Umjesto „simetrije krivnje“ sada „simetrija nedužnosti“?

Kao što je poznato, Haaški je sud jučerašnjom presudom zaključio da su šestorica bivših političkih i vojnih čelnika Hrvata u BiH, zajedno s političkim i vojnim vodstvom Hrvatske, bili članovi udruženoga zločinačkog pothvata (UZP) čiji je krajnji cilj „bila uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. i njegovo pripojenje Hrvatskoj kako bi se ponovno ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda". Na čelu udruženoga zločinačkog pothvata prema presudi bio je Franjo Tuđman.

Danas je Haaški sud donio još jednu presudu. Sud je oslobodio bivšeg šefa Službe državne sigurnosti Srbije Jovicu Stanišića i njegova pomoćnika Franka Simatovića koji su optuženi da su sudjelovali u udruženome zločinačkom pothvatu koji je imao za cilj trajno iseljavanje većine ljudi koji nisu bili Srbi s većeg dijela tzv. SAO Krajine i SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema u Hrvatskoj te iz općina Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most, Zvornik i Trnovo u BiH.

Prema optužnici u udruženome zločinačkom pothvatu bili su uz Stanišića i Simatovića i bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević te vođe bosanskih i hrvatskih Srba Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Milan Martić, Goran Hadžić i Milan Babić, vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj i zapovjednik paravojnih postrojbi Željko Ražnatović Arkan. Kao što ističe odvjetnik generala Ante Gotovine Luka Mišetić, suđenje Stanišiću i Simatoviću bilo je posljednje na kojem se utvrđivalo je li bivša srbijanska vlast bila umiješana u zločine u BiH.

Iznenađujuće presude i promjena „haaškog kursa"

Presuda Stanišiću i Simatoviću treća je presuda Haaškog suda u posljednih oko pola godine koja se može okvalificirati u V. BritanijaAko se uzme u obzir činjenica da iza politike Haaškog suda od samih početaka (Sud je inače osnovan na dan kad se je slavio Titov rođendan) stoji Velika Britanija (što je vidljivo u ustrojstvu Suda, izboru sudaca i angloameričkom pravu) – koja već više od stoljeća svira u (pro)jugoslavenske diple – teorija kako se je Haaški sud odlučio za politiku „simetrije nedužnosti" itekako ima smisla. Naime, i hrvatska i srbijanska strana lakše će prihvatiti oslobađajuće, nego osuđujuće presude na obje strane. A nakon toga lakše će se, dakako, prodavati i bajke o zapadnim balkanima, jugosferama i sl.najmanju ruku iznenađujućom. Iako je svim razumnim i dobronamjernim ljudima od sama početka bila jasno da su hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač nedužni za zločine za koje ih se teretilo, složit ćemo se da je malo tko očekivao donošenje oslobađajuće presude. Sumnja u oslobađajuću presudu svoje je realne temelje imala u dotadašnjem radu Suda i presudama koje su bile na jasnom tragu izjednačavanja krivnje Hrvatske i Srbije.

Nedugo nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima žalbeno vijeće Haaškog suda poništilo je prvostupanjsku presudu kojom je bivši načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić bio osuđen na 27 godina zatvora zbog zločina u BiH i Hrvatskoj. Perišić je također pušten na slobodu. Današnja presuda Stanišiću i Simatoviću treća je u nizu presuda kakve je malo tko očekivao.

Nakon što se uzmu u obzir ove tri presude posve se logičnim nameće pitanje nisu li se sponzori Haaškoga suda odlučili za „politiku novoga kursa"? Odnosno, jesu li haaški sponzori naložili da se umjesto „simetrije krivnje" , tj. teze o jednakoj odgovornosti Hrvatske i Srbije za rat, sada počne gurati „simetrija nedužnosti", tj. da se i jedna i druga strana – u vidu oslobađanja političkih i vojnih čelnika obje države - oslobode od bilo kakve odgovornosti za ratne zločine?

Nisu li haaški sponzori – koji su i sami itekako imali prste u ratnim događanjima devedesetih – zaključili da bi osuđujuće presude protiv visokih političkih i vojnih čelnika Hrvatske i Srbije (koje bi uključivale udruženi zločinački pothvat) mogle dugoročno opteretiti i ovako nimalo bajne odnose između Hrvatske i Srbije, što bi u perspektivi moglo ugroziti ideje o nekim novim balkanskim koncepcijama koje u jednome dijelu međunarodne zajednice i dalje žive?

Ako se uzme u obzir činjenica da iza politike Haaškog suda od samih početaka (Sud je inače osnovan na dan kad se je slavio Titov rođendan) stoji Velika Britanija (što je vidljivo u ustrojstvu Suda, izboru sudaca i angloameričkom pravu) – koja već više od stoljeća svira u (pro)jugoslavenske diple – teorija kako se je Haaški sud odlučio za politiku „simetrije nedužnosti" itekako ima smisla. Naime, i hrvatska i srbijanska strana lakše će prihvatiti oslobađajuće, nego osuđujuće presude na obje strane. A nakon toga lakše će se, dakako, prodavati i bajke o zapadnim balkanima, jugosferama i sl.

Šestorka

Čitatelji će se vjerojatno zapitati kako se u svu tu pripovijest uklapa jučerašnja skandalozna presuda haaškoj šestorci? Riječ je o presudi koja se neposredno ne tiče odnosa između Hrvatske i Srbije, nego bi političke implikacije prvenstveno mogla imati u odnosima između Hrvatske i BiH, tj. između Hrvata i Bošnjaka. A kako je sasvim jasno da bilo koja balkanska asocijacija ne može isključiti BiH posve je logično da je riječ o presudi koja na prvi pogled ruši gore iznesenu teoriju. Naime, ovakva kakva jest ta bi presuda dugoročno mogla teško naštetiti i ovako neidiličnom odnosima između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH.

Međutim, ovdje valja uzeti u obzir kako su završne riječi u postupku protiv šestorke izrečene još početkom 2011. godine (odvjetnica Jadrana Sloković u Dnevniku HTV-a kazala je kako je i sama presuda donesena te godine) i kako je i sama presuda vrlo vjerojatno donesena na temelju naputaka haaških sponzora (ponovit ćemo ovdje opće mjesto da je svaki sud pod utjecajem politike, a haaški je to pogotovo) koji još tada nisu stajali na današnjoj poziciji „simetrije nedužnosti" (usporedbe radi, završne riječi u postupku protiv Stanišića i Simatovića izrečene su u siječnju o.g., dakle nakon presude Gotovini i Markaču).

Slijedom toga ne bi nas trebalo iznenaditi ako u drugostupanjskom postupku protiv šestorke padne koncepcija „udruženoga zločinačkog pothvata" jednako kao i kvalifikacija o međunarodnom sukobu. Tim više što je predsjedavajući sudac Jean Claude Antonetti (koji je jedini profesionalni sudac u vijeću) izdvojio mišljenje u kojemu osporava udruženi zločinački pothvat i umiješanost Hrvatske u rat u BiH.

Koliko je iznesena teorija realna, pokazat će godine koje slijede. No, kako god da se okrene prema Hrvatskoj je učinjena nepravda. Naime, čak i da nakon oslobađanja generala Gotovine i Markača dođe do oslobađajuće presude hrvatskoj šestorci, zločini nad Hrvatima od strane Srba i Bošnjaka uglavnom su ostali nekažnjeni. Kakva je to pouka za budućnost, svaki će normalan čovjek sam lako zaključiti. No, od rugla prava i pravde u Haagu teško da smo mogli nešto drugo i očekivati, zar ne?

Davor Dijanović