Jednom sam vjerovala da su to svi koji su stvarali Hrvatsku. Mislila sam da svi imaju iste želje, cilj, sredstva... da je dovoljno biti ratnik. Danas nam pokušavaju reći da su to tek oni kojih više nema. Zapravo, oni koji nikad nisu stigli iznijeti svoju priču jer su je odnijeli na nebo sa sobom. Gdje su oni drugi mali ljudi čija su imena ostala neuklesana na hladne spomenike? Vratili su se, ali nikad više neće biti isti... rat je ukrao njihova djetinjstva i osmjehe, iscrpio vedrinu, ranio srca... nema više sjaja u njihovim očima. Neznani junaci. S godinama se moje poimanje heroja počelo izmjenjivati. Ipak nisu svi... prva velika istina s kojom sam se morala suočiti. Mislila sam da ako to priznam da ću dati za pravo onima koji me ionako uvjeravaju da je obrana Domovine zapravo zločin, pa su prema tome i oni koji su je branili, zločinci. (uhd91.com)

 

 

Neprimjerene reakcije policije koje se doslovno kumuliraju posljednjih nekoliko dana nesumnjivo su pridonijele stvaranju izrazito loše slike kako o stupnju i razini demokracije i civiliziranosti hrvatske države, tako i njene vlasti. Podsjećamo, riječ je o pretrazi stana mladog dubrovačkog SDP-ovca Nikše Klečaka koji je na Facebooku objavio sliku premijera Sanadera u nacističkoj uniformi i privođenju radi kršenja «javnog reda i mira» mladića u Zagrebu koji je u kasnim noćnim satima lijepio plakate za prosvjed protiv vlade organiziran preko Facebooka. S obzirom da je i u jednom i u drugom slučaju riječ o «incidentima» koji su svojevrsni presedani i koji se teško i nategnuto mogu podvesti pod slovo zakona, opravdano se nameće kakvog se posla novoinstalirana profesionalna i «depolitizirana» hrvatska policija primila. Pogotovo ako se u obzir uzmu bombastične najave pojedinih medija sklonih opoziciji (posebice Jutarnjeg lista) o postavljanju Karamarka i Fabera kao o nečem najboljem što nas je zadesilo u proteklo vrijeme. Odgovor na to pitanje može biti vrlo jednostavan, odnosno naglašena banalnost situacije nameće sumnju kako se ne radi u ovom slučaju samo o koincidenciji, već da je možda nešto drugo posrijedi.(mmb)

 

 

Čini se kako je komentar na temu famoznog Facebooka, objavljen prije nekoliko dana na ovom Portalu, doslovce bio proročanski. U njemu smo naime ukazali kako je i u kolikoj mjeri jedna, što bi trebala biti prvenstveno socijalizacijska stranica, iskorištena za propagiranje određenih (i to samo određenih) političkih ideologija. Ono što nismo predvidjeli jest da će isti taj Facebook nakon samo nekoliko dana iz sličnih razloga postati top tema u Hrvata. Naime jedan mladi SDP-ovac iz Dubrovnika odlučio je iskoristiti za političku promidžbu popularnost i općeprihvaćenost Facebooka (posebice od strane mlađih ljudi), istaknuvši upadljiv naslov «Kladim se da ću pronaći 5 000 ljudi koji ne vole Sanadera» i potkrijepivši svoju ideju fotomontažom premijera u fašističkoj uniformi. Kako u Hrvatskoj trenutno zasigurno postoje puno veće i intrigantnije afere od ove spomenute, ali za koje političke elite nemaju ili ne žele pronaći lijeka, odlučili su se izgleda uhvatiti u koštac s ovom (ako je se aferom uopće može nazvati) i prokušanom metodom ponovno skrenuti pažnju s bitnih stvari. Tako sada imamo situaciju u kojoj je cijela država, a posebice «depolitizirana» hrvatska policija, na nogama zbog jedne prilično loše i benigne slike. E sad, primjećujemo mi, apsurdna situacija izrodila se u međuvremenu u nešto puno više. Jer nekima je sporna slika očito vrlo zgodno došla kad se policija danas našla u ulozi pisca novog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. (mmb,mm)

 

 

