Ekumenizam jača srpstvo u Hrvatskoj

Pred koji dan Hrvatsku su posjetili srpski patrijarh Irinej Gavrilović i članovi Svetoga arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve. Patrijarh Irinej susreo se je s kardinalom Josipom Bozanićem, predsjednikom države Ivom Josipovićem te predsjednikom Vlade Zoranom Milanovićem. Povod posjeta bilo je posvećenje hrama svetog Save u sklopu nove zgrade pravoslavne gimnazije na zagrebačkome Svetom Duhu. Posjet je od strane upravnih struktura Katoličke crkve u Hrvata i od političkih struktura Republike Hrvatske bez iznimke bio ocijenjen pozitivnim, a takvim su ga označili i svi mediji u Republici Hrvatskoj. Tek je novinar „Večernjeg lista" Darko Pavičić podsjetio na ne naročito pohvalnu prošlost patrijarha Irineja:" Patrijarh Irinej u Zagreb stiže u trenutku lošeg političkog ozračja između Hrvatske i Srbije nakon izbora Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije. Teret je to koji patrijarhu i smeta i ne smeta, jer on provodi crkvenu politiku. No znatno mu je veće breme isto ono koje dijeli s Nikolićem iz nedavne prošlosti, a to je odnos prema Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti i suverenosti. Naravno, nije patrijarh (prijašnji vladika niški) prisezao pred četnikom Šešeljom, ali je nasljednik bremenite politike svoga prethodnika, patrijarha Pavla i plejade episkopa koji su otvoreno stali na stranu velikosrpske agresije i izrijekom bili protiv hrvatske neovisnosti".

SPC – lučonoša velikosrpske ideje

Pavičić je podsjetio i na to kako su svi episkopi i 99 % svećenika Srpske pravoslavne crkve (SPC) napustili Hrvatsku, „što iz straha početkom rata, ali još više kako bi otvoreno stali na Miloševićevu stranu". Ono što Pavičić nije napisao, a na što valja podsjetiti, jest to kako se Srpska pravoslavna crkva do dana današnjeg nije ispričala za sudjelovanje u agresiji na Republiku Hrvatsku i kako srpsko-pravoslavno svećenstvo i danas pretežnim dijelom stoji na velikosrpskim pozicijama. Dovoljno je tako podsjetiti kako je šibenski paroh Milorad Đurđević već dva puta odbio pokopati hrvatske branitelje pravoslavne vjeroispovijesti s hrvatskom zastavom, dok je predstojnik manastira Krka iguman Aleksandar Bogojević u alkoholiziranom stanju pogazio hrvatski grb. S obzirom na to da se od vrha SPC-a nije mogla čuti ni najmanja riječ osude glede ovih velikosrpskih ispada njezinih „sveštenika", nije teško zaključiti kako i vrh puše u isti velikosrpski rog. No, takvo ponašanje SPC-a u biti nije ništa novo. I onima slabije upućenima dobro je znano kako je upravo Srpska pravoslavna crkva kroz povijest bila lučonoša velikosrpske ideje te da je i u Domovinskom ratu otvoreno stala na stranu agresora. Patrijarh Pavle tako je, podsjetimo, pozivao na „oslobađanje svih srpskih krajeva u sastavu pećke patrijaršije za vrijeme turskih osvajanja" – što je zapravo predstavljalo poziv na agresiju na Republiku Hrvatsku – te je prije „Oluje" sokolio pobunjene Srbe da nastave s otporom protiv hrvatske države.

Jasenovački mit

O protuhrvatskom i protukatoličkom djelovanju pravoslavnog svećenstva u samoj Srbiji bolje je ni ne govoriti. Dovoljno je napomenuti kako je jasenovački mit - u onoj šesteroznamenkastoj verziji – jedan od glavnih konstitutivnih elemenata današnje svetosavske ideologije, dok bl. Alojzije Stepinac za SPC predstavlja jednoga od glavnih kreatora „genocida u NDH".

Velikosrpsku bit Srpske pravoslavne crkve najbolje od svih hrvatskih intelektualaca kroz povijest shvatio je geopolitičar dr. Ivo Pilar, koji je zapisao:" Srpska pravoslavna nacionalna crkva je provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu". I dalje:" Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem".

Slično je zaključio i srpski povjesničar Michael Petrovich, koji piše da je "uloga srpske crkve imala malo veze s religijom bilo kao teologijom ili kao skupom vjerovanja i uvjerenja. Umjesto toga, srpska crkva je bila kulturna i kvazipolitička ustanova, koja je utjelovljavala i izražavala etos srpskoga naroda u tolikoj mjeri, da su se nacionalnost i religija stopili u izrazitu 'srpsku vjeru'".

Ekumenizam jača srpstvo u Hrvatskoj

Komentirajući posjet sada već pokojnog patrijarha Pavla Hrvatskoj, kolumnist Tihomir Dujmović 20. ožujka 1999. zapisao je:" Zagreb je, dakle, ugostio patrijarha Pavla, a da gost nije pokazao minimum potrebe da nakon ovog rata izusti barem i nekoliko kurtoaznih riječi isprike, pokajanja, priznanja, ako hoćete, i vlastitih pogrešaka. Što je još neshvatljivije, od njega se to kao uvjet nije ni tražilo! Umjesto toga patrijarh je u svojoj poruci, u stilu Vijeća Europe, izdiktirao svoja daljnja očekivanja, vezana uz poboljšanje uvjeta života Srba u Hrvatskoj".

Kao što vidimo, ništa se u posljednjih trinaest godina nije promijenilo. Srpska pravoslavna crkva i dalje ne želi priznati svoje sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku i ponuditi riječ isprike, a naivni hrvatski političari i vjerski predstavnici i dalje srdačno ugošćuju njezine vjerske vođe. Od hrvatskih političara, kojima su puna usta „regiona" i „dobrosusjedskih odnosa", nije ni za očekivati drugačiju politiku. Oni su i ovako tek predstavnici međunarodne zajednice za ovaj dio „Zapadnog Balkana" te će odraditi bilo koju zadaću koju im strani tutori nalože. No, kako objasniti naivno ponašanje upravnih struktura Katoličke crkve u Hrvata, koje ponovno deklamiraju o ekumenskoj politici prema pravoslavnim Srbima? Katolička crkva već se je jednom gadno opekla s ekumenskom politikom prema pravoslavnima, kad je za vremena prve Jugoslavije oko 300.000 katolika prešlo na pravoslavlje. Ako tada ekumenska politika nije polučila nikakve plodove, kako ih je moguće očekivati danas, nakon svih ratova u kojima je SPC bila jedna od udarnih ešalona velikosrpske ideje? Forsiranje ekumenizma prema pravoslavnim Srbima – sve dok SPC jasno i nedvosmisleno ne osudi velikosrpsku ideju – eklatantan je primjer kako ideja ekumenizma može poprimiti i nakaradne oblike. Kao i za vremena Jugoslavije, ona ne pridonosi zbližavanju katolika i pravoslavaca niti ju je moguće povezati s Isusovom velikosvećeničkom molitvom „da svi budu jedno". Ideja ekumenizma u ovakvim uvjetima pridonosi jačanju srpstva u Hrvatskoj te slabljenju hrvatstva. I ničemu više.

Davor Dijanović