Bivši Feralovac, a danas novinar Jutarnjega lista Drago Hedl u posljednjih je petnaestak godina najpoznatiji po svojim uradcima u kojima «rasvjetljuje» tamnu stranu Domovinskoga rata. S obzirom na štetu koju je taj žanr pisanja već nanio hrvatskoj državi, zaista je uputno i dalje bacati oko na njegova «literarna (ne)djela», čisto da se stekne uvid u vruće krumpire s kojima će se zahvaljujući njemu i takvima poput njega, Hrvatska sljedećih nekoliko godina zasigurno baktati. A ima ih mnogo. Primjerice, najnoviji Hedlov SF roman o dijamantima koje je Crkva po njemu i njegovim izvorima otela Židovima u NDH i dala ih Tuđmanovoj vlasti za nabavku oružja. Priča je priznat ćete zanimljiva, jedino što joj nedostaje jest zapravo bilo kakva vjerodostojnost, ali ona ionako očito nije bitna. Takav zaključak izvlači se iz same činjenice, tko je Hedlov glavni, «pouzdani» izvor. Ni manje ni više no uzorni gospodin Ferdinand Jukić, bivši SUZUP-ovac i direktor Badela koji je nakon jedanaestogodišnjega suđenja nepravomoćno osuđen na dve godine zatvora zbog pronevjere 2.5 milijuna kuna. (mmb)

 

 

Veljko Kadijević bio je zadnji ministar obrane bivše SFRJ od 1988. do 1992.., te na čelu JNA 1991. kad su vođene vojne operacije u Vukovaru i Dubrovniku, zbog čega je protiv njega u Hrvatskoj raspisana tjeralica. Domovinski je rat završio 1995.g. a jedan od glavnih i odgovornih za razaranja hrvatske države nikada nije bio ni pozvan barem na obavijesni razgovor u haaški Tribunal. Od 13. kolovoza ove godine je ruski državljanin. Ruska federalna migracijska služba prihvatila je njegov zahtjev za dobivanje državljanstva, a ruski predsjednik Dimitrij Medvjedev potpisao je ukaz u kojemu se među 14 osoba nalazi i Veljko Kadijević. Poslije objavljivanja njegove autobiografske knjige 'Kontraudar' u Moskvi i razgovora za medije u kojima je objasnio da stalno boravi u tom gradu, Hrvatska je onako reda radi zatražila od Rusije njegovo izručenje da bi mu se sudilo pred hrvatskim sudom. Vlasti u Rusiji nisu prihvatile taj zahtjev, jer su smatrale da za izručenje nema dovoljno argumenata. Za Rusiju je bilo dovoljno to što za Kadijevićem nije bila raspisana nikakva tjeralica Međunarodnog tribunala u Haagu. To što se njegovo ime crno na bijelo stajalo u Miloševićevoj optužnici danas se očigledno više nikoga ne tiče.(mmb)

 

 

Na koji se način «istina» o hrvatskoj povijesti unazad nekih šezdesetak godina može vrlo uspješno krivotvoriti i to samo u 500 riječi, svojim je primjerom najbolje pokazao Drago Hedl - ambicioznim i izrazito malicioznim tekstom objavljenim u Jutarnjem listu. Hedl, koji je ujedno i predsjednik Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva i jedan od dvoje nominiranih za novinara godine 2007. po izboru istog tog društva, napisao je kako je njegov sugovornik Ferdinand Jukić osobno vidio dijamante čiji se nestanak pripisuje Zagorcu. Hedlov svjedok pojasnio je pri tome kako je dijamante u Ured predsjednika Tuđmana svojedobno donio kardinal Kuharić, a prodaja je kao delikatna stvar, navodno bila povjerena upravo njemu, kako bi Hrvatska u teškoj situaciji u kakvoj je bila smogla sredstva za nabavu oružja. U nastavku Hedlovog teksta se tvrdi kako su spomenuti dijamanti u posjedu Crkve bili prije toga pedesetak godina, a pripadali su, čitatelji neka paze sada - Židovima stradalima za vrijeme NDH.(mmb)

 

 

Pišem ovo u vrijeme kada je gotovo stopostotno sigurno da će Austrija izručiti Hrvatskoj generala Zagorca. Mediji kao mediji, u nedostatku činjenica i daleko od istine, posegnuli su za bajkama, te pokazali visoku razinu maštovitosti. Za razliku od onih kojima suvremeno hrvatsko novinarstvo podiže tlak, ja sam kao književnik impresioniran tolikom količinom literarnoga naboja u medijima, poglavito tiskanim na papiru. Od slučaja Zagorec već je napravljen crtić kojemu je glavni lik Zagi, što generalu daje stanovite simpatične konotacije. Slično tomu, družba s Pantovčaka ima svoj crtić, kojemu je uz Mesića glavni lik Buda ili Budo, što će reći – Budimir Lončar. Pojednostavljeno: slučaj s dijamantima mogao bi se svesti na dva lika u sukobu, Zagi s jedne, Buda s druge strane, te tako puniti žutilo dinamičnim likovima, sporednim osobama i novim intrigama.(H.Hitrec)

