije i aristokratskog poimanja kulture (ovdje se misli na duhovnu aristokraciju), gdje se prednost daje kvaliteti, a ne kvantiteti, gdje se ne podilazi ukusu masa, gdje se polazi od toga da istaknuti genijalci, a ne masa, stvaraju kulturne vrijednosti, današnja moderna, tzv. instant kultura zapravo ni nije kultura, nego izrugivanje stvarne kulture, unakaživanje izvorne čistoće kulture. U toj kulturi kao književne, glazbene i općenito umjetničke veličine ističu se osobe koje prema tradicionalnom poimanju kulture s kulturom imaju vrlo malo dodirnih poveznica.Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju, 2009.). Sve one kulturne vrijednosti koje su do jučer bile temelj europske uljudbe, danas su proglašene anakronim i gurnute u zapećak.

Ako se gdjekad i ističu europske kulturne vrijednosti, onda je to – govorimo naravno o financijskim i političkim elitama – isključivo u funkciji legitimiranja sadašnjeg Sustava, u funkciji očuvanja statusa quo ili se – kao što primjećuje peruanski književnik Mario Vargas Llosa, koji je 2010. dobio Nobelovu nagradu za književnost – visokoj kulturi pristupa snobovski „(...) tako što se hrpa turista ide diviti nekim velikim umjetničkim djelima, premda ih uopće ne želi razumjeti, a kamoli aktualizirati u svom životu" (Prema: Dr. Ivica Raguž, „Mario Vargas Llosa o današnjoj kulturi spektakla", u: „Ljudima prijatelj. Glasnik Svetog Leopolda Bogdana Mandića", br. 2., 2013.).

Posebna je pak pripovijest današnja moderna kultura. Prema tradicionalnim kriterijima stroge selekcije i aristokratskog poimanja kulture (ovdje se misli na duhovnu aristokraciju), gdje se prednost daje kvaliteti, a ne kvantiteti, gdje se ne podilazi ukusu masa, gdje se polazi od toga da istaknuti genijalci, a ne masa, stvaraju kulturne vrijednosti, današnja moderna, tzv. instant kultura zapravo ni nije kultura, nego izrugivanje stvarne kulture, unakaživanje izvorne čistoće kulture. U toj kulturi kao književne, glazbene i općenito umjetničke veličine ističu se osobe koje prema tradicionalnom poimanju kulture s kulturom imaju vrlo malo dodirnih poveznica.

Riječ je, zapravo, u pomno osmišljenu planu koji od ljudi želi stvoriti homo debiluse koji će se zadovoljavati najnižom razinom egzistencije, koji ne će previše misliti niti postavljati pitanja, koji će biti slijepi poslušnici ideologije konzumerizma i tako ne predstavljati opasnost za očuvanje postojećeg stanja. „Slobodno tržište" nemilosrdno ostvaruje projekt unifikacije svih različitosti u ime stvaranja jednoga jedinstvenog tipa čovjeka, homo oeconomicusa, bezglavog poslušnika kojemu je vrhunac zadovoljstva posjet trgovačkome centru, a svi oni koji na bilo koji način odskaču i ne žele se odreći svojeg identiteta, smještaju se u kategoriju heretika, čudaka, ridikula, fašista, psihičkih bolesnika.... da ne nabrajamo sve etikete.

Dio Sustava je u pravilu i tzv. subverzivna kultura, koja se tobože želi nametnuti kao alternativa Sustavu, da bi u konačnici postala jedan od kotačića koji perpetuiraju njegovu egzistenciju. Eklatantan primjer za to je tzv. Subverzivni festival koji se svake godine održava u Zagrebu, a čiji sudionici imaju otvorena vrata svih medija, potporu iz proračuna i čast da budu ugošćeni kod predsjednika države. Jaka li je to subverzivnost kad si na državnom proračunu...

Izmet kao paradigma suvremene umjetnosti

Današnja posvemašnja inverzija europskih vrijednosti možda se nigdje tako očito ne izražava kao u kulturi i umjetnosti. Kao što je već spomenuto: sve ono što se je do jučer smatralo prizemnim i vrijednim jedino prijezira, danas se glorificira, prikazuje kao nešto lijepo i uzvišeno, dok se s druge strane bezvrijednim, nelijepim i anakronim prikazuju sve one vrijednosti koje su do jučer bile temelj europske kulture. U kulturi danas kao da vrijedi pravilo ružno=lijepo. Taj proces izopačenja estetike dosegao je tolike razmjere da neki kritičari govore o „estetici ružnoće". Ta „estetika ružnoće" posebno je vidljiva u „umjetničkim" pravcima kao što su „body art", „conceptual art", „junk art", „dadaizam" i sl.

