Tjedna retrospektiva: 26. listopada 2012.-30. listopada 2012.

Ponedjeljak, 26. listopada 2012.: Vojvoda Tomislav Nikolić i general Ante Gotovina

Srbijanski predsjednik i četnički vojvoda Tomislav Nikolić u razgovoru za beogradski „Kurir" komentirao je poziv generala Ante Gotovine izbjeglim Srbima da se vrate u Hrvatsku. Gotovinin poziv Nikolić smatra ciničnim te dodaje: „Što hoće? Da se okupe i da ih još jednom protjera i pobije, da završi taj posao? Da više ne traže ni imovinu".

U nastavku razgovora Nikolić na tragu poznate teze o podijeljenoj krivnji izjednačava Gotovinu s Mladićem: „Usuđujem se kazati - to vam je shvaćanje i istine i Boga i pravde u dva naroda - u srpskom i u hrvatskom. Kad je podignuta optužnica protiv Ratka Mladića za Srebrenicu, nismo čekali ni da bude osuđen, donijeli smo rezoluciju u Skupštini o osudi zločina. Naša je vlada uhitila Mladića i odvela ga u Haag. Znam, to je bio zločin i nikada neću reći da nije. Hrvati znaju da je zločin počinjen u Oluji strašan, da će ih gristi dok su živi, ali slave što nitko nije kažnjen za to. To je narod na pogrešnu putu, narod koji bi sada možda strijeljao svoje pojedince koji mu kažu - stanite, ljudi, pa to je bio zločin".

„Laganje je najbolja vrlina srpskog naroda", poznata je izreka „oca srpske nacije" Dobrice Ćosića. Bilo bi, dakako, neopravdano čitav jedan narod proglasiti lažljivim, no ova Ćosićeva konstatacija savršeno je primjenjiva na srbijansku političku elitu. Srbijanski političari lažu u velikom stilu. Oni su velemajstori laži. Lažu, kako je rekao njih uzor Dobrica, „stvaralački, maštovito, inventivno". U skladu s tom spoznajom valja tretirati i ovu Nikolićevu izjavu. Haaškom presudom definitivno su srušeni velikosrpski planovi i aspiracije ne teritorij Republike Hrvatske, sadržani u Memorandumu 2, pa je stoga shvatljiva Nikolićeva ogorčenost i ljutnja.

Ono što je, međutim, za Hrvatsku posebno bitno jest to da je haaškom presudom za dugo vrijeme pokopan i projekt „Zapadni Balkan". Izbor Nikolića za srbijanskog predsjednika i oslobađajuća presuda hrvatskim generalima tom su projektu zadali vrlo teške udarce. Nema sumnje da njegovim zagovornicima na međunarodnoj političkoj sceni, kao i projugoslavenskim silnicama u Hrvatskoj i Srbiji, još uvijek nije zadan konačni udarac, boksačkim rječnikom - nokaut, ali da će nakon Nikolićeva izbora i haaške presude ošamućeni teturati političkom scenom, u to nema nikakve sumnje.

KorupcijaLjudi koji su svoje pozicije izgradili na temelju partijske, rođačke i ideološke-klasne pripadnosti, a neki od njih i na temelju sudjelovanja u zločinima, ne mogu biti jamci napretka i svijetle budućnosti. Države se ne ruše samo topovima, strojnicama i bombarderima. Države se mogu i same urušiti, ako su uvjeti propasti u njima samima. I zato se u budućnosti valja iskreno, bez imalo kompromisa, pozabaviti problematikom korupcije i time kako su neki ljudi došli na pozicije i izgradili svoja poslovna, medijska i ina carstva. Kod nekih bi valjalo istražiti i to kako su došli do svojih diploma, magisterija i doktorata.Možemo li stoga zaključiti da je u 2012. godini srušen projekt „Zapadni Balkan"? Vrlo vjerojatno možemo, iako opreza nikada dosta. Protagonisti jugosferske politike još nisu rekli svoju zadnju riječ: oni i dalje drže sve bitnije političke, financijske i kulturne institucije u Republici Hrvatskoj i sve dok je tako valja biti na oprezu. Također, ako konačno želimo zatvoriti tematiku rata i okrenuti se budućnosti (iako rat nije završen i ne može biti završen dok se ne sruši otpužnica protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine i ne obustave politički montirana suđenja hrvatskim braniteljima), na što je u svom govoru pozvao i general Gotovina, te ljude treba jednom za svagda ukloniti iz političkog života Hrvatske. S njima ne čelu države hrvatska perspektiva jednostavno ne postoji.

