Kad bi samo bilo malo više solidarnosti...

„Nema ničeg bezumnijeg nego što je suvremeni ekonomski život s njegovim krizama, hiperprodukcijom, nezaposlenošću, vlašću banaka, vlašću papirnatih fikcija. Nema ni materijalne, ni duhovne sigurnosti života, nema više ni za koga nikakvih jamstava. Pokazalo se da živimo u svijetu zločina i u svijetu utvara. Takav je bio svijet i prije, a sad se to pokazalo. Čovjek je ugrožen sa svih strana i ne zna što će sutra biti. Mislioci danas vole govoriti o graničnom položaju čovjeka, o njegovoj ugroženosti sa svih strana (Tilich, Jaspers). U tome nema ništa začudnoga, jer povijest, kako izgleda, i ne stavlja sebi u zadaću pružiti čovjeku jamstva njegove egzistencije, život mu učiniti zaštićenim. Ona je trebala čovjeka za svoj materijal, ali ga nije priznavala svojim ciljem" (N. Berdjajev, "Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu").

Iako napisane pred gotovo osamdeset godina, uvodno citirane misli i opservacije velikoga ruskog filozofa, kršćanskog egzistencijalista i personalista Nikola Berdjajeva i danas su jednako aktualne kao i u vremenu njihova nastanka. Ekonomska kriza kakvu svijet ne pamti od velike svjetske krize 1929. godine, vlast banaka i velikih korporacija, rapidan rast nezaposlenosti, nedostatak adekvatne socijalne sigurnosti i zaštite, strah od budućnosti, besperspektivnost mladih, iseljavanje u inozemstvo trbuhom za kruhom, redovi u pučkim kuhinjama, opća apatija, razočaranje te izostanak povjerenja u institucije i političare, političke i upravljačke elite koje nemaju dodir sa stvarnošću i koje predstavljaju lutke na koncu međunarodne financijske oligarhije... sve su ovo pojave koje su sve više prisutne i u današnjoj Hrvatskoj, koja je u tom pogledu sastavni dio europskih i svjetskih društveno-političkih, ekonomskih i kulturnih kretanja.

Uzroci navedenih pojava svakako su višestruki, no mišljenja sam da je u korijenu svih njih današnji kapitalistički model ekonomskih i društvenih odnosa, u kojemu vlada Hobbesov zakon „čovjek je čovjeku vuk" (homo homini lupus), a koji je pak posvemašnja negacija Kristove zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. Kapitalistički sustav sa svojom filozofijom uzdizanja na pijedestal međusobne konkurencije i zalaganja za neograničeno stjecanje profita, sa svojim stimuliranjem pohlepe, gramzivosti i neograničenog hedonizma, potpuna je negacija svakoga bratstva i solidarnosti među ljudima. „I bez velikog rata buržoasko-kapitalistički svijet negiranje je svakog bratstva, zajedništva, sjedinjenosti ljudi. Čovjek je čovjeku vuk. Život u kapitalističkom svijetu – vučji je život", primjećuje Berdjajev.

Novac kao glavna vrijednost

Sustav u kojemu je novac glavna društvena vrijednost, u takvome sustavu čovjek nema nikakvu vrijednost, nego je tek puka alatka u rukama banaka i velikih korporacija. „Zaista, korijen svih zala je srebroljublje", učini nas Sveto pismo (1 Tim 6,10). Takav sustav mogao se je pojaviti tek u društvu u kojemu je proglašena smrt Boga, u kojemu je čovjek uzdignut na prijestolje, u kojemu se je „čovjek odvojio od neba kako bi osvojio zemlju" (René Guénon). Ako nema Boga sve je dopušteno (Dostojevski), pa tako i ugnjetavanje, iskorištavanje, gaženje i uništavanje bližnjih.

KapitalizamSustav u kojemu je novac glavna društvena vrijednost, u takvome sustavu čovjek nema nikakvu vrijednost, nego je tek puka alatka u rukama banaka i velikih korporacija. „Zaista, korijen svih zala je srebroljublje", učini nas Sveto pismo (1 Tim 6,10). Takav sustav mogao se je pojaviti tek u društvu u kojemu je proglašena smrt Boga, u kojemu je čovjek uzdignut na prijestolje, u kojemu se je „čovjek odvojio od neba kako bi osvojio zemlju" (René Guénon). Ako nema Boga sve je dopušteno (Dostojevski), pa tako i ugnjetavanje, iskorištavanje, gaženje i uništavanje bližnjih.„Sav je kapitalistički sistem gospodarstva dijete proždirajuće i istrebljujuće pohote. On je mogao niknuti tek u društvu, koje se je konačno odreklo svakoga kršćanskog asketizma, odvrnulo se od neba i isključivo se podalo zemnim zadovoljstvima. Kapitalizam je savršeno nemoguće zamisliti kao sakralno gospodarstvo, jer on je baš sekularizacija gospodarskog života. U tom sistemu narušava se istinsko hijerarhičko podlaganje materijalnog duhovnom" - piše Berdjajev koji je bio veliki kritičar kapitalizma, ali i komunizma, fašizma i nacizma.

