Kako piše Hina, općinski sud u Beogradu usvojio je tužbu organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava i kao govor mržnje okarakterizirao tekst objavljen u "Glasu javnosti" 16. ožujka 2006. kojim se pozivalo na bojkot hrvatske tvrtke IDEA, u vlasništvu Ivice Todorića. U tekstu koji je objavljen kao «oglas» potpisan riječima «prognani Srbi» na bojkot se hrvatske kompanije između ostaloga poziva riječima «hrvatska čizma gazi srpskom zemljom, kupuje firme i otvara prodavaonice..», te da kupovina u toj radnji znači «davanje novca onima koji su nas prognali i ubijali», a upućena je i prijetnja da će svi kupci biti praćeni. Spomenutu presudu kojom se zabranjuje objavljivanje takvih tekstova srpski su mediji ocijenili «velikim doprinosom stvaranju pravne države u Srbiji». No je li tome doista tako? Čini se kako je ovakva presuda prema  jednoj marginalnoj inicijativi manje donesena u nekakvoj borbi protiv govora mržnje, a više iz čistoga gospodarskog interesa, kako bi se olakšao prodor pojedinih srpskih korporacija na hrvatsko tržište. Konkretno, u posljednje vrijeme bilo je puno riječi i najava o mogućem dolasku Delte sa svojim trgovačkim lancem u Hrvatsku, a u vlasništvu jednog od najbogatijih srbijanskih tajkuna Miroslava Miškovića.(mmb)

 

 

Najava o dolasku švedskoga svjetskog trgovačkog diva namještajem Ikee u Hrvatsku koju su ovih dana donjeli mediji izazvala je  niz pozitivnih reakcija građana. Većina ih je kažu sretna ponajprije iz razloga što smatraju da će za nižu cijenu moći kupiti namještaj pristojne kvalitete, a da zato ne će morati potegnuti do Graza. Koliko je tome uistinu tako ipak je bolje ostaviti za vidjeti na licu mjesta, jer iskustvo nas je već više puta naučilo kako niti jedna strana korporacija na područje Hrvatske do sad nije došla kako bi glumila «dobroga samaritanca», već kako bi zaradila, koristeći se svim dopuštenim, a ponekad i nedopuštenim sredstvima. No, kad im u tome još svesrdno potpomaže i hrvatska administracija, onda je to već zapravo zabrinjavajuća činjenica, jer predstavlja direktno potpomaganje strane konkurencije. Da je politika u ovaj slučaj zaista i umiješana naravno ne može se izravno dokazati, no ipak postoji mnogo pokazatelja koji daju naslutiti nedozvoljivu igru. A da ne spominjemo činjenicu kako se nitko od dužnosnika nije, a vjerojatno ni ne će pokušati argumentirati ovakve diskutabilne poteze, jer njima je to valjda sve normalno.(mmb)

 

 

Kada se u hrvatskom društvu sustavno ruše jedna po jedna vrijednost i autoriteti, bilo je pitanje samo vremena kad će na red doći i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Napad na ovu instituciju poveo je akademik Adolf Dragičević, koji je zatražio ni manje ni više nego ukidanje HAZU-a i uspostavu nove Akademije. Dragičević je vodstvo HAZU-a prozvao kao fundamentalno zaostalo, frapantno zastarjelo i diletantsko, te je izrekao još niz javnih optužbi na račun HAZU-a, birajući rječnik kojim se koliko god je moguće više ruši dignitet Akademije. A, odgovor na pitanje od kuda akademiku Adolfu Dragičeviću toliko "hrabrosti" može biti to što su njegovi odnosi s trenutnim predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem daleko od prosječnih. Primjerice, predsjednik Republike bio je jedan od govornika na promociji Dragičevićeve knjige "Svjetski izazov Hrvatskoj - Četiri velike izgubljene bitke dovoljne da se izgubi rat za opstanak", a i podržao je Hrvatsku udrugu za promicanje novog obrazovanja i znanja primajući prošle godine njezino izaslanstvo u Predsjedničke dvore, s akademikom Adolfom Dragičevićem kao jednim od istaknutih članova.(mm)

