10. prosinca - 14. prosinca 2012.

Ponedjeljak, 10. prosinca.

Obljetnica Tuđmanove smrti

Trinaesta je obljetnica smrti prvoga hrvatskog predsjednika i utemeljitelja moderne hrvatske države dr. Franje Tuđmana. U svakoj normalnoj državi utemeljitelj države uživa ugled koji je daleko veći od ugleda običnih političara, pa čak i ugleda ostalih državnika: on je, naime, općenarodni simbol, a moglo bi se reći i kohezivni čimbenik nacije. Nije, dakako, potrebno divinizirati bilo koga, pa tako niti utemeljitelja neke države, no vrijedi podsjetiti da je, primjerice, vrijeđanje Mustafe Kemala Atatürka, utemeljitelja moderne Turske republike, u Turskoj kazneno djelo.

Rečeno, međutim, ne vrijedi i za „zemlju čudesa" Hrvatsku. U Hrvatskoj je Tuđman još od vremena svoga predsjednikovanja, a posebno nakon svoje smrti, „kamen smutnje" i na neki način predstavlja onu točku na kojoj se lome koplja suprotstavljenih političara i njihovih vizija hrvatske države. Tu razdjelnicu, podrazumijeva se, prate i njihovi sljedbenici u narodu. Riječ je u biti o sukobu dvije Hrvatske: s jedne strane stoji ogromna, ali neorganizirana, većina hrvatskog naroda, koja je upravo pod Tuđmanovim vodstvom stvorila i obranila hrvatsku državu, dok s druge strane stoje relikti bivšega sustava, jugoslavenski zeloti, lažni europejci te plaćenici svih režima i ideologija.

S obzirom na to da manjina koja nikada nije željela stvaranje hrvatske države (iako joj njezine sinekure danas itekako odgovaraju!) kontrolira sve bitnije državne institucije, medije i financije, ona je putem svojih medijskih ekspozitura posljednjih trinaest godina svih silama nastojala kompromitirati pokojnoga predsjednika Tuđmana, a posredstvom njega kao simbola samostalne Hrvatske, i ideju hrvatske države. Ovih dana često komentirani članak „Jutarnjeg lista", povučen nakon objave presude generalima, a u čijem se naslovu spominje „konačna presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj", najbolji je pokazatelj dijabolične mržnje gore spomenute protuhrvatske klateži prema svemu što imade hrvatski predznak.

GotovacDo koje mjere ide perverzija mrzitelja Tuđmana i hrvatske države, najbolje pokazuje činjenica da isti ti mrzitelji – nasuprot blatu kojim se redovito nabacuju na Tuđmana – redovito skladaju panegirike Tuđmanovu političkom protunošcu Vladi Gotovcu, čija je obljetnica smrti tri dana prije Tuđmanove. Ne slave oni, razumije se, Gotovca zato što ga vole i poštuju – upravo su, naime, oni i njihovi očevi i stričevi Gotovca strpali u zatvor – nego zato da bi se blatom nabacili na Tuđmana, jednoga od posljednjih velikih državnika Europe.Do koje mjere ide perverzija mrzitelja Tuđmana i hrvatske države, najbolje pokazuje činjenica da isti ti mrzitelji – nasuprot blatu kojim se redovito nabacuju na Tuđmana – redovito skladaju panegirike Tuđmanovu političkom protunošcu Vladi Gotovcu, čija je obljetnica smrti tri dana prije Tuđmanove. Ne slave oni, razumije se, Gotovca zato što ga vole i poštuju – upravo su, naime, oni i njihovi očevi i stričevi Gotovca strpali u zatvor – nego zato da bi se blatom nabacili na Tuđmana, jednoga od posljednjih velikih državnika Europe.

No, sav trud (i svi dolari i euri!) što je posljednjih trinaest godina uložen u kompromitaciju Tuđmanova lika i djela u konačnici će se pokazati, a već se je i pokazao, kao uzaludan. Glavni detuđmanizatori danas su po zatvorima ili predstavljaju političke mrtvace, a ne treba sumnjati da će im se po zatvorima i đubrištima povijesti pridružiti i njihovi pomoćnici.