U kapitalističkom sustavu, koji formalno divinizira čovjeka, postavlja ga kao mjerilo svih stvari te proklamira "ljudska prava", a negira Božje postojanje, baš u tom i takvom sustavu čovjek ne vrijedi ništa, jer su ljudi odgojeni na postavkama takva sustava uglavnom lišeni suosjećanja za potrebe i patnje drugih; ljudi odgojeni u takvom sustavu nisu sposobni razumjeti Berdjajevu misao da je kruh za mene materijalno pitanje, a kruh za drugoga duhovno pitanje. U sustavu koji negira ono duhovno i transcedentno, ne samo da su političke i društvene elite bez doticaja sa stvarnošću, nego je i običan čovjek slijep za potrebe drugih. Čovjek kojemu je novac, materija, vrhunska vrijednost, a koji ne mari za ono duhovno i neprolazno, taj i takav čovjek za posao, karijeru i uspjeh spreman je prodati vlastitu mater, obitelj, domovinu.

U takvome vučjem sustavu ljudi ne samo da su slijepi za potrebe drugih, nego su vrlo često na druge ljubomorni, mrze ih, ogovaraju, tračaju, žele im napakostiti, sretni su kad se drugima događaju neuspjesi, sretni su - kako se to u narodu kaže – kad susjedu krepa krava. Ljudi takva sustava ne mogu razumjeti niti zlatno pravilo „Ne čini drugima što ne želiš sebi" niti Kantov kategorički imperativ. Čovjek poremećenih vrijednosti, čovjek kojemu je novac najveća vrijednost, takav čovjek je spreman učiniti sve kako bi se novca i dokopao. Takav čovjek spreman je gaziti po leševima drugih samo da bi zadovoljio svoju potrebu i pohotu. Kapitalizam je sustav koji - slično komunizmu - ohrabruje najniže i najprimitivnije ljudske porive. Kapitalistički sustav, iako formalno promiče individualizam, u svome je korijenu duboko antipersonalističan, u takvu sustavu čovjek nije više od robe. Kapitalizam čovjeka pretvara u osamljenu atomiziranu jedinku bez prepoznatljiva identiteta.

Tehnički napredak nije praćen moralno-etičkim napretkom

Iako je kapitalistički sustav omogućio najveća tehnička i znanstvena dostignuća u povijesti, iako se razvoju tehnike i znanosti ne vidi kraj, ne samo da tehnički razvitak nije bio praćen etičko-moralnim razvitkom, nego su u takvu sustavu čovjekovi etički pogledi dotaknuli samo dno. Papa u miru Benedikt XVI. tako piše:"Prava i najveća opasnost ovoga trenutka nalazi se upravo u toj neravnoteži između tehničkih mogućnosti i moralne energije. Sigurnost koja nam je potrebna kao pretpostavka naše slobode i našega dostojanstva ne može proizići u konačnici iz tehničkih sustava kontrole, nego samo iz moralne snage čovjeka: tamo gdje nje nema, ili gdje je nedostatna, moć koju čovjek ima sve više će se pretvarati u razarajuću moć" (J. Ratzinger, "Kršćanstvo i kriza kultura").

U kapitalističkome sustavu ljudska egzistencija vrijedi malo ili ništa. Samo u takvu sustavu, koji divinizira materiju, moguće su najveće ljudske nejednakosti, najveće nepravde, do neba vapijući jaz između bogatih i siromašnih. Samo u sustavu koji SuprotstavljanjeIako krojači Novoga svjetskog poretka, ti lažni humanisti, ti ribari ljudskih duša na svojoj strani imaju neograničena tehnička, financijska i ina sredstva valja ima se suprotstaviti u onoj mjeri koliko je svatko sposoban. A najbolji način da se tim tamničarima duha pljune u lice je onaj da umjesto štovanja materije štujemo i ono duhovno, neprolazno i da umjesto toga da u drugome čovjeku gledamo konkurenta i protivnika u njemu gledamo brata i ljudsko biće.licemjerno proglašava sva moguća ljudska i građanska prava, ali mu jednakost ne pada napamet preseliti u ekonomsku sferu, samo u takvu sustavu koji se izruguje iz stvarne slobode čovjeka moguće je da Lazar skapava od gladi i jede mrvice s gospodareva stola.

„Siromašnom su Lazaru uskraćene mrvice što padaju s bogataševa stola. Već to uskraćivanje je nepravedno i sablažnjivo, kad ga se suoči s prevelikim bogatstvom i rasipništvom bogataša i svih njegovih 'drugova': takvo je uskraćivanje pogrda protiv Boga, koji je Otac svih, i sramotna je i ponižavajuća uvreda siromašnih, posebice onih što umiru u bijedi. Lazar ima pravo ne na mrvice, nego na kruh, štoviše na gozbu, tj. na mjesto međusobnog susreta, dijaloga, zajedništva, bratstva, prijateljstva, radosti" – piše Dionigi Tettamanzi (D. Tettamanzi, "Kršćanstvo i globalizacija").