 

 

Na sjednici Predsjedništva BiH održanoj 15. listopada ove godine donijeta je odluka o ratifikaciji Protokola između Ministarstva sigurnosti BiH - Granične policije i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske - Ravnateljstva policije o provođenju mješovitih patrola uz zajedničku državnu granicu, službenom tranzitu preko državnog područja druge ugovorne strane s ciljem postupanja na vlastitom državnom području te o osnivanju zajedničkih grupa za suzbijanje kriminaliteta. Provođenje spomenute odluke i službeno je započelo 20. listopada, na Međunarodnom cestovnom graničnom prijelazu „Ličko Petrovo Selo“. Cilj provođenja zajedničkih ophodnji trebao bi biti nadzor državne granice, održavanje povoljnog stanja sigurnosti, sprječavanje i otkrivanje kaznenih djela prekršaja te razmjena informacija, iskustava i saznanja. Što to konkretno znači? Planom je dakle određeno da mješovite ophodnje djeluju neposredno uz državnu granicu, a najdalje na udaljenosti do 10 kilometara od granične crte prema unutrašnjosti državnog područja. Dakle, Hrvatska je temeljem konkretnoga sporazuma dopustila policijskim snagama BiH, odnosno Republike Srpske da slobodno «patroliraju» dobro debelo unutar njenih granica, a sve u svrhu ostvarenja «općih interesa».(mmb)

 

 

Hrvatska je danas neosporno država koju se u financijskom smislu ponajprije može opisati kao kroničnoga bolesnika koji se doslovno iz mjeseca u mjesec ponovno i iznova zadužuje širom svijeta. No, spomenuti krediti ne podižu se na žalost za ulaganje i investiranje u primjerice razvoj turizma, gospodarstva, poljoprivrede i slično. Ne, oni se podižu kako bi se mogle naprosto isplatiti plaće građanima, mirovine umirovljenicima, dakle, podmiriti samo oni osnovni tekući troškovi ili bar njihov veći dio. Iz toga se razloga Hrvatsku gura u EU-ju, jer aktualne političke elite očito još uvijek nisu smislile rješenje kako da se iz financijske besparice izvučemo vlastitim snagama i resursima (kojih hvala Bogu ima i više no dovoljno), već se od Unije očekuju brda i doline. A kad se konačno nešto po tom pitanju i odluči učiniti, tada se to radi bez ikakvog plana, računice i smisla pa se često puta može posumnjati i na korupciju, čak i kad je riječ o najobičnijoj neorganizaciji i površnosti. Takav princip razmišljanja (ili bolje rečeno ne razmišljanja) pokazuje i trenutno aktualni natječaj za izgradnju nove, moderne zračne luke u Zagrebu.(mmb)

 

 

Naglo probuđena hrvatska policija napokon je nešto učinila: po svemu sudeći, pohvatala je izvođače radova u slučaju Pukanić. Brzina je iznenađenje, ali nisu iznenadili tragovi koji vode izvan Hrvatske, kao što nikoga ne čudi da je glavni počinitelj ratni zločinac kojega, eto, traži Hrvatska. Od kada ga traži, i traži li ga doista, nismo uspjeli saznati. Vjerojatno će to biti jedno od važnijih pitanja u cijeloj aferi, pitanje koje treba postaviti svim državnim odvjetnicima u bližoj povijesti, a posebno i sadašnjem. M. Bajiću. (Usput, gdje je Bajić i kako je ostao neprimijećen u svim zadnjim krvavim aferama, te kako to da ga nitko ništa ne pita niti on sam izlazi u javnost?) Bi li se dogodilo ubojstvo suvlasnika «Nacionala» i kolateralne žrtve Franjića, da je ratni zločinac Željko Milovanović na vrijeme uhićen, osuđen i zatvoren? Možda i bi, počinitelj bi bio netko drugi, pa ipak bi jedan potencijalni ubojica već bio u zatvoru, te bi se barem za jedno ime smanjila lista plaćenih ubojica. A da su uhićeni na vrijeme svi srpski ratni zločinci koje «Hrvatska traži» ili koje Hrvatska ni ne traži ili koji su uhićeni (te podvedeni pod opću amnestiju) i oslobođeni, Hrvatska bi danas bila mnogo sigurnije mjesto za život.(H.Hitrec)