Ljudi koji su svoje pozicije izgradili na temelju partijske, rođačke i ideološke-klasne pripadnosti, a neki od njih i na temelju sudjelovanja u zločinima, ne mogu biti jamci napretka i svijetle budućnosti. Države se ne ruše samo topovima, strojnicama i bombarderima. Države se mogu i same urušiti, ako su uvjeti propasti u njima samima. I zato se u budućnosti valja iskreno, bez imalo kompromisa, pozabaviti problematikom korupcije i time kako su neki ljudi došli na pozicije i izgradili svoja poslovna, medijska i ina carstva. Kod nekih bi valjalo istražiti i to kako su došli do svojih diploma, magisterija i doktorata.

Nakon vojne i pravne „Oluje" vrijeme je za političku Oluju kojom će se nesposobna, kriminalna i izdajnička klatež, koja paralizira napredak Hrvatske u svakome pogledu, ukloniti iz političkog života i protupravno stečenih pozicija. Politička „Oluja" kojom bi se iz političke scene eliminirali protuhrvatski kadrovi preduvjet je gospodarske „Oluje" i uopće sretne budućnosti hrvatskog naroda. Hoće li karizmatični general Gotovina stati i na čelo te nove političke „Oluje" ostaje nam vidjeti. Iako trenutno odbija mogućnost ulaska u politiku, nije isključeno da će nakon što snimi stanje u Hrvatskoj i iz prve se ruke uvjeri u pogubnost stanja, promijeniti svoju odluku.

Međutim, uključio se Gotovina u politiku ili ne uključio, budućnost Hrvatske je na svima nama. Jedna osoba, ma kakav autoritet uživala, sama i bez potpore drugih ne može ništa bitno promijeniti. Vrijeme je da shvatimo kako korijeni promjena leže u nama samima, u našoj spremnosti da nešto konkretno učinimo za Domovinu i za opće dobro. Eventualni neangažman Gotovine u politici nikome ne može biti isprika za nerad i apatiju. Upravo suprotno: potrebno da je svatko pridonose izgradnji hrvatske države, pa makar taj doprinos bio i posve mali i prividno zanemariv. Malim djelima potrebno je graditi velike stvari.

Utorak, 27. listopada 2012.: Porazne statistike i tko je za njih odgovoran

Prema izvješću Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva u 2011. godini porasla za 0,5 % u odnosu na godinu ranije te je iznosila 21,1 %. Stopa rizika od siromaštva je postotak osoba koje imaju dohodak ispod praga rizika od siromaštva. Prosječna stopa rizika u 27 zemalja EU 2011. godine bila je 16,5 % što je za 4,6 % manje nego u Hrvatskoj. Navedni podatci više su nego porazni, posebno ako se uzme u obzir činjenica da Hrvatska ima sve prirodne i geografske preduvjete da postane zemlja u kojoj će siromaštvo biti rijetka i zanemariva pojava.

Treba biti posve neposoban ili, alternativno, svjesno pokvaren, da se zemlju sa svega četiri milijuna stanovnika, s plodnom Slavonijom i mediteranskim biserom Dalmacijom, pretvori u zemlju bez perspektive, u zemlju iz koje se je samo prošle godine iselilo gotovo 13 000 stanovnika.

No, poražavajuće statistike ne trebaju nas previše čuditi. U zemlji u kojoj sve bitnije pozicije zauzimaju osobe koje tamo nisu došle na temelju vlastitih zasluga i kvalitete, nego na temelju pripadnosti nekome od partijskih ili ideoloških klanova, crne gospodarske statistike posve su očekivane. Tamo gdje se mediokriteti udruže i preuzmu vlast, tamo nema mjesta napretku i blagostanju. Ako bi bilo tko „zatalasao" mediokritetska klatež vrlo bi mu brzo potkresala krila.

U Hrvatskoj je, kao što je svima razumnima poznato, stvarnost takva da „heroji nacionalizacije" (koji su svoje pozicije izgradili nakon 1945. na velikom zločinu i megapljački) i „heroji privatizacije" (koji su, što je zanimljivo, vrlo često u biološkom i ideološkom srodstvu s onim prvima) udruženim snagama stoje na čelu jednoga koruptivno-kriminalnog sustava koji je prožeo gotovo sve pore društvenog života. Njihovom zaslugom korupcija je u Hrvatskoj postala način života, što je kod građana dovelo do opće apatije i do toga da su se mnogi i sami pomirili s time da su korupcija i nepotizam nešto najnormalnije.