Iako bi se o Tuđmanovim manama, pogrješkama i propustima (čak i na strateškoj razini) dalo ozbiljno i poduže razgovarati, stvaranjem hrvatske države Tuđman si je u narodu podigao spomenik trajniji od mjedi. Tuđman je bio, jest i ostat će simbol samostalne i nezavisne hrvatske države. A – da parafraziramo velikoga francuskog romanopisca Gustava Flauberta – u simbole ne treba dirati, jer nam njihova pozlata ostaje na rukama.

Utorak, 11. prosinca

Prijepori oko spolnog odgoja

Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić ocijenio je danas kako glede uvođenja spolnoga odgoja u škole nije poštivana demokratska procedura te je naglasio da Crkva zagovara njezino poštivanje i pravo roditelja da odlučuju o onome o čemu trebaju odlučivati. Dodao je kako o nekim stvarima ne odlučuje Crkva, nego ona, ako se radi o važnim pitanjima, potiče potrebu građanskoga konsenzusa, poštovanje procedure te poziva na javnu raspravu, što, kako je rekao, u pitanju uvođenja zdravstvenoga odgoja do sada nije poštovano. „Zagovaramo poštovanje demokratske procedure i pravo roditelja da odlučuju o onome o čemu trebaju odlučivati", rekao je kardinal Bozanić dodavši kako je predloženi model zdravstvenog odgoja opasan „jer u nekim dijelovima razara čovjeka".

Na reakciju Bozanića i ostalog klera promptno je reagirao drug Nenad Stazić iznijevši ocjenu da se „radi o nedopustivom, teškom zadiranju Crkve u jednu tako svjetovnu stvar kao što je obrazovanje. I dosad se na vjeronauku tumačio jedan način postanka svijeta, a u zemljopisu sasvim drugi. Zemljopis uči da je svemir nastao prije 13,7 milijardi godina velikim praskom, a na vjeronauku da ga je Bog stvorio za 7 dana. U biologiji se i danas u školi uči da je čovjek nastao na jedan način, a na vjeronauku na drugi pa nikakvih problema nema. Prema tome, zašto bi bilo problema ako bi se u zdravstvenom odgoju razilazilo stajalište Crkve i stajalište znanosti".

StazićNe briga Stazića niti činjenica da spolni odgoj krši pravo roditelja na odabir odgoja vlastite djece. Ne treba se držati zakona (i Ustava) kao pijan plota, još je davno rekao Stazićev pravni uzor drug Tito. Primjer norveške vlade koja je nedavno, uvidjevši da je rodna ideologija obično šarlatanstvo, ukinula financiranje „Nordijskoga rodnog instituta", također ne zanima našeg druga Stazića. Na europska se iskustva domaći političari, naime, pozivaju samo onda kad je potrebno nešto učiniti na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda.Drugu Staziću očito je posve prirodno da djeca u školama uče kako je normalno reći „ja sam muškarac s vaginom" ili da je „moj rod ženski, a spol muški" (a, nema sumnje, normalno mu je i to da će djeca pod nastavom navlačiti kondome na mrkvu; šteta što taj edukativni čin drug Stazić, kao apologet uvedenoga spolnog odgoja, učenicima ne će osobno demonstrirati). To što je takav spolni odgoj potpuno u suprotnosti s kršćanskim svjetonazorom učenika, njihovih roditelja i prosvjetnih djelatnika, te uopće u suprotnosti s poviješću ljudskoga roda, to druga Stazića uopće ne zanima. Za njega su mjerodavni samo sud Partije i zahtjevi trećerazrednih bruxelleskih činovnika.

Ne briga Stazića niti činjenica da spolni odgoj krši pravo roditelja na odabir odgoja vlastite djece. Ne treba se držati zakona (i Ustava) kao pijan plota, još je davno rekao Stazićev pravni uzor drug Tito. Primjer norveške vlade koja je nedavno, uvidjevši da je rodna ideologija obično šarlatanstvo, ukinula financiranje „Nordijskoga rodnog instituta", također ne zanima našeg druga Stazića. Na europska se iskustva domaći političari, naime, pozivaju samo onda kad je potrebno nešto učiniti na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda.

