Poznati krivokletnik i rigidni komunistički propagandist Stjepan Mesić sve teže objašnjava zločine svojih ljubimaca, počinjene nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Zadnje dvije njegove izjave, naime da te zločine ne treba preuveličavati i (druga) da se sada odjednom toliko govori i piše o tim zločinima, žrtvama i zločincima samo zato jer se približavaju lokalni izbori – baca S. Mesića na samo dno, među potpuno izgubljene ljude kojima se ruši temelj njihovih pravih ili lažnih uvjerenja, te u očaju padaju sve dublje, jer i ispod dna ima dovoljno prostora. Naime, komunističke zločine doista ne treba preuveličavati jer su oni i ovakvi kakvi jesu veliki i užasni, radi li se o dvjesto tisuća ubijenih hrvatskih civila i vojnika, ili o šezdeset tisuća. Druga izjava nije samo bezočno korištenje medija koji prenose baš sve što taj zaostali predstavnik komunističke klateži ima za reći, nego je i loše prikriveni sarkazam. Tko bi to htio i mogao koristiti za lokalne izbore, koja stranka i koja osoba? Koja je to stranka na vlasti, ali u oporbi, u svim ovim godinama od hrvatske samostalnosti iskreno, predano i sustavno tražila da se istraže grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje? Nije ni HDZ od kojega bi to naivni očekivali, nije naravno ni SDP od kojega se ništa i ne očekuje, nije ni HSS čije su pretke ubijali poslije II. rata čak i ako su bili u «partizanima» ili baš zbog toga, nije ni HSP od kojega se možda mogao čuti neki glas, a nije, a o HNS-u da ne govorimo jer je Mesić njegov glasnogovornik. Ni IDS nije potezao stravičnu priču o ubojstvima Hrvata koji nisu bili poćudni i Talijana koji su morali nestati.(H.Hitrec)

 

 

Ovih dana je hrvatska javnost saznala za još jedno mjesto, Ključ Brdovečki, pokraj kojeg su Titovi partizani koncem svibnja 1945. izvršili jedan od svojih monstruoznih zločina, kojima se još dugo broja ne će znati. Kod Ključa Brdovečkog pobili su više od 4.000 ljudi, koji su im se predali mjesecima ranije. Svaki dobronamjeran čovjek pri svakom takvom otkriću ponovno se zapita kakva je to morala biti vlast, kakvi ljudi, koji su počinili tako neshvatljivo okrutne masovne zločine. U miru, bez optužnice i suđenja. Nije to nažalost posljednje stratište na kojem su se iživljavale Titove horde. I teško je uopće bilo što napisati ili reći o tome, možemo se samo pomoliti za duše tih jadnih žrtava. Ovo stratište, međutim, otkriva još neke stvari koje ovu tragediju čine još i težom.(djl)

 

 

Prošli tjedan Republika je Hrvatska primljena u NATO, čime je nakon zaista vrlo dugo vremena i bezbroj puno ustupaka napokon zabilježen vanjskopolitički uspjeh. Nema sumnje kako članstvo u NATO-u osigurava bolju poziciju našoj zemlji već u pregovorima s Europskom Unijom, jer nakon što napokon može mahati nekakvim stvarnim uspjehom hrvatska politička elita sada valjda više ne će bezglavo juriti u popuštanju svakojakim ucjenama. To se posebno tiče premijera Sanadera, koji sada lako može primanje u NATO kapitalizirati na izborima koji nas očekuju, kako onim lokalnima tako i onima na nacionalnoj razini. Mnogi analitičari slažu se u procjeni i da je članstvo u NATO-u važan korak s kojim se Republika Hrvatska udaljava od zapadnobalkanskih integracija. To je nesumnjivo točno, međutim samo do trenutka dok se ostale zemlje uključene u Zapadni Balkan također ne pridruže NATO savezu. Zapravo, ako i kada se Srbija priključi isto NATO-u, ovaj savez mogao bi upravo postati novi zamašnjak zapadnobalkanskim integracija, pri čemu bi se preko stvaranja zajedničkih postrojbi za raznorazne mirovne misije, budući da se svi "lepo razumemo", institucionalizirao oblik suradnje koji bi se onda mogao i lakše usmjeriti prema politički ambicioznijim projektima. (mm)

 

 