 

 

Nadahnuta boljševičkim protuvjerskim naukom skojevska omladina jedne je noći g. 1945. srušila križ krajputaš kod čitaonice u gospićkoj Kaniži, kao i spomenik Spasitelju, koji su građani Gospića postavili početkom 20. stoljeća, poznat kao »križ« u gospićkoj Kaniškoj ulici. Odatle je počinjao Prnjavor (ulica koju su u doba komunizma zvali Jadranska, a danas je Ulica popa Marka Mesića). Prema broju kuća za Prnjavor vrijedi da je nakon Drugoga svjetskog rata godine 1945. bio najkrvavija gospićka ulica. Iz njezinih dvadeset i pet kuća ubijene su čak dvadeset i tri osobe, među njima najviše mladića: Tomica Smojver (iz Matićkine kuće, prve kad se Prnjavorom krene od križa), Ivan Rudelić, Milan Pejnović, Franjo Brenko, Stipe Kovačević, stari umirovljenik Gabre Šikić i njegov sin, također Gabre Šikić, te njihov zet, brijač Miro Šimunac, zatim piljar Jandre Devčić, Niko Špelić, Ante Tomljenović Markinov, zatim hrvatski zrakoplovci Luka Polić i Zdravko-Braco Pavelić, zatim braća Vladimir Vlađa i Jakov-Jaša Milković, Nikola Dorčić, braća Ivica, Josip-Jopa i Ante Šaban, braća Franjo, Zvona i Ante Naglić i Ilija Bogdanić. (Glas Koncila)

 

 

Hrvatski mediji jučer su izvještavali o «priči» tjednika Globus o navodnoj vezi Ivane Hodak i Vladimira Zagorca. I mi smo na Portalu konstatirali kako je ta vrsta «novinarstva» koja se ponajviše bavi obmanama i podvalama javnosti zapravo dno dna na koje se hrvatsko novinarstvo  polako, ali sigurno počelo spuštati. No ono što je najfascinantnije, začuđujuće nisu priča bez nijednog argumenta ili dokaza, nije to čak niti gnjusna fotomontaža koja «prikazuje» Ivanu u Zagorčevom krilu i na taj način «potkrepljuje» tekst. Ne, ono što najviše čudi jesu reakcije, bolje rečeno njihov izostanak, kako od vodećih ljudi struke tako i od vodećih hrvatskih medija koji bi se od ovakvih bijednih podmetanja itekako trebali ograditi i iste oštro osuditi. No, to se (ponovno) nije dogodilo. Kažemo ponovno iz jednostavnoga razloga što je ovo na žalost samo jedan od brojnih primjera u kojima su mediji pokušali krivotvoriti istinu. Ne samo da ovo nije presedan u hrvatskom novinarstvu, već nije ni prvi takav pokušaj vezan i uz pokojnu Ivanu Hodak gledavši od njenog ubojstva pa do danas. Evidentna je istina da se tu djevojku pokušalo ocrniti na sve moguće načine, okvalificiravši je (ponovno neargumentirano) kao djevojku sumnjivoga morala, čiji su mladići na ovaj ili onaj način usko povezani s podzemljem. Posljednja priča sa Zagorcem samo je najsvježiji primjer. No i zabrinjavajuća učestalost ponavljanja spomenutoga uzorka u hrvatskim tiskovinama i elektroničkim medijima nikako ne bi smjela značiti da su se ljudi koji bi trebali voditi računa o dignitetu struke na takvu situaciju već navikli i otupjeli.(mmb)