Na spominjući imena, Stazićevu je reakciju u dnevnoj kolumni prokomentirao ponajbolji hrvatski kolumnist Zoran Vukman. Vukman je odlično primijetio kako glede spolnoga odgoja nije riječ o tome da se Crkva miješa u politička pitanja, nego da je situacija upravo suprotna: država se miješa u odgoj djece u sferski vjere i svjetonazora. Vukman piše:

„Neki političari kažu da je zdravstveni odgoj u školama političko pitanje i da se Crkva u to ne bi smjela miješati. Takvi stavovi su tipična demagogija koja pojednostavnjuje ili zamagljuje bit problema. A on je posve suprotan: radi se o svjetonazorskom sporu i pitanju smije li se država miješati u odgoj naše djece na području morala i spolnosti! Da je zdravstveni odgoj kao predmet ideološki i etički neutralan u tom kontekstu, onda spora ne bi ni bilo. Problem je što se u spolni odgoj djece diktatom države žele uvesti neka alternativna svjetonazorska gledišta koja nisu prihvatljiva većini roditelja. Dakle, to više nije pitanje politike, nego prava da roditelj odgaja svoje dijete prema vlastitom svjetonazoru, vjeri i etičkim načelima. Temeljno pitanje je potpuno inverzirano: nije dvojba smije li se Crkva u to miješati, nego smije li se država miješati u ono što nije njezina domena i do koje granice država može propisivati i nadzirati odgoj naše djece u sferi vjerskog i svjetonazorskog?".

Srijeda, 12. listopada

Nezaposlenost i pogrješna ekonomska politika

Prema statistikama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Hrvatskoj je nezaposlenih više od 350.000, točnije 350.355. Komentirajući porazne statistike Ministar rada Mirando Mrsić kazao je kako se očekuje novi rast nezaposlenosti tijekom iduće godine, a prvi ozbiljni pad ove zastrašujuće statistike možemo očekivati tek 6 mjeseci nakon oporavka privatnog sektora. Pritom ministar ne navodi kojim će mjerama Vlada poduprijeti oporavak privatnog sektora, pa nam ostaje za zaključiti kako je, zapravo, samo riječ o lijepim željama, ili, alternativno, o bacanju pijeska u oči hrvatskim građanima. Kroz šest mjeseci po prirodi će stvari, zbog sezonskih poslova u turizmu, doći do privremenog smanjenja nezaposlenosti, tako da je očito kako gospodin ministar računa s time da su hrvatski građani idioti koji se ni u što ne razumiju.

2013.U godinu dana mandata tzv. Kukuriku koalicije broj nezaposlenih se povećao za 35 000, i taj je podatak uistinu najbolji pokazatelj uspješnosti njezine ekonomske politike. A budući Nezaposlenostda se bilo kakve djelotvorne mjere ekonomske politike, koje bi Hrvatsku mogle ekonomski pokrenuti, trenutno ne mogu vidjeti ni na dogledu, realno je za očekivati kako nas i u idućoj godini očekuje daljnje propadanje i besperspektivnost.U godinu dana mandata tzv. Kukuriku koalicije broj nezaposlenih se povećao za 35 000, i taj je podatak uistinu najbolji pokazatelj uspješnosti njezine ekonomske politike. A budući da se bilo kakve djelotvorne mjere ekonomske politike, koje bi Hrvatsku mogle ekonomski pokrenuti, trenutno ne mogu vidjeti ni na dogledu, realno je za očekivati kako nas i u idućoj godini očekuje daljnje propadanje i besperspektivnost. Pritom treba uzeti u obzir kako će se mogućnosti primjene sramotnih i skandaloznih palijativnih mjera u vidu zapošljavanja mladih za 1600 kn u budućnosti sve više iscrpljivati, nakon čega će broj nezaposlenih još dodatno povećati. Nije isključeno kako ćemo sljedeće godine u ovo doba u Hrvatskoj imati 400 000 nezaposlenih.