PravdaIz Hrvatske je pravda odavno pobjegla, a floskula o „pravnoj državi" tek je maska za „opsjeniti prostotu". Tako će vrla pravna država u zatvor strpati staricu od 72. godine zbog poreznog duga od 600 kn, ali će stvarne kriminalce i razbojnike, koji su državi dužni milijune (neki od njih su k tome i ugledni „novinari") ostaviti da i dalje uživaju na slobodi. Zaslugom „heroja nacionalizacije" i „heroja privatizacije" Hrvatska je pretvorena u špilju razbojničku.„Ako nemaš veze, onda si bezveze", sve je češća izreka koja se u različitim formulacijama ponavlja među običnim pukom. Dojma sam da čak i dobronamjerni analitičari, koji iz nacionalnih pozicija analiziraju hrvatsku političku i društvenu zbilju, nisu svjesni koliko je korupcija uzela maha u Hrvatskoj i koliko je ona pogubna za budućnost Hrvatske.

Sveti Augustin u svome znamenitom djelu „O Državi Božjoj" piše: „ Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenom zakonu. Ako pridolaskom velikog broja zdvojnika to zlo naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, nego pridodata nekaznenost".

Ono što Sveti Augustin piše o kraljevstvima vrijedi i za današnje države, pa tako i za Hrvatsku. Iz Hrvatske je pravda odavno pobjegla, a floskula o „pravnoj državi" tek je maska za „opsjeniti prostotu". Tako će vrla pravna država u zatvor strpati staricu od 72. godine zbog poreznog duga od 600 kn, ali će stvarne kriminalce i razbojnike, koji su državi dužni milijune (neki od njih su k tome i ugledni „novinari") ostaviti da i dalje uživaju na slobodi. Zaslugom „heroja nacionalizacije" i „heroja privatizacije" Hrvatska je pretvorena u špilju razbojničku.

Paradoksalna je to, uostalom, država u kojoj je Glavni Državni odvjetnik medijska zvijezda, a u vrijeme mandata te iste zvijezde je počinjena pljačka neviđenih razmjera. Kako su mogući takvi paradoksi možda nam može objasniti samo Zoran Milanović, stručnjak za paradoksalne izjave i paradoksalna objašnjenja.

Srijeda, 28. listopada 2012.: Balkanizacija Europe ili pravo malih naroda na slobodu?

Britanski novinar i publicist Tim Judah, Hrvatima poznatiji kao tvorac kovanice „Jugosfera", u britanskom je „Bloomergu" objavio članak pod naslovom „Kriza bi mogla izazvati balkaniziranje Europe". U članku Judah podsjeća na to kako su Katalonci glasovali za regionalni parlament i kako većina biračkog tijela želi referendum o tome treba li proglasiti nezavisnost od Španjolske. Judah dalje dodaje: „Hoće li se i kako Katalonija odcijepiti treba se još vidjeti. No, nije više u domeni fikcije da bi za nekoliko godina mogli govoriti o 'bivšoj Španjolskoj', 'bivšoj Belgiji' i 'bivšoj Velikoj Britaniji'. Sve to izgleda poznato svakome tko je pratio raspad Jugoslavije".

JudahOčito da u Judahovoj viziji nije riječ o Europi ravnopravnih naroda, nego o Europi koja bi samo bila maska za novi kolonijalizam u ponešto suptilnijem izdanju. A upravo primjer Hrvatske, kao i danas Katalonije, pokazuje da takva neokolonijalna vizija Europe ne će proći: mali narodi traže svoju slobodu i svoja prava, i pritom ih nije nimalo briga što o tome misle drugorazredna britanska piskarala i trećerazredna bruxelleska birokracija. Još je davno Tuđman ispravno primijetio da se svijet sve više integrira, ali da se pritom i individualizira. Ili da skratimo pripovijest: ili će Europska Unija biti savez ravnopravnih naroda ili je biti ne će.Podsjećajući na sličnosti s bivšom Jugoslavijom, kao što su, primjerice, podjela sjever-jug, subvencioniranje siromašnijih i sl., na kraju zaključuje kako EU i države u njoj kojima sada prijeti secesija moraju pronaći nove i djelatne modele suradnje. „Ako prevladaju mudre glave, oni bi se mogli pronaći. Ako ne, alternativa je balkanizacija Europe. To bi bila prava tragedija".

Novinar, dakle, raspad Jugoslavije naziva „balkaniziranjem", a balkaniziranje smatra tragedijom. Ili u prijevodu: stvaranje samostalnih država, pa tako i Hrvatske, za Judaha je tragedija, jednako kao što bi tragedija bila i osamostaljenje Katalonije ili Škotske. Riječ je o tipičnom rezoniranju jednog pristaše britanskog imperijalizma, koji pod plaštem tobožnje brige za „budućnost Europe" zapravo zagovara filozofiju „tko je jači taj tlači".