„Narod koji se pomiri s činjenicom da bude rob gori je od stoke" – zapisao je Juraj Križanić. Dosljedno toj istini ne trebamo se miriti sa sadašnjim stanjem. Iako krojači Novoga svjetskog poretka, ti lažni humanisti, ti ribari ljudskih duša na svojoj strani imaju neograničena tehnička, financijska i ina sredstva valja ima se suprotstaviti u onoj mjeri koliko je svatko sposoban. A najbolji način da se tim tamničarima duha pljune u lice je onaj da umjesto štovanja materije štujemo i ono duhovno, neprolazno i da umjesto toga da u drugome čovjeku gledamo konkurenta i protivnika u njemu gledamo brata i ljudsko biće.

„Sloboda je duh i duh je sloboda, pa se zbog toga sloboda umanjuje i ograničava u mjeri u kojoj se spušta na materijalnu dimenziju života. Maksimalna sloboda postoji za duhovni život, za ljudsku misao i savjest, za intimni život osobe. Već u političkom životu sloboda je umanjena i ograničena. A minimalna je sloboda u ekonomskom životu, jer je on najbliže materiji i najdalje od duha" – ispravno primjećuje Berdjajev.

Kristalna kocka vedrine

Kad bi samo bilo malo više solidarnosti među ljudima život bi bio mnogo ljepši. Kad bi čovjek barem malo pogledao oko sebe i solidarizirao se s potrebama drugih, život u ovoj „dolini suza" bio mnogo manje tegoban. Ništa nas, naime, osim vlastita egoizma i komocije ne sprječava da se organiziramo na manjim razinama, bilo da je riječ o jednoj ulici ili naselju. Ako znademo da u našoj ulici živi obitelj koja nema ni onaj minimum za dostojan život, što nas sprječava da zajedničkim snagama toj obitelji pomognemo, da svatko dade, prema mogućnostima, nešto namirnica ili novca i da se toj obitelji olakša život?

PomoćČovjek si toliko koliko si spreman pomoći drugima, onima koji nemaju i koji su u nevolji. Bit kršćanstva je upravo u služenju i pomoći drugima, u tome da pomognemo konkretnome čovjeku s konkretnim potrebama. Ako se već kao ona žena u hramu ne želimo odreći svega što imamo, odrecimo se barem suviška.Što nas sprječava da obiđemo starije ljude, pokosimo im travu ili pružimo lijepu riječ, da im pružimo „kristalnu kocku vedrine" (Ujević)? Čovjek si toliko koliko si spreman pomoći drugima, onima koji nemaju i koji su u nevolji. Bit kršćanstva je upravo u služenju i pomoći drugima, u tome da pomognemo konkretnome čovjeku s konkretnim potrebama.

Ako se već kao ona žena u hramu ne želimo odreći svega što imamo, odrecimo se barem suviška. Budimo solidarni, zauzeti barem malo za opće dobro. Ljudi se često zanose velikim idejama, pa tako i idejama mijenjanja svijeta i drugih ljudi, dok u stvarnosti nemaju hrabrosti podnijeti ni najmanju žrtvu, učiniti niti najmanje djelo dobra (da tu ne spominjemo one koji tobože brinu o gladnima u Africi (riječima dakako, a ne djelima), a s druge će strane pustiti da im susjed umre od gladi).

Malim djelima dobra probudimo optimizam i pripravljajmo put za velike promjene. Pogotovo se to odnosi na nas kršćane koji svojim djelima moramo pokazati svijetu što znači briga i ljubav za bližnjega. Naša su djela jedino evanđelje koje će većina nevjernika pročitati. I zato mi kršćani u svijetu moramo biti ono što je duša u tijelu, da parafraziramo jednog duhovnog pisca. Ne dopustimo da i dalje bude aktualan naslov jedne Berdjajeve rasprave koji spominje vrijednost kršćanstva i nevrijednost kršćana.

„Ne oklijevaj s davanjem, i dok daješ ne zanovijetaj: jer spoznat ćeš Onoga koji će ti dobro uzvratiti plaću. Ne otjeraj potrebnoga, nego učini da imaš sve zajedničko sa svojim bratom, i ne reci da je tvoje: jer ako ste zajedničari u besmrtnim dobrima, koliko više morate biti u smrtnima!" – piše nepoznati pisac u „Uputama apostolskim" (Didache). Ili kao što je rekao Ivan Pavao II., s čijim ćemo mislima i zaključiti ovaj osvrt: upravo su „pohlepa za dobiti i žeđ za vlašću kočnice punog razvoja...Ta se opredjeljenja mogu pobijediti jednim dijametralno oprečnim stavom: zalaganjem za dobro bližnjega i spremnošću da, u evanđeoskom duhu, 'izgubimo sebe' radi drugoga, umjesto da ga iskoristimo, te da 'mu služimo', umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi".

Davor Dijanović