Općenito, u Hrvatskoj se ne bude moglo govoriti o bilo kakvom ekonomskom oporavku i razvitku dok se god umjesto proizvodnje vanjskog duga ne pokrene proizvodnja novih vrijednosti. Bez proizvodnje novih vrijednosti ekonomski napredak je samo utopija. Politika prema kojoj se Hrvatska treba okrenuti isključivo tercijarnom i kvartarnom sektoru, a potpuno se odreći industrije i poljoprivrede u svojoj je osnovi pogrješna. Takva nas je suluda politika i dovela do trenutne ekonomske situacije. Vicevi o tome kako nam industrija ne treba i kako se razvoj ne postiže „čekićarenjem" pokazali su se pogubnima za hrvatsku ekonomiju.

Uz obnovu grane industrije i uz sprječavanje daljnjeg propadanja hrvatskog sela (poljoprivredne proizvodnje svinjogojstva, mljekarstva), Hrvatskoj je potrebna i korjenita promjena monetarne politike. Monetarna politika bivšega guvernera Rohatinskog, jednako kao i njegova nasljednika Vujčića, u bitnome odgovara uvoznim lobijima, što dovodi do uništavanja hrvatskog izvoza, bez čijega „booma" nije moguće govoriti o značajnijem ekonomskom oporavku.

Ekonomist Goran Marić ispravno ističe da je „HNB (...) u službi poticanja uvoza, suzbijanja domaće proizvodnje, zaštite velikih kompanija i uvozno orijentiranih poduzetnika, te zaštite bankarskog kartela". Vjerojatno i najbolji hrvatski filozof ekonomije Slavko Kulić smatra kako je Rohatinski svojom monetarnom politkom – koja se i danas provodi - nanio ogromnu štetu hrvatskoj ekonomiji, zbog čega bi ga trebalo pozvati na kaznenu odgovornost. Kulić zamjera Rohatinskome što je prešutio da je iz Zakona o narodnoj banci dan uoči zasjedanja Sabora izbrisan članak u kojem piše da će kupci hrvatskih banaka, koje su sanirane za 87 milijardi kuna, u proračun Republike Hrvatske po kupnji tih banaka uplatiti pet milijardi.

Kulić dodaje kako Rohatinski nikada nije izvršio kontrolu stranih banaka u Hrvatskoj „stoga one mogu raditi što hoće i iznositi profita koliko hoće". „Umjesto da on kontrolira poslovne strane banke u Hrvatskoj, one su određivale njegovo ponašanje i institucije takozvane središnje banke". Jedini koji imaju razloga nagraditi Rohatinskog, smatra Kulić, jesu krupni kapitalisti:„Željko Rohatinski išao im je naruku jer je taj krupni kapital sve uvozio i preprodavao u Hrvatskoj, i zbog fiksnog tečaja ostvarivao ekstraprofite". S obzirom na to da je aktualni guverner HNB-a škola bivšega guvernera, nije se teško domisliti kakvu će politiku i on voditi.

O tome pak da su tijekom mandata aktualne Vlade gotovo potpuno izostale i investicije, pripovijedaju već i vrapci na grani. U nesposobnosti da privuče strane investitore aktualna se je vlast pokazala nesposobnijom i od prijašnje vlasti, a to je zaista bilo teško nadmašiti. Bez uklanjanja suludih birokratskih formalnosti, abnormalno visokih poreza i beskompromisnog obračuna s korupcijom Hrvatska može samo sanjati strane investicije. Stranci jako dobro vide stanje u Hrvatskoj, te je upravo izostanak njihovih investicija (a tu priželjkujemo investiranje u proizvodnju) najbolji pokazatelj uspješnosti hrvatske vlasti.

Dakako, od investicija stranaca još bi poželjnije bile investicije hrvatskih poduzetnika koji posluju u inozemstvu. Hrvatska dijaspora posjeduje ogroman financijski, intelektualni, demografski i lobistički potencijal, koji bi za Hrvatsku mogao mogao biti od neprocjenjive važnosti. Što hrvatska vlast čini da njih ne potakne da investiraju u Hrvatsku? Je li hrvatska gospodarska diplomacija svjesna važnosti i financijskog potencijala hrvatske dijaspore? Mišljenja smo da jest, ali da su u pitanju neki drugi razlozi: naime oni da je hrvatska diplomacija danas uglavnom kadrovirana od bivših jugovića i njihovih bioloških i ideoloških sinova i kćeri, a takvima, posve jasno, nije u interesu jači utjecaj i participacija emigrantskih kadrova u hrvatskoj politici i gospodarstvu. U Hrvatskoj, što je paradoks veći od Zorana Milanovića, danas najbolje žive upravo oni koji tu državu nikada nisu htjeli.

