Tomislav Nikolić – hrvatski saveznik

Tomislav Nikolić, zvani Toma Grobar, pred tjedan je dana izabran za srbijanskog predsjednika. Na čelu Srbije tako smo dobili nekadašnjega bliskog suradnika srpskoga ratnog zločinca Vojislava Šešelja, stravstvenog zagovornika „Velike Srbije" te osobu koja nosi titulu četničkog vojvode. Titulu je zaslužio kao četnički dragovoljac u ratu protiv Hrvatske na istočnom bojištu, a kako nam je svima poznato da je riječ o tituli koju nije mogao dobiti baš svaki velikosrpski primitivac, nego samo oni koji su se posebno dokazali u zločinima, zvjerstvima i nedjelima, nije nemoguće kako su optužbe bivšeg šefa Ureda za informiranje u Đinđićevoj Vladi Vladimira Popovića protiv Nikolića točne.Ubojstva civilanekadašnji šef Službe državne bezbjednosti Jovica Stanišić ispripovijedao da je Tomislav Nikolić osobno u selu Antin u Hrvatskoj 1991. godine ubio više civila. Što o tome ima za kazati Glavni Državni odvjetnik Mladen Bajić, nije nam poznato. Čovjek je vjerojatno previše zaokupljen podizanjem optužnica protiv hrvatskih branitelja koji su legitimno branili svoj državni teritorij, pa nam trenutno nije u mogućnosti dati svoje stručno mišljenje Popović je, naime, u razgovoru za beogradsku Televiziju B91 u svibnju 2007. godine kazao kako mu je nekadašnji šef Službe državne bezbjednosti Jovica Stanišić ispripovijedao da je Tomislav Nikolić osobno u selu Antin u Hrvatskoj 1991. godine ubio više civila. Što o tome ima za kazati Glavni Državni odvjetnik Mladen Bajić, nije nam poznato. Čovjek je vjerojatno previše zaokupljen podizanjem optužnica protiv hrvatskih branitelja koji su legitimno branili svoj državni teritorij, pa nam trenutno nije u mogućnosti dati svoje stručno mišljenje.

Bolji izbor od Tadića

No, ako je Mladen Bajić u vremenskoj stisci za davanje bilo kakvih izjava, Toma Grobar to svakako nije. Tek nekoliko dana nakon što je izabran na predsjedničku dužnost, u razgovoru za njemački „Frankfurter allgemein zeitung" ovaj je vojvoda kazao kako je Vukovar srpski grad i kako se Hrvati tamo nemaju što vraćati. Iako je ova izjava izazvala opravdane izraze nezadovoljstva među hrvatskim nacionalistima, ona – jednako kao i izbor Nikolića za predsjednika – su za Hrvatsku višestruko korisni. Hrvati sada vrlo jasno mogu vidjeti kako diše ona istinska, nepatvorena Srbija. A ona kao i devedesetih diše velikosrpskim plućima. Da je kojim slučajem srbijanski predsjednik ostao Boris Tadić, za Hrvatsku bi taj izbor bio znatno lošiji, iz vrlo jednostavnog razloga što je Tadić svoju velikosrpsku politiku znao vješto umotati u jugoslavensko i kvazihumanističko ruho i tako kao žedne preko vode veslati hrvatske političare i neupućeni puk. Nikolićev izbor posebno je težak udarac domaćim jugo-pobratimima koji su zarad „regionalne politike" i „dobrosusjedskih odnos" posljednjih dvanaestak godina ponižavali hrvatske građane i hrvatske branitelje, da bi na ovim izborima jasno vidjeli da od plodova njihove regionalne politike na srbijanskoj strani nema ništa, dok je Hrvatska s druge ponižena i bačena na koljena.