Jer, ako je Hrvatska u obje Jugoslavije bila sustavno izrabljivana i uništavana od strane Beograda, i ako hrvatski narod, kao i svaki drugi narod na svijetu, imade prirodno pravo organizirati svoju državu, u ime koje bi se „Europe" hrvatskome narodu to moglo zabraniti? I kakva je to „Europa" koja bi zatirala slobodu svojih naroda, pa tako i onih najmanjih i najslabijih? Ako Katalonci kao zaseban narod s vlastitom poviješću i kulturom na svome teritoriju (na kojemu su, nota bene, do početka 18 st. imali najvišu vlast) žele organizirati vlastitu državu, tko im to i s kojim pravom može zabraniti? Nitko i nikojim pravom.

Osim ako se ne ćemo ravnati po onoj angedoti u kojoj je galski vojskovođa na pitanje Rimljana odakle Galima pravo na Rim lakonski odgovorio da je njihovo pravo na vrhu njihovih mačeva. No, da je složan narod dugoročno nemoguće vojno pobijediti i uništiti pokazao je upravo primjer Hrvatske, u kojemu su beogradskim galima na kraju polomljeni i mačevi i sablje.

Očito da u Judahovoj viziji nije riječ o Europi ravnopravnih naroda, nego o Europi koja bi samo bila maska za novi kolonijalizam u ponešto suptilnijem izdanju. A upravo primjer Hrvatske, kao i danas Katalonije, pokazuje da takva neokolonijalna vizija Europe ne će proći: mali narodi traže svoju slobodu i svoja prava, i pritom ih nije nimalo briga što o tome misle drugorazredna britanska piskarala i trećerazredna bruxelleska birokracija. Još je davno Tuđman ispravno primijetio da se svijet sve više integrira, ali da se pritom i individualizira. Ili da skratimo pripovijest: ili će Europska Unija biti savez ravnopravnih naroda ili je biti ne će.

Četvrtak, 29. listopada 2012.: Štrajk diljem Hrvatske

Prema izvješćima sindikata u Hrvatskoj je danas štrajkalo najmanje 70 000 učitelja, nastavnika, sveučilišnih profesora te medicinskih sestara i tehničara. Kao glavne razloge za štrajk sindikalisti navode otkazivanje Temeljnog kolektivnog ugovora, najavu ukidanja dodataka na plaće, zabranu zapošljavanja medicinskih sestara, smanjenje izdvajanja za obrazovanje i znanost, smanjenje sredstava za plaće u zdravstvu (600 milijuna kuna) te plan da se u 2013. smanji udio izdvajanja za obrazovanje i znanost s 3,6 posto BDP-a na 3,2 posto (760 milijuna kuna). Zbog izjave kako realni sektor zarađuje za plaće javnog sektora predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja Vilim Ribić pozvao je ministra Jovanovića da podnese ostavku.

Iako su sindikati u prošlim godinama i desetljećima osim postizanja realnih zahtjeva štrajkovima vrlo često željeli ostvariti i latentne stranačko-političke interese, te iako su i oni sami dobrim dijelom odgovorni za trenutno stanje u obrazovanju i zdravstvu, ovaj prosvjed sindikalaca valja poduprijeti. Vlast koja štednju želi prebaciti na leđa učitelja, profesora i medicinskih sestara nije dobronamjerna vlast koja Hrvatskoj želi sretnu budućnost.

Općenito govoreći, područja obrazovanja i zdravstva zadnja su koje bi trebala osjetiti štednju i drastične rezove. Riječ je o vrlo osjetljivim područjima o kojima uvelike ovisi napredak i blagostanje jednog naroda i države. Moglo bi se reći da je položaj djelatnika zaposlenih u prosvjeti i zdravstvu vrlo dobar pokazatelj u kojem smjeru ide neka država.

PlaćeMožemo tako biti posve uvjereni kako država u kojoj se štedi na učiteljima i profesorima, tj. osobama od kojih ovisi obrazovanje i budućnost narednih generacija i hrvatske države, nikako nije na dobrome putu. Isto vrijedi i za zdravstvene djelatnike koji bi, s obzirom na delikatnost svoga posla, u svakoj normalnoj i uređenoj državi trebali biti na samome vrhu najplaćenijih zanimanja. Ako oni koji obavljaju najodgovornija zanimanja u državi nisu adekvatno plaćeni za svoj rad, kakva se time poruka šalje djeci i mladima? Kakva je to onda država i koji je uopće njezin smisao?Možemo tako biti posve uvjereni kako država u kojoj se štedi na učiteljima i profesorima, tj. osobama od kojih ovisi obrazovanje i budućnost narednih generacija i hrvatske države, nikako nije na dobrome putu. Isto vrijedi i za zdravstvene djelatnike koji bi, s obzirom na delikatnost svoga posla, u svakoj normalnoj i uređenoj državi trebali biti na samome vrhu najplaćenijih zanimanja.

