Potop zdravog razuma

Tko to predaje na katoličkim fakultetima

Poznati protukatolički portal „index.hr" objavio je članak prof. dr. Ivana Markešića pod naslovom „Kukavičluk pape Benedikta XVI.". U tome članaku, a što se može vidjeti već iz njegova naslova, autor papu na odlasku nastoji prikazati kao kukavičku osobnost, i to od njegovih mlađih dana kad je bio dekan katoličkog bogoslovnog fakulteta u Tübingenu pa sve do danas. Pritom se u tekstu na nekoliko mjesta služi vrlo sočnim prostačkim izrazima kakve je inače moguće čuti u žargonu ulice, a u medijima jedino u emisijama Željka Malnara.

S obzirom na poznatu orijentaciju portala „index.hr" sve to ne bi bila ništa čudno kad autor članka ne bi bio doktor znanosti, leksikograf i sveučilišni profesor; i to ne profesor bilo gdje, nego na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Kako je moguće da takva osoba - koja se u svojim člancima koristi vulgarnim rječnikom ulice i nastoji dezavuirati Kristova namjesnika na zemlji – zaposlena na jednom katoličkom fakultetu, to uz onoga koji je ga je tamo zaposlio znade valjda jedino dragi Bog.

Komentirajući Markešićev članak jedan od ponajboljih hrvatskih kolumnista Zoran Vukman ispravno primjećuje: „Teško je razumjeti da Crkva ovakve katolike prihvaća kao svoje statusne uhljebljenike, da ovakva vrsta katolika može predavati kod isusovaca, dok se u istoj Crkvi kleveću, proganjaju, izruguju njezini odani sinovi koji nemaju gdje glavu nasloniti!".

Od antihrvatstva se dobro živi i jede

Glazbeni kritičar Branimir Pofuk do pred koju je godinu bio redoviti kolumnist „Jutarnjeg lista", nakon čega je prešao u konkurentski AntihrvatstvoOne koji su gladni doista nije moguće nahraniti hrvatstvom. Ali je zato opće poznata stvar da se mnogi u hrvatskoj hrane antihrvatstvom i antikatoličanstvom. Antihrvatstvo i antikatoličanstvo su u Hrvatskoj jedni od najunosnijih poslova, preporuka i preduvjet za bilo koje važnije mjesto u političkim i kulturnim institucijama te glavni kriterij za napredovanje u politici i državnim institucijama.„Večernji list". Teme njegovih kolumni uglavnom nemaju nikakve veze s glazbom te se bave dnevnopolitičkim pitanjima. Posljednjih mjeseci tako je naš uvaženi kolumnist jedna od glavnih perjanica napada na Katoličku crkvu i njezino protivljenje spolnome odgoju, iza čijeg sadržaja stoje osobe koje su bliske pedofilskim krugovima. Pritom, za razliku od nekih drugih kolumnista, Pofuk Crkvu ne napada posve ovoreno, nego to čini kao tobože konstruktivni kritičar, iz poštenih pobuda.

U posljednoj kolumni Pofuku, međutim, nije na „pameti ni na srcu kritizirati Crkvu", pa se je tako pozabavio udrugom „Mladi protiv gladi", čiji članovi „mare za ljude koji su gladni" i koji „znaju da se gladne ne može nahraniti ni hrvatstvom, ni vjerom, ni ideologijom, ni ovim ili onim svjetonazorom". Pofuk je u ovoj kolumni zaista u pravu: one koji su gladni doista nije moguće nahraniti hrvatstvom. Ali je zato opće poznata stvar da se mnogi u hrvatskoj hrane antihrvatstvom i antikatoličanstvom.

Antihrvatstvo i antikatoličanstvo su u Hrvatskoj jedni od najunosnijih poslova, preporuka i preduvjet za bilo koje važnije mjesto u političkim i kulturnim institucijama te glavni kriterij za napredovanje u politici i državnim institucijama. A toga je, sudeći po sadržaju njegovih kolumni, vrlo dobro svjestan i sam Pofuk.

