Protuhrvatsvo, nesposobnost i servilnost = Hrvatska vlada

Nedavno objavljeni „šalabahter" predsjednika Vlade Zorana Milanovića nije samo odlična ilustracija hrvatske političke groteske, nego na neki način sublimira i modus operandi svih hrvatskih vlada od trećeg siječnja 2000. godine. Sve hrvatske vlade u posljednjih trinaest godina bile su dobrim dijelom samo ispostave stranih interesa u Hrvatskoj. „Šalabahteri" na kojima su iz Bruxellesa i drugih centara moći domaći političari dobivali „domaće zadaće" – čije je ispunjenje u pravilu išlo na štetu hrvatskih nacionalnih interesa – vrlo se vjerojatno ne razlikuju mnogo od „šalabahtera" predsjednika Vlade. Vođenje države posljednjih trinaest godina neodoljivo sliči načinu na koji Zoran Milanović vodi sjednice Vlade.

Bahatost i servilnostDok se s jedne strane vladajući političari odlikuju besprizornom servilnošću u odnosu prema činovnicima Bruxellesa i drugih centara moći, na „lokalnom" planu njihovoj bahatosti nema kraja. Kukavičluk na „globalnom" planu kompenzira se bahatošću na „lokalnom planu".Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!/ Najlakše k cilju podvita repa!/ Pitoma njuško, cjeluješ petu, al' se i za te/ Mirisno peče masna kobasa! Ovi stihovi iz Kranjčevićeve satirične pjesme „Gospodski Kastor" plastično opisuju djelovanje vladajućih političara u Hrvatskoj. Dok se s jedne strane vladajući političari odlikuju besprizornom servilnošću u odnosu prema činovnicima Bruxellesa i drugih centara moći, na „lokalnom" planu njihovoj bahatosti nema kraja. Kukavičluk na „globalnom" planu kompenzira se bahatošću na „lokalnom" planu.

Kako drugačije objasniti činjenicu da su u svim dosadašnjim sporovima Hrvatske u odnosu prema susjedima pripadnici vladajuće nomenklature redovito podvijali rep – bilo da je riječ o ZERP-u, Savudrijskoj vali ili Ljubljanskoj banci – dok s druge strane „treniraju strogoću" nad hrvatskim građanima. Puzanje pred bankama, koje su posljednih godina recesije opljačkale hrvatske građane, vladajuće ne sprječava da se bahate pred hrvatskim radnikom, seljakom ili prosvjetnim djelatnikom. Servilnost hrvatskih političara ide do te mjere da se pred Bruxelleom puže i više nego što se to od njih zahtjeva.

Najgora Vlada u povijesti Hrvatske

Međutim, koliko se god niti jednoj vladi od 2000. ne može dati pozitivna ocjena, aktualna Vlada bez ikakve je dvojbe najgora u povijesti Hrvatske. Protuhrvatstvo, nesposobnost, servilnost prema strancima i PuzanjeKako drugačije objasniti činjenicu da su u svim dosadašnjim sporovima Hrvatske u odnosu prema susjedima pripadnici vladajuće nomenklature redovito podvijali rep – bilo da je riječ o ZERP-u, Savudrivskoj vali ili Ljubljanjskoj banci – dok s druge strane „treniraju strogoću" nad hrvatskim građanima. Puzanje pred bankama, koje su posljednih godina recesije de facto opljačkale hrvatske građane, vladajuće ne sprječava da se bahate pred hrvatskim radnikom, seljakom ili prosvjetnim djelatnikom. bahatost prema hrvatskim građanima: tako bi se ukratko mogao opisati dosadašnji mandat aktualne Vlade.

Slizavanje sa Srbima koji su devedesetih vrlo aktivno legitimirali ideju "Velike Srbije", (šešeljevac Aleksandar Vučić samo je jedan od recentnih primjera), nametanje ćirilice u grad koji je simbol velikosrpske agresije na Hrvatsku (a u tom se slučaju zapravo radi o ispunjavanju „domaće zadaće" iz Bruxellesa), ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom (nesumnjivo najvećom tragedijom u hrvatskoj povijesti), nametanje ideologije titoizma i zavnohovštine i daljnje produbljivanje podjela u hrvatskome nacionalnom biću, inzistiranje na propalim komunističkim obrascima, nasilje nad hrvatskim jezikom (Jozić-Jovanovićev pravopis u kojemu se redovito uzimaju rješenja koja hrvatski jezik nastoje unificirati sa srpskim), nasilje nad književnicima, umjetnicima i publicistima domoljubne orijentacije (kroz uskraćivanje potpora njihovim djelima), uništavanje hrvatske ekonomije (pad proizvodnje i izvoza, porast nezaposlenosti, porezna presija, nastavak sulude birokracije koja koči investicije i poduzetništvo), nesposobnost na planu ekonomije koja graniči sa zločinom prema hrvatskim građanima, praktično odustajanje od novca hrvatskih štediša u Ljubljanskoj banci, inzistiranje na spolnome odgoju iza kojeg stoje pedofilski krugovi i općenito inzistiranje na moralnom laksizmu, uništavanje perspektive hrvatske mladeži koja sve više odlazi u inozemstvo „trbuhom za kruhom", inauguriranje „urbanog rasizma" kao nečeg normalnog u javnome govoru (Špičkovina i Vukovina), vrijeđanje osoba rođenih u hrvatskoj dijaspori (Davor Stier), lažna socijal-demokracija... sve su ovo nepobitni dokazi vladina protuhrvatstva i nesposobnosti.

