Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta okupljeni u Nezavisnu inicijativu za pravo na besplatno obrazovanje ovog su ponedjeljka započeli s blokiranjem nastave i to će činiti sve dok se potpuno ne ukinu školarine za sve oblike visokog obrazovanja. Njihovi su zahtjevi naravno opravdani jer školarine čija visina iz godine u godinu kontinuirano (za razliku od prosječnih plaća i hrvatskog standarda) rastu. Ti su iznosi već sada stavka koja itekako opterećuje kućni budžet njihovih obitelji, prisiljenih uzimati zajmove, koji se za razliku od studentskih kredita u većini razvijenih zemalja otplaćuju uz gotovo lihvarske kamate. Naravno, u tim istim zemljama koje volimo uzimati kao uzor, sveučilišna diploma također predstavlja svojevrsnu kartu ili ulaznicu za takozvani «bolji život». Život koji podrazumijeva dobro ili vrlo dobro plaćen posao, koji logikom stvari omogućuje zadovoljavanje svih drugih, barem egzistencijalnih potreba. U Hrvatskoj tako nije. U Hrvatskoj diploma još uvijek ne znači da se mjesecima nakon dobivanja iste mladi ljudi (osim ako se ne radi o sretnicima čije su profesije uvijek tražene) ne će naći u situaciji «obijanja» raznoraznih natječaja, od kojih je veliki dio njih ionako tek formalno raspisan, a ako nakon niza ponižavajućih odbijenica posao i dobiju, plaća često nije adekvatna stupnju naobrazbe i ne omogućava baš ništa više od pukog preživljavanja, kako se u narodu voli reći «od prvog do prvog». No bez obzira na apsolutnu opravdanost zahtjeva studenata za besplatnim obrazovanjem, ti isti zahtjevi su istodobno naravno i nemogući. A zašto je tome tako?(mmb)