Ako oni koji obavljaju najodgovornija zanimanja u državi nisu adekvatno plaćeni za svoj rad, kakva se time poruka šalje djeci i mladima? Kakva je to onda država i koji je uopće njezin smisao?

Da stvar bude gora, aktualna vlast ne samo da ne poduzima ništa kako bi promijenila trenutnu sramotnu situaciju glede plaća učitelja i zdravstvenih djelatnika, nego proračunom za 2013. godinu ta sredstva još dodatno smanjuje. Bolje nije prošla ni kultura koja je – što je još jedna istinska sramota ove države – gotovo uvijek pri vrhu kada treba rezati i provoditi štednju.

Misli li Vlast da se rezanjem sredstava za obrazovanje, znanost i kulturu gradi „zemlja znanja" o kojoj tako često i tako jako vole pripovijedati političari i politikanti različitih boja i stranaka? Zasigurno ne.

Takvom se suludom politikom postiže isključivo to da najobrazovaniji bježe iz zemlje, što je Hrvatsku posljednjih godina svrstalo na sam vrh zemalja po tzv. odljevu mozgova.

Odnos aktualne vlasti prema zdravstvu, obrazovanju, znanosti i kulturi samo je još jedan pokazatelj njezine nesposobnosti, korumpiranosti, pogubnosti i, nadasve, beskrajne gluposti.

Petak, 30. listopada 2012.: Linić i odgovornost za pad BDP-a

Ministar financija Slavko Linić danas je ocijenio kako je pad BDP-a u trećem tromjesečju od 1,9 % u odnosu na isto razdoblje prošle godine „opasan pad", a odgovornim za taj pad smatra realni sektor gospodarstva „koji nema vlastite ideje i programe te u prevelikoj mjeri ovisi o državi". Realni je sektor, dodaje Linić, propustio priliku koju mu je Vlada dala smanjivanjem poreznih i neporeznih nameta i „osiguravanjem ogromnih likvidnih bankovnih sredstava. (...) Realni sektor jedino čeka državne investicije i o njima ovisi, a ako ne radi za državu, nema dovoljno hrabrosti". „Gdje su ti poduzetnici", upitao se Linić te dodao da je za njega najveće razočarenje pasivnost realnog sektora.

OdgovornostLinićevo prozivanje poduzetnika kao isključivih krivaca za pad BDP-a tipičan je relikt komunističkoga mentalnog sklopa, gdje se je uvijek isključivo one druge prozivalo za loše rezultate, po onoj: „Nisam ja kriv, on je kriv!, on!". Nije se tako Linić zapitao je li država, tj. Vlada, dovoljno učinila kako bi stvorila kvalitetne uvjete poslovanja i povoljnu poduzetničku klimu.Nemamo namjeru amnestirati poduzetnike od njihova dijela odgovornosti za pad BDP-a u trećem tromjesečju, no Linićevo prozivanje poduzetnika kao isključivih krivaca za pad BDP-a tipičan je relikt komunističkoga mentalnog sklopa, gdje se je uvijek isključivo one druge prozivalo za loše rezultate, po onoj: „Nisam ja kriv, on je kriv!, on!". Nije se tako Linić zapitao je li država, tj. Vlada, dovoljno učinila kako bi stvorila kvalitetne uvjete poslovanja i povoljnu poduzetničku klimu.

Nije mu ni palo na pamet da bi poduzetnici možda bili hrabriji i više ulagali kad ne bi bili suočeni s destimulativnom staljinističkom birokracijom od koje se i onima najstrpljivijima diže kosa na glavi. Nije se Linić, posve smo sigurni, zapitao niti to koliko je korupcija, posebno lokalnih paša i omer-paša, uzrokom slabe poduzetničke aktivnosti i malih investicija. Nije, naposljetku, vjerojatno ni pomislio da je i netrasparentnost natječaja, od kojih se mnogi raspisuju samo pro forme, kako bi se „ospjenila prostota", također jedan od razloga slabih investicija.

Lakše je prebaciti odgovornost na drugoga i idemo dalje... Samo dokle?

Davor Dijanović