Dokle seže perverzija modernih „umjetničkih" pravaca možda najbolje pokazuje primjer talijanskog „umjetnika" Piera Manzonia koji je vlastiti izmet pakovao u limenke, koje su na kraju završile u muzejima suvremene umjetnosti, te se prodavale po cijeni od nekoliko desetaka tisuća dolara. Ako je izmet „umjetničko djelo", onda to svakako može biti i pisoar, pa je tako francuski slikar Marcel Duchamp 1917. u jednoj newyorkškoj galeriji izložio pisoar, koji su pak britanski „stručnjaci za umjetnost" 2004. izabrali za „najutjecajnije umjetničko djelo 20 st.". No, ništa čudno s obzirom na činjenicu da je Duchamp bio pristaša „dadaizma", čiji je pak vođa, rumunjski pjesnik Tristan Tzara, posve otvoreno izjavio: „Dada svim snagama radi na instauraciji idiota na svakom mjestu".

InverzijeTakve inverzije i patološke manifestacije u kulturi vrlo su jasan simptom agonije modernog čovjeka, koji se sve više spušta na podljudsku razinu, te su zapravo posljedice degradacije i degeneracije ljudskog duha. Odbacivanje onih istinskih vrijednosti u kulturi te zamjena tih vrijednosti onim bezvrijednim i prizemnim, dovelo je do smrti modernog čovjeka (a ne do „smrti Boga" kako su to htjeli pojedini filozofi).Hrvatski slikar, pjesnik i demonolog Miro Glavurtić s pravom se pita ne predstavlja li današnja inverzija vrijednosti u kulturi pobunu „protiv ustaljenog reda, u kome se održava ideja Boga". (M. Glavurtić, „Satana", 1978.). Poznati grčko-talijanski slikar Giorgio de Chirico nije imao nikakve dvojbe da se u modernoj kulturi radi upravo o tome: o pobuni protiv Boga, te je smatrao da iza „estetike ružnoće" stoji djelovanje protukršćanskih masonskih društava. Francuski novinar i esejist Léon de Poncins pisao je kako estetika predstavlja jednu od šest glavnih stavki (uz religiju, moral, društveno uređenje, industriju i politiku) na koju je usmjereno djelovanje tajnih društava,, „više ili manje masonskih (...) koja rade u istom pravcu". (O masonskoj ulozi u kreiranju hrvatske i svjetske povijesti vidi: Ivan Mužić, „Masonstvo u Hrvata", 1989.; Isti, „O sekti masona", 1999.; Isti, „Smisao masonstva", 2009.; Ralph Epperson, „Novi svjetski poredak", 1997.; Isti, „Nevidljiva ruka", 2002.; Deirdre Manifold, „Prema svjetskoj vladi", 1998.; John Salza, „Masonstvo bez maske", 2009.; José Maria Caro y Rodriguez, „Otkrivena tajna masona", 2011. itd.)

Takve inverzije i patološke manifestacije u kulturi vrlo su jasan simptom agonije modernog čovjeka, koji se sve više spušta na podljudsku razinu, te su zapravo posljedice degradacije i degeneracije ljudskog duha. Odbacivanje onih istinskih vrijednosti u kulturi te zamjena tih vrijednosti onim bezvrijednim i prizemnim, dovelo je do smrti modernog čovjeka (a ne do „smrti Boga" kako su to htjeli pojedini filozofi).

A kontrolirati i imati vlast nad takvim čovjekom – koji odbija činjenicu da je stvoren „na sliku i priliku Božju" – ne predstavlja preveliki problem za one koji se igraju Boga te nastoje putem zaglupljivanja ljudi zavladati svijetom. Jer, ako za nekoga izmet, pisoar ili olupina automobila predstavlja umjetničko djelo, a rezanje vlastitih udova (viđeno u okviru tzv. „body art"), samoozljeđivanje ili uriniranje umjetnički čin, onda je posve jasno da takvome čovjeku „nisu sve na broju". Takvi zaglupljeni pojedinci i jesu temelj Sustava te mu omogućuju da djeluje kao „perpetuum mobile".

