Nakon otkrića da je Milan Bandić, kako pišu mediji, omogućio prijateljima zaradu od 16 milijuna eura USKOK je započeo tražiti odgovor na pitanje je li slučajno to što je Darko Turopoljac, gradonačelnikov prijatelj od resničkih starosjedilaca otkupljivao oranice po 18 do 36 eura za kvadrat, a onda ih, nakon što je Grad te parcele urbanizirao, nudio na prodaju po 230 eura za kvadrat? A da čitava priča bude sumnjivija, a time i javnosti zanimljivija, pobrinuo se baš dotični Turopoljac. Oklada teška 20.000 eura, koju je navodno protiv njega dobio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, proglašena je od strane aktera šalom, no tragom te šale otkrivaju se poslovne veze gradonačelnika koje imaju daleko veću financijsku težinu od same oklade. Nakon svega što je ovih dana na tu temu izrečeno i napisano postavlja se pitanje kako je moguće da svi akteri ove afere nisu već ispitani od strane policije? Odgovor na to pitanje na žalost vrlo je jednostavan. Kad se radi o takozvanom običnom, malom čovjeku policija i druga nadležna tijela vrlo su nazovimo to tako agilni, čak i ako se radi o neplaćenoj kazni za parkiranje ili još banalnije švercanju u tramvaju. No izgleda, kad je riječ o velikim igračima i višemilijunskim iznosima, državne institucije ne funkcioniraju baš tako dobro.(mmb)

 

 

Kako prenose hrvatski mediji ponovno su započela unutarstranačka previranja u SDP-u. Kao što je javnosti već poznato za predsjednika stranke kandidirala su se trojica kandidata, uz Zorana Milanovića tu su još i Davorko Vidović i Dragan Kovačević. Prva dvojica našla u središtu skandala, nakon što je Vidović optužio Milanovića za snimanje njihovih međusobnih razgovora, za što tvrdi, ima i svjedoke. Milanović je naravno takvu mogućnost opovrgnuo, nazvavši Vidovićeve izjave neistinitim napadima koji samo štete stranci. Sudeći prema izjavama istaknutijih SDP-ovaca nitko se od njih nije želio otvoreno svrstati ni na jednu ni na drugu stranu, najvjerojatnije u strahu za očuvanjem vlastitih pozicija. Upitali su se samo, ako je to istina, može li se pasti niže. Odgovor na to pitanje jest – najvjerojatnije može, jer sve što se u stranci događalo nakon što ju je preuzeo mladi i nadobudni Milanović, nikako nije ukazivalo na dobro, odnosno na promjene. Prisjetimo se samo skandala koji se dogodio u SDP-ovom izbornom stožeru, kad se u izbornoj noći nazdravljalo tekovinama druga Tita i pjevalo Od Vardara pa do Triglava. Što nam to govori? Takvo je ponašanje zasigurno izraz načina razmišljanja ako nikog drugog, a ono mladih snaga te stranke, a upravo to i jest možda najgore –  na mladima svijet ostaje.(mmb)

 

 

S obzirom na činjenicu kako je Žalbeno vijeće Haaškoga suda u postupku protiv zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i zapovjednika Sedme muslimanske brigade Amira Kubure smanjilo prvobitno izrečene kazne i zaključilo kako mudžahedini nisu bili pod kontrolom Armije BiH, moglo bi se ustvrditi kako za zločine nad Hrvatima u Srednjoj Bosni nitko ne će odgovarati. Tako će izgleda biti i sa velikom većinom drugih počinjenih zločinima nad Hrvatima kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj. Oni koji bi na kraju mogli jedino još biti osuđeni su Hrvati i Republika Hrvatska. No, kako trenutno stvari na suđenju protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača stoje, Tužiteljstvo ipak ne će imati nimalo lak posao u dostizanju političkog cilja koje si je samo zadalo, bar ako je za zaključivati iz do sad predočenih dokaza, kao i iskaza «svjedoka» koji su se pokazali sve samo ne vjerodostojnima. Tužiteljstvo je čitav svoj (nepostojeći) slučaj utemeljilo na iskonstruiranim pričama, bolje rečeno lažima svjedoka, čiji je kredibilitet već na samom početku suđenja izvrsno pripremljena obrana generala opasno poljuljala, a neki su potpuno nesvjesno zapravo svojim svjedočenjima u konačnici i koristili optuženima.(mmb)

