Nakon Mesićeve oštre kritike na račun vladine gospodarske politike, premijer Sanader našavši se prošli tjedan u Ujedinjenim Narodima u New Yorku na prvi pogled oštro je uzvratio. Naglasio je kako će Hrvatska bez obzira na tvrdnje završiti pristupne pregovore s EU-om do kraja 2009. godine, a ne 2014. godine. Najviše hrabrosti Sanader je skupio kritizirajući predsjednikove savjetnike: "...neki savjetnici, koji možda savjetuju Predsjednika i koji misle da smo još u vrijeme Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih, prespavali su ovih 18 godina". Tako smo iz premijerovih usta čuli teze koje se učestalo provlače i na našem Portalu, jedino što za razliku od Sanadera mi nemamo posebnih motiva raditi razliku između predsjednikovih savjetnika i njihovog poslodavca.(mm)

 

 

Prošloga je utorka Ivo Banac bio glavnim akterom afere zvane «sam svoj podstanar», gdje je otkrivena zapanjujuća činjenica kako je on, kao predsjednik Hrvatskoga Helsinškog odbora sam sebi iznajmio poslovni prostor koji je plaćao novcem poreznih obveznika te na taj način potrošio 40 000 kuna. Afera kao afera, ništa tu nije bilo posebno čudno. U svakoj bi se drugoj civiliziranoj demokratskoj državi najprije provjerili novinski navodi i u slučaju da su istiniti posljedice bi bile ostavka na funkciju u HHO-u i nadoknada imovinske štete državi. No, to izgleda nije slučaj kad je riječ o Hrvatskoj. U Hrvatskoj u situacijama poput ove, gdje je krivnja čak ne samo utvrđena, već i otvoreno priznata, posljedice već poslovično izostaju. Stoga ne samo da se nije dogodilo ništa, nego nam se Banac svima zajedno nasmijao u brk i nastavio s obnašanjem funkcije prvog hrvatskog moralnog suca u svim mogućim i ne mogućim predmetima od a do ž. Jer njegova afera članove HHO-a nije spriječila u ponovnom ukazivanju povjerenja na izbornoj skupštini koja je uslijedila samo nekoliko dana nakon toga. A takve stvari najbolje dočaravaju razinu moći koju određene strukture i dužnosnici u ovoj državi danas neosporno posjeduju. No, sve zasluge za ovaj veliki «pothvat» ne mogu se pripisati samo Bancu. Jer, nikako se ne smije zanemariti uloga njegova istomišljenika i partnera Ivana Zvonimira Čička, druge po redu u Lijepoj Našoj najsjajnije zvijezde moralizma i pravičnosti.(mmb)

 

 

Uvodnik u Le Monde-u od 25. rujna 2008. g.,dnevniku francuske, uglavnom lijeve intelektualne elite, naznačuje da se mijenjaju neke odrednice "politički korektnog" javnog govora u zemlji koja od francuske revolucije ukorjenjuje sadašnje zapadno shvaćanje demokracije. Donosimo prijevod tog teksta jer pokazuje koje se to odrednice mijenjaju, ali i one koje se ne mijenjaju. Zanimljivo je na primjer da tekst inzistira na svjetskoj dimenziji izrazito američke financijske krize nastale širokim kreditiranjem stanogradnje za osiromašene srednje slojeve američkog društva. Ne spominje se međutim odgovornost privatnih američkih financijskih institucija za nerazumnu preraspodjelu uloga u današnjem svijetu. Govoreći u najkrupnijim crtama, mnoge grane industrijske proizvodnje za čitav svijet preseljene su na Istok gdje se rad (još) jeftino plaća, Zapadu se namjenjuju elitne istraživačke i proizvodne djelatnosti, a njegovim masama nejasno subvencionirano "postindustrijsko" društvo, dok kontrola tokova svog svjetskog novca i preostali veliki profiti idu privatnim financijskim institucijama.(S.Barišić)

 

 

U svojoj kolumni u Jutarnjem listu Miljenko Jergović prošloga tjedna pozabavio se športom, što čini prilično često. Ovaj mu je put kao povod poslužio Joško Vlašić, otac najbolje hrvatske atletičarke Blanke Vlašić, koji ne želi više komunicirati s Jutarnjim listom zbog tekstova o njegovoj kćerki u tom listu. To je međutim tek povod za govor mržnje Miljenka Jergovića, ovaj put prema hrvatskim športašima koji su u svojim športovima dosegli sam svjetski vrh, ili su u samom vrhu. A taj govor mržnje slijedi iz mržnje Miljenka Jergovića prema Hrvatskoj, njegov primitivizam tek je sredstvo odabira rječnika. Zanima nas samo koliko će udruga civilnog društva reagirati na ovakav govor mržnje, jer se ipak rijetko u Hrvatskoj dogodilo da netko, primjerice, hrvatske rukometne i nogometne reprezentativce nazove "tupavom majmunčadi".(djl)

 

 