Koliko se brzo, radikalno i pragmatično mogu gotovo preko noći promijeniti politički stavovi i mišljenja hrvatskih «moralnih vertikala» ovih je dana svojim primjerom najbolje demonstrirao Hrvatski helsinški odbor. Organizacija koja se do sad sustavno bavila isključivo selektivnom zaštitom samo pojedinih ugroženih ljudskih prava u ovoj državi i to redovito ponajmanje onih koja se tiču samih Hrvata ili bilo čega povezanog s ugroženim nacionalnim interesima, u utorak je održala konferenciju za medije na kojoj je prisutnim novinarima i široj hrvatskoj javnosti predstavila svoju novu retoriku. No, iako je nova HHO-ova retorika svakako na tragu istine na koju uostalom mnoge, medijski blokirane, organizacije i udruge već duže vrijeme upozoravaju, naslućuje se kako iza velikog «preobraćenja» stoje sasvim drugi motivi. (mmb)

 

 

 

Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. …Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć ove veljače 2007. godine. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem... Klatno mijenja ritam : ma-sle-ni-ca, ma-sle.-ni-ca, ma-sle-ni…(www.uhd91.com)

 

 

Kako se i moglo predvidjeti, Haaški sud nije, unatoč klimavosti, neozbiljnosti, upitnosti i eklatantnoj lažljivosti ponuđenih «dokaza», odbacio optužnicu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača. Dapače, Raspravno vijeće Haaškog suda zaključilo je da «postoje dovoljni dokazi koji podupiru sve točke optužnice», te da postoji dovoljno dokaza «o postojanju zajedničkog cilja da se postigne trajno uklanjanje civila». Također je zaključeno da postoje dokazi «o sudjelovanju trojice optuženih u udruženom zločinačkom pothvatu te o postojanju njihove namjere za počinjenje djela». Ništa neočekivano; suludo je uopće bilo očekivati da će Haaški sud odbaciti optužnicu i osloboditi generale. Ipak je riječ o procesu koji ima jasan politički cilj i pozadinu. Dokazi tužiteljstva, iskazi svjedoka, ispitivanje svjedoka i dokazi obrane puka su formalnost kojoj je cilj postupku dati fiktivnu objektivnost i zadovoljiti pravne uzuse. Ovim aktom samo su još jednom legitimirana predviđanja da će generali sigurno biti osuđeni i da je presuda, već i prije pokretanja postupka, bila poznata. Što bi se reklo: kadija tuži, kadija sudi!(D.Dijanović)

 

 

Kako stvari trenutno izgledaju inicijativa Europskog povjerenika za proširenje Ollija Rehna o rješavanju međusobnih otvorenih pitanja Hrvatske i Slovenije, a koja su uzrok slovenske blokade hrvatskih pregovora za EU, zasad od hrvatske političke elite nije dobila zeleno svjetlo. Štoviše, ne postoje ni realne naznake da će do toga uskoro i doći, jer Hrvatska još uvijek nije dala svoj konačan odgovor na Rehnov prijedlog što je trebala učiniti još u ponedjeljak. U ovom trenutku u velikoj su neizvjesnosti kako Rehn, tako i hrvatska javnost, nenavikla na činjenicu da su hrvatski politički dužnosnici možda u stanju zauzeti čvrsti stav u zaštiti nacionalnih interesa prema europskim zahtjevima. Što još uvijek naravno ne znači da će se tih istih odluka držati, pogotovo nakon što prođu lokalni izbori.(mmb)

 

 

Ovih dana mediji su kratko izvijestili kako je pri nedavnom posjetu Kumrovcu pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posjetio tamošnju osnovnu školu i zauzeo se za promjenu njezina imena - iz Osnovna škola Josipa Broza u nešto primjerenije. Tom prilikom mediji su također zabilježili mišljenje predsjednice školskog odbora Romane Turk po kojoj ona i nije za promjenu imena, iako školski odbor može pokrenuti promjenu imena škole. No, posebno zanimljiva je po tom pitanju bila reakcija predsjednice Županijskog odbora SDP-a i trenutne županice Sonje Borovčak kako u državi ima mnogo važnijih problema i kako, ako bi bila pokrenuta, inicijativu Županija sigurno ne bi prihvatila. Županica nije na žalost objasnila koji su to problemi toliko važniji od činjenice da i osnovne škole u Republici Hrvatskoj nose imena po osobama odgovornim za masovne zločine nad našim sunarodnjacima. Neki će zato pitati nije li vrijeme za zakon po kojem bi se kažnjavalo negiranje masovnih zločina totalitarnih ideologija, kao i negiranje odgovornosti zločinaca koji su takve zločine počinili. Odgovor koji imamo će takve zasigurno iznenaditi - neke odredbe ovakvog zakona već postoje, ali se ni one ne provode.(mm)