Kriza je pokazala da učenici jednostavno ne mogu rabiti stare udžbenike. Eto u udžbeniku za zemljopis, sedmi osnovne, piše da na Islandu teku med i mlijeko, gospodarstvu sjajno ide, banke su pune i snažne. Udžbenik je pisan vjerojatno 2006., a da je pisan i tiskan 2008. opet bi poglavlje o Islandu vrijedilo samo do rujna .Bilježim to bez imalo zluradosti, štoviše. Island je prvi priznao Hrvatsku, i to se ne zaboravlja. Ako Hrvatska ikako može pomoći Islandu, bio bih vrlo sretan. Englezi su mu «pomogli» tako da su zamrznuli islandsku imovinu,na temelju antiterorističkoga zakona, što je prvorazredna svinjarija, i to im Island nikada ne će zaboraviti. Vidio sam tu vijest na nekim televizijama, potražio u hrvatskim dnevnim tiskovinama, ali u njima – ništa. Možda bude. Hrvatsko-islandski kontakti sada bi trebali biti snažniji nego ikad, ako ni zbog čega onda zato da im ispričamo sve što znamo o pakosti službene engleske politike, ne samo od 1945. nego i znatno prije. Pridjev «pakostan» za englesku politiku rabi već general Neustadter, koji je šezdesetih godina 19. stoljeća napisao knjigu o svome prijatelju, banu Jelačiću.(H.Hitrec)

 

 

Ovih je dana hrvatska Vlada, opečena svojim rješavanjem "svjetske" gospodarske krize ukidanjem božičnice i božičnih domjenaka, odlučila osnovati Ekonomsko vijeće s petnaest članova sastavljeno po medijskoj formuli „ekonomija ekonomistima“. No, ovakvim se potezom priznaje nemoć Vlade da riješi nove krizne situacije, uz prethodnu mnogo dublju nemoć da se razmjerno mirno razdoblje iskoristi za industrijalizaciju i modernizaciju zemlje. Možda zato da bi iza "svjetskog" neuspjeha prikrila sudjelovanje u tom osnovnom hrvatskom neuspjehu, Vlada intenzivno gura Ekonomsko vijeće u prvi medijski plan. Tako ponajprije zasjenjuje svoju elementarnu političku odgovornost za potpunu prazninu svojih floskula o "društvu znanja". Ipak, bez obzira na računice Vlade, postavlja se konceptualno pitanje može li izabrano Ekonomsko vijeće riješiti spomenutu dvostruku krizu Hrvatske. "Svjetska" je kriza posljedica dubokih strukturnih neravnoteža koje su nastale prenošenjem mnogih proizvodnih djelatnosti sa Zapada na Daleki Istok i napose u Kinu. U tekstu akademika Slavena Barišića koji slijedi zato donosimo nekoliko osnovnih naznaka o industrijalizaciji Kine i o "Vijeću" koje je taj proces vodilo. Vjerujemo da će se nakon tog uvida pojačati skepsa čitalaca prema izgledima za uspjeh našeg ekonomističkog Ekonomskog vijeća, i prije no što pogledaju u njegov konkretni sastav.(mm)

 

 

Ravnatelj Pomorskog muzeja u Splitu Stjepan Lozo ovih dana pod nazivom ‘Kompartijo, mirisavo cvijeće’ namjerava izložiti biste, fotografije, knjige i pjesmarice u čast Partije. Riječ je o bistama «prekaljenih partizanskih heroja» Vlade Bagata, Velimira Škorpika, Karla Rojca, Sergeja Mašera i njihovog glavnog komandanta – Tita. Muzejski kustos Ljubo Radić istaknuo je kako su spomenute biste početkom devedesetih godina bile politički opasne i nisu imale nikakvu materijalnu vrijednost, a da bi danas mogle, s obzirom na nostalgičarske trendove u društvu izazvati veliko zanimanje građana. Ono što bi se moglo zaključiti jest da ti likovi nisu bili, kako je to Radić kazao opasni početkom devedesetih, nego podosta godina prije toga kad su predvođeni jednim od najgorih komunističkih zločinaca na svijetu Titom prouzročili smrt stotina tisuća Hrvata. No ono u vezi s čim je spomenuti kustos na žalost ipak poentirao jest da se Hrvatska danas pod jakim utjecajem projugoslavenskih struktura u određenom dijelu pretvorila u nekakvo polunostalgičarsko društvo. Iako, ono što nikako nije i ne može biti jasno jest za čime se to zapravo žali.(mmb)