Hrvatski đaci srušili su zid između hrvatskih škola i talijanske škole «Leonardo da Vinci» u Bujama. Hrvatsko kulturno vijeće daje im potporu i zahtijeva od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa da izvidi kako je uopće palo na pamet signoru Stocovazu da podigne zid. Priča o zidu bila bi tragikomična, da nije refleks dugogodišnjeg napora Talijana i talijanaša u Istri da uz novčanu pomoć Italije ne samo podignu na noge talijansko školstvo u skladu sa Zakonom o manjinama (rabim skraćeni naziv), nego da se distanciraju od Hrvata i guraju ih korak po korak u zabrane, te poglavito u zapadnoj Istri raznoraznim smicalicama u stilu F. Radina potisnu hrvatski jezik, getoiziraju hrvatsko školstvo i zanemaruju hrvatsku državu. Slučajno se desilo da sam, tražeći sasvim druge izvore, sinoć naišao na brošuru koju je «Vjesnik» objavio 1990. uoči prvih demokratskih izbora. Pod naslovom «Hrvatske pozicije», autor J. Sinković obavještava javnost što koja stranka ima u programu, koje su ključne osobe itd.(H.Hitrec)

 

 

 

U dosljednoj borbi »protiv Crkve i oltara i 'milosrdnije' sestara«, gospićki partizani, antifašisti, komunisti i prikriveni četnici, koji god bili i kako god se već zvali, prognali su iz gospićke bolnice redovnice Družbe sv. Križa iz Đakova, i to nakon punih 50 godina služenja i pomaganja bolesnicima i liječnicima. Bolničku su kapelicu pretvorili u skladište, a nakon požara u laboratorij za transfuziju. U tu prekrasnu malu kapelicu rado su dolazili i brojni drugi mještani a mise je predvodio Josip Fajdetić. Kakva je bila razina bolničke skrbi partizanskih medicinskih sestara, koje su došle nakon protjerivanja redovnica, popularno zvanih »križarica«, govori i tragičan slučaj gospićkog trgovca Blažića Pavelića. Njegova je žena u bolnici rodila dečkića, ali su ga tek od nekoliko dana izujedali bolnički štakori. Dijete je umrlo, odgovarao nije nitko! ( Glas Koncila)

 

 

Gubimo najbolje ljude. U dva dana, dva sprovoda, dva diva – Tomislav Ladan i dr. Juraj Njavro. Briljantni Ladan ispraćen je uz pjesmu upravo njemu posvećenu, i uz Sinatrinu «I did it my way». Potonja je potpuno odgovarala Ladanovu karakteru, značaju velikog individualca, koji je s neodoljivim osmijehom pretvarao znanost u umjetnost i igru. Govori u mirogojskom krematoriju bijahu dobro napisani ili izgovoreni u trenutku, a među govornicima posebno mjesto imaju Bonaventura Duda i Radoslav Katičić. Mediji su korektno prenosili biografske podatke i govorili o djelima velikoga radnika Ladana, o njegovu Osmojezičnom rječniku, o putu iz Bosne do Zagreba i o Ladanovim knjigama, ali su u neznanju ili namjeri prešutjeli njegov politički angažman u vremenu prije pojave stranaka, te ću popuniti tu prazninu. Naime, Ladan je bio jedan od četrnaestorice koji su se 19. siječnja 1989. okupili na Plješivici, u klijeti ing. Ante Ledića. Povod okupljanju je bio, tobože, rođendan dvaju Veselica, a pravi razlog pokretanje stranke.(H.Hitrec)

 

 

Pišem ovaj tekst sat prije uzmaka ljeta, u kojemu sam štošta propustio, pa sada nadoknađujem. Ako bih tražio ključnu riječ minuloga ljeta, bila bi jedna: Udbina. Počet ću s kraja ljeta, da bih se na svršetku vratio na početak. U prvu subotu nakon 9.rujna, datuma Krbavske bitke 1493. okupi se zadnjih godina nekoliko tisuća Hrvata ponad gradilišta Crkve hrvatskih mučenika. Pogled puca na Krbavsko polje, koje početkom rujna ima boju osušene krvi. Bio sam ondje i ove godine, kao i prethodnih, kiša je lijevala kao iz kabla, ali je narod stajao ustrajno i hodočasnički strpljivo. No, da sve ne bude pribrano i svečano, pobrinula se nevidljiva ali glasna momčad: iznad predstavnika Hrvatskoga sabora i inih institucija, kroz taktove hrvatskih nabožnih napjeva, probijao se turbofolk, onaj isti za koji srbijanski medijski moćnik nedavno reče da je bomba bačena na Hrvatsku, što je točno. Smisao i poruka te balkanske dernjave u Udbini su očiti. Istu poruku vidio sam prije početka mise i u očima mlađega čovjeka koji je naizgled nezainteresirano sjedio na balkonu visokoga prizemlja jedne od onih nemogućih zgrada iz pedestih godina prošloga stoljeća. Nagledao sam se tih pogleda prije osamnaest i više godina. (H.Hitrec)