Umjesto da teži k idealnom i anticipira budućnost, da daje jednu sliku ljepote i uzvišenosti, onih vrijednosti za koje vrijedi živjeti, da bude »traženje onoga što smo izgubili« i »produbljivanje onoga što smo u zanosu besmrtnosti sobom donijeli i što nastojimo oživotvoriti« (Ton Smerdel, „Duh umjetnosti", 2007.), današnja se kultura, a napose moderna umjetnost, svodi na puko oponašanje zbilje, realnosti, sa svim njezinim opačinama, nakaradnostima i prizemnostima. Umjesto da bude detektor problema, moderna kultura probleme stvara, tako da danas ne vrijedi samo pravilo da politika uništava kulturu (posebno se je to očitovalo u totalitarnim sustavima), nego i kultura uništava politiku.

U zaglupljivanju masa posebnu ulogu ima moderna glazba. Još od vremena antike poznata je „teorija ethosa" – starogrčka doktrina o glazbi koja ističe da „glazba bitno utječe na formiranje čovjeka karaktera" (Stanislav Tuksar, „Kratka povijest europske glazbe", 2000.). Platon je tako pisao kako je „najglavniji odgoj u glazbi. Ritam i harmonija najjače dopiru u unutrašnjost duše i najživlje je se doimaju, dajući joj pristalu ćud i čine čovjeka dobrim, ako se ispravno odgojio, dok se inače događa protivno" (Platon, „Država", 1997.). A kakve karaktere stvara moderna glazba vidljivo je svakome tko želi vidjeti. I kao što se – kako je pisao Sv. Augustin – u lijepom pjevu „slabiji duh može preko ugodnosti slušanja podići do čuvstva pobožnosti" (Aurelije Augustin, "Ispovijesti", 2002.) – tako današnja glazba stvara degenerirane duhove koji se počesto ponašaju gore nego životinje.

U stvaranju takve nezdrave klime nemalu ulogu imaju i kulturološki studiji, koji se, prema dr. Ivicu Ragužu, „bave svime samo ne kulturom. Radi se o gomili mnogobrojnih postmodernih književno-kritičkih, žensko-rodnih studija, studija o identitetu (koja ironija, o identitetu neprestance govore oni koji su ili bez identiteta ili protiv njega!) čije je jedina svrha postmoderno razvodnjavanje, destrukcija, dekonstrukcija postojećega. Ne možemo se otetu dojmu da se radi o površnim, banalnim brbljarijama, koje čine isto ono što čini i današnja kultura: zabava, egzibicija, puki spektakl" (I. Raguž, „Mario Vargas Llosa o današnjoj kulturi spektakla").

Jedinstveni fenomen u povijesti

Engleski povjesničar i katolik Christopher Dawson fenomen odbacivanja istinske europske tradicije i kulture smatra jedinstvenom pojavom u povijesti:"Kritički odnos i nezadovoljstvo društvenim tradicijama i kulturnim vrednotama naše civilizacije su jedinstvena pojava u povijesti. Oni nisu posljedica opadanja političkog ugleda, jer su mu prethodili i proširili se posebno u stoljeću u kojemu je vanjska moć Europe bila na vrhuncu. Obratno, moglo bi se dokazati da je upravo ova pobuna protiv europske kulture jedan od uzroka opadanja političkog ugleda Europe..." (C. Dawson, „Razumijevanje Europe", 2002.).

Sve ove pojave dovele su Europu u veliku krizu njezina identiteta. Nakon što je odbacila svoju istinsku kulturu, povijest, tradiciju i vrjednote, Europa jednostavno nema načina kako opravdati svoja načela i vrjednote koje formalno proklamira. I kao što kuća ne može postojati bez temelja, tako se ni Europska unija ne će moći održati ako temeljito ne redefinira svoja polazišta i ciljeve.

Današnja EU zapravo je jedna duboko protueurospska (pa)tvorevina koja je u sukobu sa svim onim što čini europsku kulturu i naslijeđe. Europska unija je negacija povijesne Europe. Bez potpore među svojim stanovnicima, bez svoje povijesti i kulture, EU je zapravo jedan tržišni klub koji čine predstavnici financijske oligarhije s jedne strane i običan puk – kao sluge – s druge strane.