Četvrtak, 13. listopada

Milanović i što je to demagogija

Predsjednik Vlade Zoran Milanović danas je održao predavanje u sjedištu Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, u organizaciji Međunarodnog europskog pokreta (IEM), na temu „Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji i njegova korist za Zapadni Balkan". U raspravi nakon predavanja predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić napao je vladu i njezina predsjednika Milanovića da krše načela kolektivnog pregovoranja, temeljna radnička prava, odredbe Međunarodne organizacije rada i Europske socijalne povelje.

DemagogijaAko Kukuriku koalicija nije ništa obećavala, što je onda taj „Plan 21"? Žele li vladajući kazati kako „Plan 21" nikada nije postojao i kako u njemu nije bilo nikakvih obećanja ili što? Plan je lako dostupan na Internetu (www.kukuriku.org), tako da nismo sigurni što Milanović svojim lažima želi postići. Ili Milanović ne zna što znači riječ demagogija (prema Anić-Goldstein rječniku demagogija je „obmanjivanje lažnim izjavama i obećanjima") ili je riječ o opasnom vrijeđanju inteligencije hrvatskih građana.Milanović je Ribiću odgovorio kako nikada nije bio demagog i „pričao bajke uokolo", „to kao političar prezirem. Činjenica je da nemamo dovoljno novca da platimo ono što je odobreno ranije u dobra vremena ili na početku loših vremena od strane onih koji su prije bili na vlasti. Tko bi bio sretniji od mene da to možemo, ali to nije realno".

Milanovićev odgovor na tragu je prošlotjedne izjave kako Kukuriku koalicija nije ništa obećavala i kako nije prevarila građane. Tim dvjema izjavama Milanović je u biti dezavuirao sama sebe i pokazao kako je i demagog i prevarant. Naime, i oni slabijeg pamćenja lako će se prisjetiti kako je Kukuriku koalicija u predizborno vrijeme na sva usta propagirala tzv. „Plan 21", u kojem je obećavala i brda i doline. Ako Kukuriku koalicija nije ništa obećavala, što je onda taj „Plan 21"? Žele li vladajući kazati kako „Plan 21" nikada nije postojao i kako u njemu nije bilo nikakvih obećanja ili što? Plan je lako dostupan na Internetu (www.kukuriku.org), tako da nismo sigurni što Milanović svojim lažima želi postići. Ili Milanović ne zna što znači riječ demagogija (prema Anić-Goldstein rječniku demagogija je „obmanjivanje lažnim izjavama i obećanjima") ili je riječ o opasnom vrijeđanju inteligencije hrvatskih građana.

Konkretno, kada su u pitanju kolektivni ugovori, na web stranici Kukuriku koalicije vrlo se lako može pronaći pitanje koje se odnosi na poštivanje kolektivnih ugovora. Na pitanje „da li će biti isplate božićnice za državne i javne službe ako pobijedite na izborima?", na web stranici Kukuriku koalicije – čiji je čelnik Zoran Milanović – stoji vrlo jasan odgovor: „Poštovani, sve obveze koje proizlaze iz kolektivnih ugovora bit će poštovane". Ako u ovome slučaju nije riječ o eklatantnom primjeru demagogije, što onda demagogija uopće jest? Očekuje odgovor Zorana Milanovića, stručnjaka za paradoksalne izjave i paraodoksalna objašnjenja.

Petak, 14. listopada 2012.