 

 

U našim javnim glasilima sedamdeset i peti rođendan velikog hrvatskog pisca za djecu, romanopisca, prevoditelja i dramatičara Ivana Kušana dobio je nezasluženo malo mjesta. Na nedavnom simpoziju o njegovom radu u DHK jedan broj poznavatelja Kušanovog rada progovorio je o njegovom cjelokupnom djelu. Malo poznate pojedinosti oko sudbine dviju predstava Toranj i Svrha od slobode, nastalih 1971., koje su obilježile Kušana mogući su uzrok današnjih prešućivanja. Hrvatski nacionalist pa bio to i veliki pisac poput Ivana Kušana (ni velikom Ranku Marinkoviću to se ne zaboravlja) ostaje zauvijek nacionalist i to mu u očima onih koji i danas određuju umanjuje njegovu umjetničku vrijednost.(M.Međimorec)

 

 

Na temu prodaje Ine ovih dana nismo čuli nikakve izjave hrvatskih dužnosnika. Ali prema uredniku gospodarske rubrike u Večernjem listu Gojku Drljači, javna je tajna kako su se fondovi već dogovorili s Mađarima i odlučili pristati na ponuđenih 2800 kuna po dionici. MOL-u po toj računici za formiranje kontrolnoga paketa potreban još samo pozitivan odgovor Sanadera za 19 posto državnih dionica. Sudeći prema činjenici koliko se sve provodi konspirativno i ispod žita i s koliko pažnje da se u javnosti o tome što manje zna i govori, vjerojatno je odista sve odlučeno. Dakle, po svemu sudeći, Ina šaptom pade.mmb)

 

 

Nakon Mesićeve oštre kritike na račun vladine gospodarske politike, premijer Sanader našavši se prošli tjedan u Ujedinjenim Narodima u New Yorku na prvi pogled oštro je uzvratio. Naglasio je kako će Hrvatska bez obzira na tvrdnje završiti pristupne pregovore s EU-om do kraja 2009. godine, a ne 2014. godine. Najviše hrabrosti Sanader je skupio kritizirajući predsjednikove savjetnike: "...neki savjetnici, koji možda savjetuju Predsjednika i koji misle da smo još u vrijeme Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih, prespavali su ovih 18 godina". Tako smo iz premijerovih usta čuli teze koje se učestalo provlače i na našem Portalu, jedino što za razliku od Sanadera mi nemamo posebnih motiva raditi razliku između predsjednikovih savjetnika i njihovog poslodavca.(mm)

 

 

Prošloga je utorka Ivo Banac bio glavnim akterom afere zvane «sam svoj podstanar», gdje je otkrivena zapanjujuća činjenica kako je on, kao predsjednik Hrvatskoga Helsinškog odbora sam sebi iznajmio poslovni prostor koji je plaćao novcem poreznih obveznika te na taj način potrošio 40 000 kuna. Afera kao afera, ništa tu nije bilo posebno čudno. U svakoj bi se drugoj civiliziranoj demokratskoj državi najprije provjerili novinski navodi i u slučaju da su istiniti posljedice bi bile ostavka na funkciju u HHO-u i nadoknada imovinske štete državi. No, to izgleda nije slučaj kad je riječ o Hrvatskoj. U Hrvatskoj u situacijama poput ove, gdje je krivnja čak ne samo utvrđena, već i otvoreno priznata, posljedice već poslovično izostaju. Stoga ne samo da se nije dogodilo ništa, nego nam se Banac svima zajedno nasmijao u brk i nastavio s obnašanjem funkcije prvog hrvatskog moralnog suca u svim mogućim i ne mogućim predmetima od a do ž. Jer njegova afera članove HHO-a nije spriječila u ponovnom ukazivanju povjerenja na izbornoj skupštini koja je uslijedila samo nekoliko dana nakon toga. A takve stvari najbolje dočaravaju razinu moći koju određene strukture i dužnosnici u ovoj državi danas neosporno posjeduju. No, sve zasluge za ovaj veliki «pothvat» ne mogu se pripisati samo Bancu. Jer, nikako se ne smije zanemariti uloga njegova istomišljenika i partnera Ivana Zvonimira Čička, druge po redu u Lijepoj Našoj najsjajnije zvijezde moralizma i pravičnosti.(mmb)