Kršćanska kulturna tradicija

Razumjeti Europu nemoguće je ako se ne prouči njezina kršćanska kulturna tradicija. Ne želimo ovdje osporavati veliku vrijednost grčko-rimskog JedinstvoUpravo je kršćanstvo kroz stoljeća bilo jamstvom europskog jedinstva i temeljom njezinih moralnih načela. To je jedinstvo nagriženo tijekom 16. st. tzv. Reformacijom i protestantskim pokretima koji su iz nje diljem Europe proizišli (posebno u anglosaksonskom svijetu), a koji su utrli put duhovnoj fragmentaciji. A upravo se je iz duha protenstatizma i njegove etike, kao što to u svojoj knjizi „Protestantska etika i duh kapitalizma" piše Max Weber, i izrodio današnji kapitalistički sustavnaslijeđa, no upravo je kršćanstvo kroz stoljeća bilo jamstvom europskog jedinstva i temeljom njezinih moralnih načela. To je jedinstvo nagriženo tijekom 16. st. tzv. Reformacijom i protestantskim pokretima koji su iz nje diljem Europe proizišli (posebno u anglosaksonskom svijetu), a koji su utrli put duhovnoj fragmentaciji. A upravo se je iz duha protenstatizma i njegove etike, kao što to u svojoj knjizi „Protestantska etika i duh kapitalizma" piše Max Weber, i izrodio današnji kapitalistički sustav koji je u svojoj anarholiberalnoj inačici Europu doveo u ozbiljnu krizu identiteta.

Američki povjesničar dr. Thomas Woods u svojoj knjizi „Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju" apostrofira „da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti, važna pravna načela i mnogo drugih stvari (...) Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća. Crkva je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju".

Papa u miru Joseph Ratzinger piše kako je kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, ali da se je u Europi „razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva" (J. Ratzinger, „Kršćanstvo i kriza kultura", 2008.).

Jedinstvo temeljiti na zajedničkoj kulturi

„Sloboda je duh i duh je sloboda, pa se zbog toga sloboda umanjuje i ograničava u mjeri u kojoj se spušta na materijalnu dimenziju života. Maksimalna sloboda postoji za duhovni život, za ljudsku misao i savjest, za intimni život osobe. Već u političkom životu sloboda je umanjena i ograničena. A minimalna je sloboda u ekonomskom životu, jer je on najbliže materiji i najdalje od duha" (N. Berdjajev, „Novo srednjovjekovlje").

Ako kao polazišnu točku uzmemo navedenu Berdjajevu misao, onda se logičnim nameće zaključak kako Europa svoje jedinstvo – koje je nužno postići ako u budućem multipolarnom svijetu bude željela igrati značajnu ulogu – prvenstveno treba temeljiti na zajedničkoj kulturi. Kultura (duh) je ta koja spaja europske narode, a ekonomija (materija) se je pokazala kao ona koja ih razdavaja. „Duh je onaj koji oživljuje, a tijelo ne vrijedi ništa" (Iv, 6, 63).

Tek onda kada će kultura biti temelj, onda će se i ekonomska suradnja među europskim narodima moći postaviti na valjane osnove. Tek će se u takvoj ujedinjenoj Europi moći ostvarivati ideal ravnopravnosti svih europskih naroda, pa tako i onih najmanjih. Ravnopravnost u svijetu ekonomije predstavlja iluziju, nju je nemoguće ostvariti ako ekonomija nije podvrgnuta višim načelima.

Od današnje EU, koja prvenstvo daje ekonomskoj dimenziji, a onu duhovnu zanemaruje, nije se ni mogao očekivati drugačiji odnos prema Hrvatskoj na njezinu putu u članstvo. Današnjoj EU Hrvatska ne treba zbog svoje povijesti i kulture, zbog glagoljice, Poljičkog statuta, kravate ili Ruđera Boškovića, nego joj treba kako bi se eksploatirali njezini resursi. Od današnje EU koristi imaju isključivo pripadnici financijske oligarhije, bankari, multinacionalne kompanije i njihovi eksponenti raspoređeni po vladama zemalja članica. Običan europski čovjek zadovoljava se mrvicama sa stola EU-glavešina.