Pedofili Alfred Kinsey i Theo Standford

Posljednjih je mjeseci na prohrvatskim portalima objavljen čitav niz relevantih članaka koji neprijeporno dokazuju da je Alfred Kinsey, na čijem se je institutu školovao dr. Aleksandar Štulhofer – jedan od ključnih autora tzv. četvrtog modula zdravstvenog odgoja, bio pedofil. Objavljeni su i dokumenti koji pokazuju da je Štulhofer objavio knjigu u koautorstvu s deklariranim pedofilom i urednikom pedofilskog časopisa dr. Theom Standfordom.

Nakon objave dokumenata koji dokazuju Standfordovu pedofiliju (a čiju je objavu potaknula dr. Judith Reisman), Štulhofer je u izjavi za „Slobodnu Dalmaciju" izjavio kako nije znao da je dr. Stanford uređivao pedofilski časopis. Kad čovjek pročita tu Štulhoferovu izjavu doista ne zna jel bi se smijao ili bi plakao. Kakav je to, naime, znanstvenik koji ne zna da u koautorstvu s pedofilom objavljuje knjigu? Kakav je to znanstvenik koji barem na internetu nije pronašao sve dostupne podatke o svom suradniku (a u slučaju Standforda se na engleskom jeziku na internetu lako mogu pronaći članci o njegovoj pedofiliji)?

Moguće su dvije solucije: ili Štulhofer laže da nije znao za Standfordovu pedofiliju (što bi bilo skandalozno, jer bi značilo da autor spolnog odgoja, koji bi trebala učiti hrvatska djeca, ima benevolentan stav pred pedofiliji) ili znanstvenik Štulhofer jednostavno ne čita, u prilog čemu bi se mogla navesti njegova izjava u razgovoru za „Jutarnji list" da je upisao sociologiju jer„ za prijemni ispit trebalo je pročitati samo tri knjige. Nisam pročitao ni te tri, ali sam nekako upao".

Kako bilo da bilo, riječ je o prvoklasnome skandalu. A da perverzija bude veća, Štulhoferu – koji je na kraju i sam priznao da je objavio knjigu s Dvije solucijeMoguće su dvije solucije: ili Štulhofer laže da nije znao za Standfordovu pedofiliju (što bi bilo skandalozno, jer bi značilo da autor spolnog odgoja, koji bi trebala učiti hrvatska djeca, ima benevolentan stav pred pedofiliji) ili znanstvenik Štulhofer jednostavno ne čita, u prilog čemu bi se mogla navesti njegova izjava u razgovoru za „Jutarnji list" da je upisao sociologiju jer„ za prijemni ispit trebalo je pročitati samo tri knjige. Nisam pročitao ni te tri, ali sam nekako upao".deklariranim pedofilom – potporu je dalo ministarstvo znanosti i dekan Filozofskog fakulteta. Dakle, ministarstvo obrazovanja i dekan Filozofskog fakulteta umjesto da su se ogradili od osobe koja knjige objavljuje u koautorstvu s deklariranim pedofilom istome daju potporu uz obrazloženje kako je riječ o „uglednom znanstveniku s međunarodnom reputacijom". Gledajući sve ovo čovjek se zapita je li u Hrvatskoj nastupio potpuni „potop zdravog razuma".

Inače - a što me je i potaknulo na ovaj zapis - ovih sam dana u „Verbumu" kupio knjigu „Arhitekti kulture smrti" čiji su autori američki sveučilišni profesori i publicisti Donald De Marco i Benjamin Wilker. Knjiga daje portrete dvadeset i tri utjecajna mislioca koji su bitno utjecali na stvaranje Kulture smrti. Među tim misliocima nalazi se, dakako, i A. Kinsey. Kinseyeve ideje autori obrađuju na temelju njegove knjige „Sexual Behavior in the Human Female".