Kreditni rejting i pljačka Hrvatske

Kreditna agencija Standard & Poor's proglasila je kreditni rejting Hrvatske „smećem" odnosno spustila ga je iz „BBB-/A3" u „BB+/B". Hrvatski dugoročni kreditni rejting je spušten za jedan korak na BB+, što je najviša „neinvesticijska razina", dok je kratkoročni rejting također pao na B. Iz agencije upozoravaju da su do sada uvedene strukturalne i fiskalne reforme nedovoljne da bi potaknule ekonomski rast i „ustabilile" javne financije. „Jutarnji list", poznat po svom nepatvorenom protuhrvatstvu, jedva je dočekao pad kreditnog rejtinga, pa je tako vijest o padu nakratko objavljena pod naslovom „Hrvatska je smeće. Snižen kreditni rejting zemlje". Naslov je kasnije izmijenjen u ponešto blaži: „Kreditni rejting Hrvatske sada je smeće!". Ako je, međutim, u čitavom ovom slučaju nešto zaista„smeće", onda je to bez ikakve sumnje „Jutarnji list" i njegovo „novinarstvo"...

MMFPoznato je što dolazak MMF-a u Hrvatsku donosi: otkaze i još veću nezaposlenost, manje plaće, rezanje socijalnih prava i daljnju rasprodaju ostatka ostataka obiteljskog srebra. To je, uostalom, potvrdio i „proračundžija" Linić upozorivši da je „nužno nastaviti s privatizacijom jer nećemo moći ostvariti rast novim zaduživanjem". Što Linićevo upozorenje konkretno znači? Ono znači privatizaciju Hrvatske poštanske banke (jedina veća banka koja je još u hrvatskom vlasništvu), Croatia siguranja i Hrvatskih autocesta, a u budućnosti kad se više ne bude imalo što prodavati i hrvatskih šuma, elektroprivrede, voda i otoka.Vijest o padu kreditnog rejtinga rastužila je pripadnike vladajuće političke nomenklature. Drugovi Linić i Zokica Milanović do sada su održavanje kreditnog rejtinga navodili kao važno postignuće svoje Vlade (drugoga se nisu mogli sjetiti, jer ga ni nema), pa sada vjerojatno rone krokodilske suze jer se u narednom razdoblju ne će moći zaduživati u inozemstvu u istoj mjeri kao do sada, odnosno moći će se, ali pod manje povoljnim uvjetima. Drug Linić toliko je zabrinut da već spominje i MMF, odnosno mogućnost njegova dolaska u Hrvatsku.

A upravo je vijest o mogućem dolasku MMF-a u Hrvatsku ono što bi hrvatske građane trebalo zabrinuti, više od bilo kakvih rejtinga privatnih kreditnih agencija (koje, ne znam kojim pravom i po kojoj logici, imaju pravo određivati rejtinge država, izazivati finacijske kaose diljem Europe i na tome masno zarađivati; gdje je logika u tome da društva koja su u privatnom vlasništvu određuju sudbinu čitavih država i kontitnenata?). Jer, poznato je što dolazak MMF-a u Hrvatsku donosi: otkaze i još veću nezaposlenost, manje plaće, rezanje socijalnih prava i daljnju rasprodaju ostatka ostataka obiteljskog srebra. To je, uostalom, potvrdio i „proračundžija" Linić upozorivši da je „nužno nastaviti s privatizacijom jer nećemo moći ostvariti rast novim zaduživanjem". Što Linićevo upozorenje konkretno znači? Ono znači privatizaciju Hrvatske poštanske banke (jedina veća banka koja je još u hrvatskom vlasništvu), Croatia siguranja i Hrvatskih autocesta, a u budućnosti kad se više ne bude imalo što prodavati i hrvatskih šuma, elektroprivrede, voda i otoka.

Hrvatski su se nacionalisti u Jugoslaviji s pravom žalili na ekonomsku eksploataciju Hrvatske i transferiranje sredstva u Beograd. Šteta je što toliko glasni nisu danas, kad se provodi još veća pljačka, uz iznimku što novci više ne odlaze u Beograd, nego na adrese srednjoeuropskih i zapadnoeuropskih gradova. Vrijeme je da se shvati značenje one Starčevićeve mudrosti da je sužnju „jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despocii". Ili, da stvari stavimo u današnji politički kontekst i odnose: pljačka koju posljednih trinaest godina nad Hrvatskom provode EU-ropski meštri i njihovi šegrti u Hrvatskoj nije ništa manja od pljačke koju su provodili Beograd i njegove sluge u Hrvatskoj. Pljačka i lopovluk su pljačka i lopovluk neovisno o tome tko ih provodi.

Davor Dijanović