Udarac za Jugosferu

Izbor Nikolića za srbijanskog predsjednika tako bi mogao predstavljati vrlo snažan udarac za projekt „Zapadni Balkan" odnosno „Jugosfera". No, s obzirom na to da je Nikolić prema svemu sudeći izabran uz suglasnost EU-ropskih centara moći – koji su nekim divnim čudom, možda vidovnjačkim sposobnostima, tri sata prije zatvaranja birališta već znali tko je srbijanski predsjednik – nije za isključiti da će i on voditi politiku zacrtanu u Bruxellesu, Londonu i drugim centrima moći, a koja opasno miriši na 1991. u krvi preminulu nakazu od države zvanu Jugoslavija. Kako bilo da bilo, Nikolića će uvijek pratiti slika četničkog vojvode i osobe koja je zazivala zapadne granice Srbije na potezu Virovitica-Karlovac-Karlobag, tako da će medijsko friziranje njega kao zagovornika miroljubive politike u Hrvatskoj biti znatno teže nego što je to bilo u slučaju Tadića. Nikolić je utoliko trenutno najvažniji hrvatski saveznik protiv jugosferske politike i osoba čije velikosrpske izjave taj geostrateški projekt demontiraju uspješnije nego sva pisanja i traktati domaćih nacionalista. VukovarU razgovoru za njemački „Frankfurter allgemein zeitung" ovaj je vojvoda kazao kako je Vukovar srpski grad i kako se Hrvati tamo nemaju što vraćati. Od svih reakcija na Nikolićev izbor posebno je zanimljiva onoga najvećeg antifašista poslijeratne Europe, dakako Stipe Mesića. Upitan kako komentira Nikolićevu političku prošlost, on je kazao da nema čovjeka bez mrlje u biografiji, a da posebno nema političara bez mrlje u biografiji No, hoće li gazde u Bruxellesu i dalje trpjeti Nikolićeve velikosrpske ispade, i što se skriva iza njihove potpore ovome četničkom vojvodi, jasnije će pokazati buduća zbivanja. Mi se svakako nadamo da će Toma Grobar biti i grobar jugosferskih projekata.

Turist Toma Nikolić

Zanimljivo je, međutim, postavljanje hrvatskih političara prema Nikolićevu izboru i izjavi da je Vukovar srpski grad. Predsjednik Ivo Josipović mlako je reagirao na ovu izjavu, tvrdnjom kako se srbijanska politika iz devedesetih u Hrvatskoj ne će moći provoditi. No, on je barem reagirao, za razliku od predsjednika Vlade Zorana Milanovića od koga glasa čuti nije. Međutim, s obzirom na to da je predsjednik vlade prilikom zabrane Međunarodne nacionalističke konferencije, osvrćući se na madžarsku stranku Jobbik, rezolutno ustvrdio da osobe koje imaju teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj u Hrvatsku mogu doći jedino kao turisti, a ne i kao političari, za očekivati je od dosljednog Milanovića kako će Toma Grobar, kao osoba koja dokazano gaji teritorijalne aspiracije prema Hrvatskoj, u Hrvatskoj moći samo hladiti noge na nekom od jadranskih odredišta, dok će mu kao srbijanskom predsjedniku ulazak u zemlji biti zabranjen. Bilo bi zaista nedosljedno od predsjednika Vlade kad bi odustao od svog obećanja.

Izrod ostaje izrod

Od svih reakcija na Nikolićev izbor posebno je zanimljiva onoga najvećeg antifašista poslijeratne Europe i predvodnika antifašista u šesnaestoj neprijateljskog ofenzivi, dakako Stipe Mesića. Upitan kako komentira Nikolićevu političku prošlost, on je kazao da nema čovjeka bez mrlje u biografiji, a da posebno nema političara bez mrlje u biografiji. Zadivljujuća je Mesićeva tolerancija prema ovome četničkom vojvodi i možebitnom ratnom zločincu. Čovjek bi pomislio kako je Mesić u dubokoj starosti odbacio ateizam i postao kršćanski vjernik, te da potaknutom tom promjenom u svakome čovjeku nastoji pronaći ono dobro i strogo ga ne osuđivati za prijašnje postupke. No, tko bi tako što pomislio, grdno bi se prevario. Mesić i pod stare dane ne odustaje od svog ludila, pa je tako jučer nazočio komunističko-partizanskom balu vampira u Kumrovcu. Da ga je kojim slučajem novinar istom prilikom upitao što misli o Franji Tuđmanu, tada Mesić ne bi pronašao opravdanje kakvo je pronašao za četničkog vojvodu Tomu Nikolića, nego bi sav uspjenjen i s neskrivenom mržnjom u očima izrigao sav svoj poznati arsenal laži, mitova i kleveta koje je, liječeći svoje komplekse i frustracije, posljednjih dvanaest godina širio o prvome hrvatskom predsjedniku. Mesićev postupak samo je još jedan bjelodani dokaz kako su domaćim jugo-pobratimima i bivšim komunistima, baš kao i u doba Jugoslavije, i četnici manja opasnost od hrvatskih nacionalista. Neke se stvari jednostavno ne mijenjanju. Sluga uvijek ostaje sluga, a izrod izrod. No, takve povijest uvijek stavi tamo gdje im je mjesto: u fusnote povijesnih udžbenika, dok ih je Dante u svojoj „Božanskoj komediji" odavno smjestio u zadnji, deveti krug pakla.

Davor Dijanović