Niti sposobna niti poštena Vlada

U pripovijesti pak režimskih novinara ("društveno-političkih radnika") kako je ova Vlada nesposobna, ali, eto, barem ne krade, ne vjeruju niti mala djeca. Afere ministara (Mirela Holy - nepotizam, Veljko Ostojić - malverzacije sa zemljištem, Tihomir Jakovina - sukob interesa, Ranko Ostojić – stan Ninoslava Pavića, Andrea Zlatar Violić – potpora časopisu „Zarez" čiji je vlasnik tvrtka u kojoj je ona suvlasnik, Zoran Milanović – nerazjašnjeni kredit njegova brata u Ljubljanskoj banci i njegova uloga u svemu tome) jasan su pokazatelj kako je i o ovoj vladi nemoguće govoriti kroz prizmu poštenja i poštivanja zakona. Dakako, za neke od afera ćemo doznati tek u budućnosti. Niti Sanader nije, naime, grijao zatvorski krevet dok je bio na vlasti, nego tek kasnije nakon što je izgubio političko zaleđe.

Slijed događaja od 1991. godine, a posebno nakon Tuđmanove smrti, Hrvatsku je de facto – jasno je to svakome ozbiljnom čovjeku - pretvorio u običnu udbašku prćiju. Ljudi iz bivšeg sustava, a među njima i brojni udbaši i sitni denuncijanti, u Hrvatskoj drže gotovo sve ključne pozicije, bilo osobno bilo putem svojih bioloških i ideoloških sinova i kćeri. I upravo se tu krije razlog svih hrvatskih (vanjsko)političkih i ekonomskih neuspjeha.

Alternative i važnost medija

Osobe koje su bile protiv hrvatske države, koje su pile tablete za smirenje 30. svibnja 1990. i 5. kolovoza 1995., te i takve osobe jednostavno ne mogu raditi za korist Hrvatske. Takve osobe – a neke od njih su MedijiU svemu se tome, međutim, nikako ne smije zanemariti važnost medija. Kad bi političke snage koje Hrvatskoj žele dobro imale jedan veći mediji u kojemu bi mogle izložiti svoje stavove i programe i u kojemu bi narodu mogle reći istinu, borba protiv onih koji Hrvatskoj ne žele dobro bila bi mnogo djelotvornija. Narod glasuje za one koji mu ne žele dobro zato što nema prave informacije. Zato što ne živi u istini. Istina oslobađa. Pred istinom mora ustuknuti svako zlo.devedesetih vješto mimikrirale promjenu stavova i hrvatovale – ciljano žele - kroz pljačku, destrukciju i širenje apatije - omraziti ideju samostalne hrvatske države i Hrvate uvjeriti kako su nesposobni sami uređivati svoj narodni i državni život. A najveća tragedija je u tome što takvoj raboti u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna i organizirana oporba i alternativa. Naime, dok su god u HDZ-u na ključnim pozicijama i dalje Sanaderova djeca, niti HDZ ne može predstavljati alternativu SDP-u i klateži koja sustavno uništava Hrvatsku, tim više što ni HDZ nije lišen prothuhrvatskih kadrova, i to od njegova osnivanja.

Ono što nam trenutno preostaje mišljenja sam da je individualna inicijativa i organiziranje kroz tzv. civilni sektor. Inicijative poput one „U ime obitelji" dobra su prigoda da sličnomišljenici razmjene kontakte, iskustva i mišljenja. Povijesne promjene redovito su svoje žarište imale u idejama i odvažnosti pojedinaca. Kolektivi nikada nisu inicirali velike promjene. Velikim promjenama redovito je prethodio dugogodišnji sustavni rad na političkom i ideološkom planu, sustavno osvješćivanje naroda.

U svemu se tome, međutim, nikako ne smije zanemariti važnost medija. Kad bi političke snage koje Hrvatskoj žele dobro imale jedan veći mediji u kojemu bi mogle izložiti svoje stavove i programe i u kojemu bi narodu mogli reći istinu, borba protiv protuhrvatskog nakota bila bi mnogo djelotvornija. Narod glasuje za one koji mu ne žele dobro zato što nema prave informacije. Zato što ne živi u istini. Istina oslobađa. Pred istinom mora ustuknuti svako zlo.

Hoćemo li konačno postati svjestni te očigledne činjenice?

Davor Dijanović