Dolaskom trećejanuarske družine na vlast 2000 g. vanjskopolitička strategija RH bitno se mijenja. Hrvatska navodno postaje moderna zemlja spremna «suočiti se s prošlošću» i pohrliti u dvore svete Europske unije. Kao nužan preduvjet prema rajskim EU dvorima poglavito se počinje naglašavati potreba «suradnje» i «dobrosusjedskih odnosa» sa Srbijom. Pa kome je to u interesu da dvije susjedne zemlje budu zavađene i neprijateljski nastrojene, pitali su se tada vladajući političari. Dosta je bilo primitivnog nacionalizma, čobanskog desničarenja i izolacionizma!, vrištale su tadašnje medijske naslovnice. Ulazak hrvatske u EU, taj najveći vanjskopolitički cilj RH (kojemu se mora podrediti i čitava unutarnja politika, bez obzira na činjenicu da bi vanjska politika trebala biti u službi unutarnje politike), iziskuje i velike napore i odricanja. I stoga je RH, da bi ušla u EU, bila i jest «spremna podnijeti svaku žrtvu». «Suočavanje s prošlošću» prva je od njih.(D.Dijanović)

 

 

Dugo očekivana presuda u procesu protiv Branimira Glavaša konačno je ugledala svijetlo dana. Branimir Glavaš nepravomoćno je osuđen za slučajeve «selojtep» i «garaža» na jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od deset godina; Ivica Krnjak osuđen je na osam godina zatvora, Gordana Getoš Magdić na sedam godina zatvora, dok je ostalim optuženicima izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Branimir Glavaš na čitanju presude nije se pojavio, a prema pisanju medija napustio je Republiku Hrvatsku te se trenutno nalazi u Bosni i Hercegovini. Vijest je, sasvim očekivano, odjeknula i u stranim medijima, poglavito onima u Srbiji i Velikoj Britaniji. Tako «Reuters» navodi kako se sva suđenja u Hrvatskoj pomno prate, a ono Glavašu zaslužilo je posebnu pažnju «europejaca». Onaj tko znade iščitavati između redaka, tko pažljivo filtrira informacije ponuđene u medijima, već iz samoga pisanja stranih medija može izvući poneke zaključke. Činjenica da se sva suđenja u Hrvatskoj pomno prate, što zapravo nije nikakva novost, jasno svjedoči da se domaći sudovi nalaze pod pritiskom izvana, što već samo po sebi pokazuje da čitav proces ima prikrivenu političku pozadinu; ma koliko neki paljetkovali da to nije tako.

 

 

 

Danas sam dobio mail od jednog hrvatskog branitelja. Da ne bih prepričavao njegovu muku, prenosim njegovo pismo u cijelosti ; "Poštovani gosp. Dražen, javljam vam se na preporuku mog prijatelja i suborca XY koji je već kontaktirao s vama a vezano za moje probleme. Zovem se Tonči Perić i dragovoljac sam i veteran Domovinskog rata u kojem sam bi od 1991. do 1995. Oženjen sam i iman dvoje djece, sina i kćer. Sin ima 20. godina i trenutno je na dragovoljnom služenju vojnog roka, na što sam izuzetno ponosan, kao i moj ostatak obitelji. Supruga radi kao zaštitarka, a ja sam prije 20 dana dobio rješenje o invalidskoj mirovini na temelju profesionalne nesposobnosti (30% vojno/ 70% civilno). Do sada smo živjeli u Splitu devet godina kao podstanari, a sad pošto nemam više mogućnosti za plaćati najamninu sam prisiljen vratiti se na otok Šoltu gdje sam i rođen..." (www.uhd91.com)

 

 

Mediji prenose kako je ovih dana, među posljednjima kandidaturu za Gradsku skupštinu predao i umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs, nositelj liste stranke Jedino Hrvatska - Pokret za Hrvatsku. Uz njegovu, zagrebačko Gradsko izborno povjerenstvo do sad je zaprimilo ukupno 27 lista za Skupštinu Grada Zagreba, od kojih je 10 nezavisnih, a 17 stranačkih (pojedinačnih i koalicijskih). Iako u duhu demokracije valja konstatirati kako apsolutno svatko ima jednako pravo na kandidaturu, postavlja se pitanje – ne postiže li se s velikim brojem nezavisnih lista zapravo suprotan učinak, a glasače prepušta na milost i nemilost današnjoj vladajućoj eliti. Naime, o čemu je riječ. Već godinama je itekako primjetan trend kako se neposredno prije izbora – parlamentarnih ili lokalnih – sasvim svejedno, pojavi veliki ili bar značajan broj nezavisnih lista. Još ako se pritom u obzir uzme činjenica da veliki broj njih pretendira na isto biračko tijelo, njihov jedini stvarni učinak je da disperzijom glasova građana direktno postižu «pogotke» upravo za – suprotnu stranu. Ovo naravno ne bi trebalo shvatiti kao kritiku bilo koje nezavisne liste, kako onih koje inkliniraju «ljevici» tako ni onih koje svrstavamo u onu «nacionalnu», obično po listama znatno brojniju struju, već kritiku načina na koji politička scena u Hrvatskoj općenito funkcionira.(mmb)