 

 

18. studenoga na Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu, na prvom je programu Hrvatske televizije, a nakon središnjeg Dnevnika, prikazan film «Zapamtite Vukovar». Ništa u toj činjenici ne bi bilo sporno kad ovaj film ne bi predstavljao najobičniju krivotvorinu istine o onome što se u Vukovaru zbivalo, točnije manipulaciju sudbinama vukovarskih heroja novinara Vukovarskoga radija Siniše Glavaševića i Branimira Polovine. Njih dvojica koji su danas nesumnjivo simboli vukovarske žrtve, borbe i ponosa, ali i hrvatske novinarske hrabrosti od koje je danas malo što ostalo, na nedopustiv su način, tendenciozno ili samo površno, prikazani potpuno neautentično. Film koji govori o stvarnim ljudima i događajima, a pogotovo ako je tema osjetljiva poput ove u kojoj se radi o jednom od najeksponiranijih ratnih zločina u Hrvatskoj prije svega mora biti činjenično utemeljen, a film Fadila Hadžića to nikako nije. Ostaje nejasnim iz kojih je razloga redatelj filma ovoj iznimno osjetljivoj i Hrvatima prevažnoj temi pristupio s toliko nemara i površnosti, ne istraživši ni osnovne činjenice i ne poslušajući brojne svjedoke koji su mu bili nadohvat ruke. Dovoljno je pogledati koji nastavak serijala "Heroji Vukovara", a da se shvati koliko je ljudi tamo bilo i koliko ih je redatelju moglo pripomoći svojim iskazima, naravno, u slučaju da su ga ti iskazi zanimali. Ali nisu. Ovako, njegov je film događaje u vukovarskoj bolnici i na Ovčari prikazao u maniri balkanske krčme u naglašeno romantiziranoj, kazališnoj izvedbi koja svojom «autentičnošću» zapravo ne daje niti naslutiti što se tamo tih tragičnih dana zaista i dogodilo. (mmb)

 

 

Neposredno nakon mučnog ubojstva mlade Ivane Hodak većina ljudi u nevjerici je čitala strašne medijske napise koji su sustavno pokušavali diskreditirati žrtvu dovodeći je potpuno neopravdano u vezu s ljudima iz kriminalnog miljea. Opću konsternaciju izazvala je onda Globusova fotomontaža, odnosno gnjusna krivotvorina Ivane kako sjedi u krilu generala Zagorca, s kojim su je bezuspješno pokušavali dovesti u ljubavnu vezu. Danas, medijska se haranga na obitelj Hodak nastavlja podjednakim intenzitetom, ali u nešto drugačijem smjeru. Tako je posljednjih dana tjednik Nacional, kojeg Zvonimir Hodak, ali i ne samo on, naziva «neslužbenim glasnikom mafije» donio zlonamjerne konstrukcije kako je pokojna Ivana navodno vodila brigu o svim imovinsko-pravnim pitanjima i građevinskim projektima klijenta svog oca Vladimira Zagorca, kako su njih dvoje učestalo komunicirali te ponavlja sumnju da su neko vrijeme bili u odnosu koji nije bio samo poslovan. Pa iako ovakva pisanja predstavljaju eklatantan primjer kršenja  elementarnih načela novinarske profesije, nitko se u hrvatskom društvu do današnjega dana nije našao pozvan na ovakve blasfemne napise reagirati i tražiti odgovornost za rečeno ili napisano. Ovako ispada da tugujuća obitelj sada mora voditi vlastiti privatni rat, čak se i povlačiti po sudovima ne bi li prava bila bar malo zadovoljena. Postavlja se pitanje - gdje su danas te udruge i ljudi koji se vole hvaliti kako brinu o zaštiti ljudskih prava u Hrvatskoj, zašto se nitko od njih nije oglasio? Što je s političarima koji inače vole zabadati nos u apsolutno sve i svašta, kako to da u slučaju Ivane Hodak svi šute? Za razliku od njih, Portal HKV-a šutjeti ne će i o ovoj, ali i sličnim temama, nego ćemo pisati i govoriti u skladu s našom savješću.(mmb)