Potezi vlade ne ulijevaju povjerenje

Prošla su više od tri mjeseca od kako je nova koalicijska vlast u Banskim dvorima. Iako je riječ o relativno kratkom vremenskom razdoblju, već su danas jasno vidljivi okviri unutar kojih nova vlast namjerava provoditi svoju politiku. Ako bismo u jednoj rečenici željeli sumirati prva tri mjeseca vladavine Kukuriku koalicije, onda bismo mogli reći kako je tu vladavinu obilježilo gaženje svih predizbornih najava, nastavak negativne selekcije kadrova te inzistiranje na partijsko-klasnoj pripadnosti. Gotovo sve one negativnosti koje su bile vidljive kod HDZ-ove vlasti, i koje je tadašnja oporba opravdano kritizirala, vidimo i kod današnje vlasti. To što mediji o tome uglavnom šute, to je samo jasan pokazatelj nakaradnosti i koruptivnog modela njihova poslovanja. Također, uočljivo je kako su kadrovi HNS-a preuzeli glavnu riječ u koaliciji, tako da, primjerice, predsjednik vlade Zoran Milanović u usporedbi s bahatim „prvim potpredsjednikom vlade" izgleda kao nedozreli balavac.

Svoji na svome ili bruxelleski konobari?

Od prvih poteza vlade svakako je najuočljivije povećanje poreza na 25 %. Ne želimo ulaziti u ekonomsku (ne)opravdanost toga poteza, no valja primijetiti kako povećanje poreza nije bilo previđeno u famoznom planu 21, nego su se upravo suprotno najavljivala porezna rasterećenja. Licemjerje medija i ovdje je jasno vidljivo: povećanje od 1 % koje je uvela vlada Jadranke Kosor nazivalo se je haračem, dok se još veće povećanje Kukuriku koalicije u medijima opravdava ekonomskom nužnošću.

Najave pak privatizacije Hrvatske poštanske banke (HPB), autocesta, šuma i hidrocentrala nastavak su nakaradne ekonomske politike koja nas je i dovela u današnji položaj. Politika koja rasprodajom obiteljskog srebra krpa proračunske rupe zasigurno nas ne bude izvela iz krize. Hrvatsku ekonomiju može spasiti isključivo poticanje proizvodnje novih vrijednosti, umjesto da se konstantno proizvodi vanjski dug i rasprodaje državna imovina. Umjesto kladionica i trgovačkih centara potrebno je početi otvarati radionice. Dakako, pod uvjetom da mislimo biti gospodari u svojoj zemlji, a ne bruxelleski konobari.

Hrvatska peta u Europi po bogatstvu pitkom vodom

Osobito oprezan treba biti oprezan prema mogućim najavama privatizacije Hrvatskih voda. Prema američkim obavještajnim izvješćima zalihe pitke vode vjerojatno ne će biti dovoljne da bi zadovoljile globalnu potražnju do 2040. godine, što će povećati političku nestabilnost, usporiti gospodarski rast i ugroziti svjetska tržišta hrane. Kao što je nafta bila glavni strateški resurs 20 st., tako će to u 21. st. biti voda. A s obzirom na to da je Hrvatska peta zemlja u Europi po bogatstvu pitkom vodom, Hrvatskoj se u tom pogledu otvaraju velike mogućnosti. Samo bi idiot ili, alternativno, izdajica mogu doći na uopće ideju o privatizaciji voda. Iako, naravno, takvo što u zemlji čudesa zvanoj Hrvatska ne bi bilo ništa nemoguće. Metoda je već prokušana: medijski se okleveće uprava nekog poduzeća u državnom vlasništvu i onda zatraži njegova privatizacija. Kao da su nesposobnost ili lopovluk uprave valjani razlog privatizacije i kao da se problem ne može riješiti izborom kvalitetnih i stručnih kadrova.

Po skandaloznim potezima nova vlast gora od HDZ-ove

U nekim aspektima ova je vlast u negativnostima već sada nadmašila prošlu vladu. Imenovanja Čačića i Linića u nadzorni odbor INA-e, ukidanje javnih natječaja za uprave i nadzorne odbore javnih poduzeća, ukidanje natječaja za neka državna radna mjesta itd., potezi su kakve se nije usudila povući niti HDZ-ova vlast u vremenima kad je svu vlast držala u svojim rukama. Da je HDZ-ov ministar financija imenovao u upravu Hrvatskih autocesta svoja dva prijatelja s kartanja, uz obrazloženje kako nije bilo vremena za natječaj, nema sumnje da bi ga mediji razapinjali tjednima. Kad to učini Slavko Linić, onda to ne izaziva pretjerane riječi osude niti za sobom povlači medijski linč. Šutnja pak SDP-ova jastreba Željka Jovanovića, kao i drugih pravednika iz nove vlasti, na u međuvremenu stopirano imenovanje osuđenog kriminalca Srećka Ferenčaka u nadzorni odbora JANAF-a, najbolji je pokazatelj integriteta sadašnje vlasti. „Nema veze što je kriminalac, samo ako je iz našeg klana ili partije" – nepisano je pravilo većine domaćih stranaka.

Da na planu suočavanja s komunističkim zločinima nova vlast slijedi „svijetle" primjere Račanove (i Sanaderove vlasti), pokazuje nam slučaj ukidanja ureda za istraživanje komunističkih žrtava i njegovo uklapanje u Ministarstvo branitelja. Iako SDP ima jedinstvenu priliku da sa sebe makne stigmu komunističkih zločina i pozicionira se kao hrvatska, a ne jugoslavenska socijal-demokratska stranka, već se sada vidi da taj film ne budemo gledali. No, ništa čudno ako pogledano kadrove u vrhu stranke...

Da nova vlast na vanjskopolitičkom planu namjerava nastaviti sa kmetsko-podaničkom politikom pokazala su do sada već dva poteza: odluka o obustavi poslovnih aktivnosti INA-e u Siriji (gubitak od 70 milijuna dolara mjesečno) te uvođenje sankcija Iranu.

Kako bilo da bilo, nova vlast do sada nije povukla niti jedan potez koji bi hrvatskim građanima mogao uliti povjerenje kako će se u bližoj budućnosti išta promijeniti na bolje. Umjesto boljitkom građana, vlast se bavi uhljebljivanjem svojih kadrova i grabljenjem kolača po državnim poduzećima.

Pred koji dan „prvi potpredsjednik vlade" Radimir Čačić za jedan je mediji izjavio kako smo dotakli dno i kako sada slijedi povratak prema gore. Iako naivcima ove riječi svakako zvuče optimistično, prava je istina ta da je Hrvatska još daleko od dna. Ako nova vlast nastavi provoditi suludu politiku kakvoj smo u Hrvatskoj svjedoci tamo od 2000. godine – politiku izdaje nacionalnih interesa – Hrvatsku očekuje nastavak propadanja u svakome pogledu. Država već sada puca po svim šavovima, a što će biti za dvije ili više godina, bolje je ni ne pomišljati. Za naredne lokalne izbore političkim strankama možemo stoga predložiti novo i nepotrošeno predizborno geslo: bit će gore!

Davor Dijanović