Duhovna Europa

Možda najveća pogubnost današnjega europskog projekta je u tome što bi on mogao kompromitirati buduće planove o europskom ujedinjenju, koje bi se temeljilo na drugim vrijednostima. Jer, uz Europu bankara, mešetara i lihvara, postoji i ona druga, duhovna Europa, Europa grčke filozofije, rimskog prava i HrvatskaOd današnje EU, koja prvenstvo daje ekonomskoj dimenziji, a onu duhovnu zanemaruje, nije se ni mogao očekivati drugačiji odnos prema Hrvatskoj na njezinu putu u članstvo. Današnjoj EU Hrvatska ne treba zbog svoje povijesti i kulture, zbog glagoljice, Poljičkog statuta, kravate ili Ruđera Boškovića, nego joj treba kako bi se eksploatirali njezini resursi. Od današnje EU koristi imaju isključivo pripadnici financijske oligarije, bankari i njihovi eksponenti raspoređeni po vladama zemalja članica. Običan europski čovjek zadovoljava se mrvicama sa stola EU-glavešina.kršćanskog morala. Tek u takvoj Europi će se svaki stanovnik Europe, neovisno koje etničke pripadnosti bio, moći osjećati kao kod kuće. Tek u takvoj Europi će se europski čovjek moći izdignuti iz današnje pod-egzistencije u koju ga je doveo ekonomizam i današnje materijalističko, racionalističko i desakralizirano društvo.

A ta duhovna Europa jedina i ima budućnost. Svi ostali projekti europskog ujedinjenja moderni su oblici Kule Babilonske (zanimljivo je kako zgrada Europskog parlamenta neodoljivo sliči na sliku „Kula Babilonska" flamanskog slikara Pietera Brueghela starijeg, što nas upućuje i na okultne sile koje djeluju u sjeni EU-projekta, o čemu bi se mogao napisati jedan poduži osvrt), na kuću sagrađenu na pijesku. A takva kuća, posve sigurno, ne će biti dugoga trajanja.

Pitanje Rusije

Na kraju valja postaviti i pitanje može li ujedinjene Europe biti provedeno bez Rusije i ostalih zemalja bivšeg SSSR-a? Može li Europa postojati bez Puškina, Dostojevskog, Tolstoja, Čajkovskog, Solovjeva...? Ako se priklonimo Europi kulture, a ne Europi „demona ekonomije", onda odgovor na ovo pitanje ne ćemo dugo tražiti.

U Rusiji, koja se nije u tolikoj mjeri kao zapadnoeuropske zemlje okužila ideologijom materijalizma (unatoč komunističkom naslijeđu), i čije društvo nije „desakralizirano" u opsegu kao što je to u zapadnoj Europi, krije se ogroman duhovni potencijal. Hoće li taj potencijal biti iskorišten ovisi i o samoj Rusiji, o njezinoj spremnosti da pridonose europskom jedinstvu, odrećući se pritom nekih zabluda, planova i ideja iz prošlosti.

Ili, kako to piše ruski filozof Vladimir Solovjev: „Obnoviti na zemlji tu vjernu sliku božanskog Trojstva, evo ruske ideje. I ukoliko ova ideja nema ničeg ekskluzivnog i osobitog, ako ona nije doli aspekt kršćanske ideje po sebi, ako za izvršenje ove nacionalne misije ne trebamo djelovati protiv drugih nacija, nego s njima i za njih, - to je veliki dokaz da je ta ideja prava. Jer Istina nije doli forma Dobra, a Dobro ne poznaje zavisti".

Budućnost Europe

Budućnost Europe leži u odbacivanju američkog načina života, dijametralno suprotnog europskoj kulturi i tradiciji, i vraćanju istinskim europskim vrijednostima. Oni koji si umišljaju da će američki model provesti u Europi, da će potirući i unificirajući bogato europsko naslijeđe i kulturno-etničke razlike među europskim narodima, stvoriti "Sjedinjene Europske Države" - koje bi bile jedna od etapa prema uspostavi Novoga svjetskog poretka i Jedne svjetske vlade, ti se bave Sizifovim poslima.

Duhovni potencijali Europe prejaki su da bi ih moglo nadvladati "slobodno tržište" i njegove ekspoziture u financijskim i političkim centrima moći.

No, da bi se Europa oduprijela pogubnostima koje joj prijete, mora se dogoditi radikalna preobrazba u mentalnom sklopu europskog čovjeka. I zato kad sljedeći put dobijete poriv da subotnje poslijepodne provedete u trgovačkome centru, tom Panteonu moderne religije konzumerizma, radije odite u prirodu i pročitajte koju stranicu Shakespeara, Dostojevskog, Marulića ili Matoša. Europa Shakespeara, Dostojevskog, Marulića i Matoša je naša Europa, a onu drugu Europu, Europu bankara, mešetara i špekulanata, prepustimo onima koji će "umrijeti u pustoši svog mrtvog srca!"...

Davor Dijanović