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske osudio je na osam godina zatvora hrvatskog branitelja Mihajla Hrastova, zbog smrti 13 i ranjavanja dvojice srpskih rezervista na Koranskom mostu u Karlovcu u rujnu 1991. godine. Obrana gospodina Hrastova najavila je žalbu, o kojoj će odlučiti isti taj Vrhovni sud. Tako glasi štura vijest na stranici teleteksta Hrvatske televizije od 5. svibnja 2009. Iza te šture vijesti krije se, međutim, teško pojmljiva nepravda koja se čini hrvatskom branitelju Mihajlu Hrastovu.(djl)

 

 

Tijekom proteklih nekoliko dana svjedoci smo sve učestalijih pregovora na relaciji Nezavisne inicijative studenata koja je manje ili više uspješno u posljednja dva tjedna blokirala nastavu na brojnim fakultetima širom Hrvatske i Ministarstva obrazovanja koja je u «znak dobre volje» najavilo prihvaćanje nekih od studentskih zahtjeva. Da bi se dobio potpuni uvid u činjenicu hoće li ili neće ishod studentskih prosvjeda u konačnici biti zadovoljavajući potrebno je na jednom mjestu sagledati što su to studenti na kraju krajeva točno tražili i što su ili će od Ministarstva zaista i dobiti.(mmb)

 

 

Kakvo je trenutno stanje svijesti, a onda i razina općeg morala i osjećaja solidarnosti u hrvatskom društvu odlično je dočarao događaj na proslavi Međunarodnog praznika rada koja je i ove godine održana u zagrebačkom Parku Maksimir, gdje je, sada već također tradicionalno zagrebački gradonačelnik Milan Bandić s članovima Gradskog poglavarstva dijelio besplatne porcije graha. Pa iako je graha, kao uostalom i majica koje su se besplatno dijelile bilo i više no dovoljno okupljeni građani, mahom pripadnici starije populacije pokazali su zabrinjavajuću količinu netolerancije, nekulture pa čak i spremnosti na fizički obračun u kolektivnom naguravanju koje se odigralo pred kotlovima hrane. Dogodilo se pritom čak i da je jednom čovjeku pozlilo i da se onesvijestio, no osim nekolicine prisutnih novinara ne samo da nitko nije reagirao i priskočio upomoć nego je čak i jedna gospođa koja je stajala u blizini odbila posuditi svoju ručnu torbicu da se unesrećenom podmetne pod glavu. Baš kao da nije riječ o kultiviranim ljudima nego o čoporu bijesnih životinja u borbi za dragocjenim plijenom, u ovom slučaju zamislite - grahom, koji u trgovinama stoji tek nekoliko kuna. No, nije naravno bitan grah, bitna je kolektivna netolerancija, sebičnost i samoživost koja se u ovoj mjeri ni približno još prije nekih petnaestak, dvadeset godina nije mogla ni zamisliti.(mmb)

 

 

Hrvatska poštanska banka (HPB) jedan je od zadnjih razloga zbog kojeg se može reći kako cijelo hrvatsko bankarsko poslovanje nije u stranim rukama. Naime, radi se o jedinoj većoj banci u vlasništvu Republike Hrvatske, u kojoj i mi kao udruga imamo primjerice svoj račun. Pišemo ovo jer nam je za oko zapeo članak objavljen prije neki dan u Večernjem listu po kojem će direktor uprave ove banke, Josip Protega, biti primoran uskoro otići, a pozadina smjene objašnjena je na osnovu rekla-kazala argumenata, bez nekog smisla. A upravo ovakav razvoj događaja predvidio je prije mjesec-dva u jednom nevezanom razgovoru autoru ovog teksta sugovornik iz hrvatskog financijskog sektora, pa kada smo već kod rekla-kazala argumentacije zašto ne ispričati i ono što ne piše u članku u Večernjem listu, a ima smisla.(mm)