 

 

Koliko su zapravo predsjednik Mesić i predstavnik SAB-a Hrvatske Ivan Fumić, svojim tendencioznim izjavama i prozivanjem «gadova» koji su zaboravili na jasenovačke žrtve (posebno prozvavši i Katoličku crkvu), išli na ruku propagandi koja takve i slične manevre hrvatskih političkih dužnosnika uvijek spremno i s radošću dočeka pokazuje činjenica kojom su se brzinom se ponovo počelo u srbijanskom tisku manipulirati s brojem žrtava. Tako je srbijanski predsjednik Boris Tadić, nakon sudjelovanja na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a posvećenoj izvješću misije UNMIK-a na Kosovu i pitanju sudjelovanja kosovskih Srba na svibanjskim izborima u Srbiji, odgovarao i na pitanje o Jasenovcu. Naime, jedna od novinarki ga je upitala "jesu li ikada plaćene kompenzacije za gotovo jedan milijun Srba koje su ubili hrvatski nacisti u Jasenovcu?". Ono što je posebno zanimljivo jest način na koji je Tadić na ovo pitanje odgovorio, koristeći se manirom inteligentnoga i mirnog političara. Nebulozne brojke od milijun ubijenih Srba nije izravno demantirao, ali nije rekao ni kako su točne. Pozvao je na pomirbu, sugerirajući kako se treba odmaknuti i od 2. svjetskog rata i od rata 90-tih, koji je, dodat ćemo, Srbija povela protiv susjeda – Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A, motivi koji se nalaze u pozadini takve «pomirljive» srbijanske retorike nisu nedokučivi. Samo treba pogledati cijeli mozaik.(mmb)

 

 

Postoje li (opet) građani prvoga i građani drugoga reda? Da. Koji su to građani drugoga reda? Isti oni koji su to već jednom bili, u komunističkoj Hrvatskoj (Jugoslaviji), dakle hrvatski domoljubi, Hrvati na čijoj je volji stvorena samostalna hrvatska država, a zatim su zanimljivom povijesnom akrobatikom - stavljeni ponovo na svoje mjesto.  Dobili su drugi red i s tom lošom ocjenom više se ne mogu upisati u politiku, ta je ocjena u njihovu dossieru, kao unaprijed upisani negativni bodovi i u znanosti i kulturi. Pišem ove retke u povodu "slučaja Pukanić" koji ima sve konotacije,  korporacijskoga sklada medija i politike, o kojemu sam svojedobno teorijski razglabao, a život je,  eto, donio zornu ilustraciju. Radi se o doista bljutavnoj aferi u koju ne bih ulazio kada ne bi imala rečene dimenzije odnosa prema građaninu prvoga reda, dakle medijskom razbojniku sa samoga dna suvremenoga hrvatskog novinarstva, kojemu državne institucije gledaju kroz prste - između ostalog i zato što mu je intimus politički razbojnik s Pantovčaka. Priča kaže da je Pukanića navodno htio ubiti neki muškarac,  Pukanić se u stilu Jackia Chana uspio spasiti, ispaliti nešto hitaca iz svoga pištolja, i sve je to izazvalo ogromnu medijsku pozornost, ustrčala se policija, ustrčalo se državno odvjetništvo, ustrčali se minstri, Pukaniću je dodijeljena zaštita, itd.(H.Hitrec)

 

 

