Samo u zemlji paradoksa Milanović može biti predsjednik Vlade

"Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i ukloniti svaku sumnju". Ova izreka američkog predsjednika Abrahama Lincolna savršeno je primjenjiva na predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića. Ne može proći puno vremena a da nas naš dični predsjednik ne počasti nekom budalaštinom. Posljednju u nizu takvih budalaština Milanović je izrekao u svom govoru što ga je danas održao u Berlinu u Zakladi Friedrich Ebert. Ničim pozvan Milanović je, naime, kazao da je hrvatska nacija paradoks, dok je Hrvatska „raznolikija zajednica od svih drugih u Europi. Pitali su me Schultz (predsjednik Europskog parlamenta i njemački socijaldemokrat, nap. a.) i sada kancelarka Merkel: Pa dobro, jesu li to razlike kao kod nas između Bavarca i Pomeranca? Rekao sam im ne, to su veće razlike u maloj zemlji. I takva nacija, hrvatska nacija kao produkt zadnjih dvjesto godina, nevjerojatan je paradoks. Jer su među nama kulturne i druge razlike prilično velike, i to nije lako držati zajedno".

U drugim zemljama razlike još veće

Oni obrazovaniji znaju da su razlike među mnogim drugim europskim narodima još znatno veće. Tko je pratio Olimpijadu u Grčkoj 2004. godine tako je mogao vidjeti da Goran Milić (koji inače savršeno govori grčki jezik) nije skoro ništa razumio dijaklekt kojim su govorili Grci u jednoj od pokrajina te države. Razlike između Bavarske i ostalih pokrajina u Njemačkoj su toliko velike da se ponekad kaže da u Bavarskoj i sat kuca drugačije. Razlike između Sjeverne i Južne Italije svima su nadaleko poznate. No, sve te razlike, koje su uvjetovane povijesnim nasljeđem i koje predstavljaju bogatstvo navedenih država, nikada nisu navele predsjednika vlade bilo koje od tih država da bi ih spominjao u lošem kontekstu. A posebno da bi to činio u inozemstvu, gdje svaki političar nastoji svoju zemlju prikazati u što boljem svjetlu.

Zemlja paradoksa

No, ono što nije moguće u drugim državama, moguće je u Hrvatskoj. Hrvatska doista jest zemlja paradoksa. Ne zato što hrvatska nacija ne bi predstavlja jednu koherentnu povijesno-kulturnu cjelinu ili što bi hrvatska država bila različitija od drugih država u Europi. Hrvatska je zemlja paradoksa jer je samo u njoj moguće da osobe koje mrze hrvatsku državu stoje na čelu te iste države i zastupaju ju u inozemstvu. Samo u Hrvatskoj je moguće da gotovo sve financije i medije kontroliraju oni koji su svojedobno kunu nazivali fašističkom valutom. Samo je u Hrvatskoj borce za stvaranje države moguće nazivati teroristima, a one koji su legitimirali zločinačke totalitarne sustave borcima za ljudska prava. Samo u Hrvatskoj Zoran Milanović može biti predsjednik vlade. U narodu paradoksa koji redovito kažnjava svoje velikane, a nagrađuje svoje krvnike.

NIje potrebno napominjati niti previše elaborirati kako je Milanovićev govor ujedno vjetar u leđa svim onima koji su devedesete bili protiv stvaranja hrvatske države. Samo neprijateljima hrvatske države odgovara sadržaj toga govora. No, ako imamo na umu da su i Milanović i ostali besprizorni likovi u Vladi i ovako samo predstavnici stranih interesa u Hrvatskoj, onda se ovakvim budalaštinama ne trebamo pretjerano čuditi. Sluge samo odrađuju svoj posao. A mrvice kapaju sa stola...

d.d.