U toj Kinseyevoj knjizi tako možemo pronaći sljedeći citat: „(...) Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ukoliko nije kulturalno uvjetovano, uznemiravalo zbog toga što mu netko dodiruje genitalije, zašto bi se ono uznemiravalo kad vidi genitalije kod drugih ili kad doživi neki još specifičniji seksualni kontakt". A svakako je zanimljiv i sljedeći citat: „Nema nikakve sumnje da se za spolne odnose između čovjeka i drugih životinjskih vrsta znade od samih početaka povijesti; (...) oni nisu neuobičajeni ni u našoj kulturi...".

Pedofil i zagovaratelj spolnih odnosa sa životinjama – tako bi, dakle, zaključno mogli opisati utemeljitelja instituta na kojem se je školovao autor spolnog odgoja za hrvatske škole.

Anticrkvena manjina i važnost medija

U novome broju Glasa Koncila od 17. veljače objavljen je zanimljiv teološki osvrt dr. Josipa Sabola pod naslovom „Crkva – znak protivljenja i afektivne MedijiKljuč uspjeha spomenute manjine leži u činjenici da je uspjela osigurati i zauzeti medijske centre moći. Moć medija danas je tolika da ono čega u medijima nema, to praktički kao da ni ne postoji. Problem je, međutim, što ta činjenica nije posve jasna niti niti većini političara i intelektulaca koji zastupaju nacionalnu opciju, niti upravnim strukturama Katoličke crkve u Hrvatskoj. U protivnom bi u ovih dvadeset godina hrvatske samostalnosti formirali barem jedan tiražniji medij u kojemu bi mogli iznositi ideje, promovirati kvalitetne ljude te iznositi vlastite strategije i programe.kritike". U članku dr. Sabol, pored ostaloga, ističe paradoks da je u zemlji u kojoj je 90 % deklariranih kršćana jedna anticrkvena manjina - u koju prema njemu spadaju „ljudi političke ljevice, političkog liberalizma i ljudi iz redova inteligencije" – u stanju aritkulirati i širiti u javnosti negativno raspoloženje prema Crkvi.

„Da su bivši članovi komunističke partije i velik broj intelektualaca marksista bili antikršćanski i anticrkveni, može se objasniti time da je Crkva naviještala dijametralno oprečnu viziju svijeta i zajedničkog života od one koju su propagirali komunisti. Crkva je hrabro branila ljudska prava pred marksističkim jednoumljem, prije svega pravo slobode savjesti vjere. Crkva je branila i brani danas sve one temeljne vrednote na kojima je utemeljena demokratska i pravna država. Racionalnih razloga da netko bude danas anticrken i i antikršćanski – nema. Stoga je opravdano zaključiti da se kod spomenute manjine radi o afektu, o iracionalnom raspoloženju odnosno neraspoloženju kad je u pitanju Crkva i kršćanstvo".

Ključ uspjeha spomenute manjine leži u činjenici da je uspjela osigurati i zauzeti medijske centre moći. Moć medija danas je tolika da ono čega u medijima nema, to praktički kao da ni ne postoji. Problem je, međutim, što ta činjenica nije posve jasna niti niti većini političara i intelektulaca koji zastupaju nacionalnu opciju, niti upravnim strukturama Katoličke crkve u Hrvatskoj.

U protivnom bi u ovih dvadeset godina hrvatske samostalnosti formirali barem jedan tiražniji medij u kojemu bi mogli iznositi ideje, promovirati kvalitetne ljude te iznositi vlastite strategije i programe. Jakost i organiziranost druge strane svakako je dijelom razlog današnjeg neveselog stanja u Hrvatskoj, ali razlozi velikim dijelom leže i u nesposobnosti, egoizmu i patološkoj taštini koji vladaju na hrvatskoj tzv. desnici.

Davor Dijanović