Iako smo takozvanu aferu Pukanić u više navrata i iz više različitih kuteva promatranja obradili već na ovome Portalu, razvoj događaja u konkretnom slučaju, kao i mnoštvo novih informacija koje vezano uz tu temu pristižu, nalažu nam da i dalje komentiramo slučaj, koji bi se najlakše moglo opisati kao prikaz cjelokupne problematike hrvatskoga društva na jednom jedinom primjeru. Više smo puta prozvali predsjednika Mesića za neadekvatan i inertan pristup, odnosno svojevrsnu, vjerojatno samo prividnu nezainteresiranost za raščišćavanje slučaja koji je u nekoliko dana doslovce poput uragana prodrmao hrvatsku javnost, no izgleda ne i našega predsjednika koji je ostao na nedopustivo distanci kvalificiravši problem kao jednu obiteljsku dramu.S druge strane, jedina reakcija premijera i Vlade daje se isčitati iz nekoliko rečenica ministra zdravstva Darka Milinovića koji ističe kako bi prema dosadašnjim nalazima mogle stegovno odgovarati liječnice opće medicine Jasna Lulić i Hitne medicinske pomoći Dunja Tomljanović. A ako zbog pretjeranog zanimanja javnosti niti to ne bude dovoljno, možda «padne» i glava ministra Milinovića. No, to bi također značilo samo obično mazanje očiju. Iako svjesni da će najkrupnije «ribe» i ovoga puta najvjerojatnije ostati neokrznute, što dulje će trajati medijski pritisak veća je šansa da se dobiju još neki odgovori na još nekoliko nekima neugodnih pitanja. I zato ponovno o tome pišemo i zato ćemo o tome i nastaviti pisati. Iako u tom iščekivanju i nismo baš previše naivni.(mmb)

 

 

Čovjek bez kojega Informativni program HTV-a ne bi mogao funkcionirati, svakako je sada već bivši predsjednik HHO Žarko Puhovski, arbiter elegantiae u političkim i sociološkim pitanjima - dakle poklopac svakom loncu. Taj je poklopac nedavno za HTV-INFO komentirao i lovačku knjigu Carle del Ponte u kojoj autorica Hrvate naziva podlim kurvinim sinovima, a Srbe samo kurvinim sinovima. «Bilo bi dobro», izjavio je Puhovski, da Hrvatska i Srbija zajedno reagiraju na ovaj šovinistički ispad." Što se krije iza te izjave Žarka Puhovskog? I opet ista teorija ravnoteže, koju zastupa upravo Haaški sud u svrhu pomirenja"(kako kažu), a u stvari u svrhu amnestiranja Srbije od zločina agresije i genocida. Pristajući uz tu teoriju, Puhovski , eto, između redaka govori: svi su isto krivi u tim balkanskim ratovima, i svi su sada duboko povrijeđeni riječima Carle del Ponte, idemo ju zato napasti zajednički kao pravi bratski kurvini sinovi.(H.Hitrec)

 

 

Na današnjem (20. travnja) obilježavanju 63. godišnjice proboja iz logora Jasenovac Stjepan Mesić uputio je poruku "mi ne zaboravljamo", nastavljajući kako i danas ima gadova koji će reći da je sve ovo (zločini u Jasenovcu) bilo izmišljeno. Tko bi bili ti gadovi, i tko to u današnjoj Hrvatskoj poriče zločine počinjene u Jasenovcu nismo saznali od predsjednika RH. Ali puno izravniji bio je Ivan Fumić prije njega, koji je ni manje ni više optužio Katoličku Crkvu kao "posljednji bastion" koji danas brani ustaški poredak. Zašto? Zato što "vrh katoličke crkve u velikom luku zaobilazi Jasenovac, ali ne i Bleiburg". To što je o žrtvama Bleiburga bilo godinama potpuno zabranjeno govoriti, i to što su se žrtve Jasenovca na najbeskrupulozniji način preuveličavale kako bi se Hrvate označilo kao genocidan narod Fumić i Mesić bezobrazno prešućuju, nastojeći valjda politički i tko zna kako još profitirati od stare jugoslavenske propagande. Štoviše, baš su Fumić i Mesić jedne su od rijetkih osoba u modernoj Hrvatskoj koje su ustvrdile kako je Bleiburšku tragediju pratilo tek nekoliko ubijenih osoba.(mm)