Danas sam dobio mail od jednog hrvatskog branitelja. Da ne bih prepričavao njegovu muku, prenosim njegovo pismo u cijelosti ; "Poštovani gosp. Dražen, javljam vam se na preporuku mog prijatelja i suborca XY koji je već kontaktirao s vama a vezano za moje probleme. Zovem se Tonči Perić i dragovoljac sam i veteran Domovinskog rata u kojem sam bi od 1991. do 1995. Oženjen sam i iman dvoje djece, sina i kćer. Sin ima 20. godina i trenutno je na dragovoljnom služenju vojnog roka, na što sam izuzetno ponosan, kao i moj ostatak obitelji. Supruga radi kao zaštitarka, a ja sam prije 20 dana dobio rješenje o invalidskoj mirovini na temelju profesionalne nesposobnosti (30% vojno/ 70% civilno). Do sada smo živjeli u Splitu devet godina kao podstanari, a sad pošto nemam više mogućnosti za plaćati najamninu sam prisiljen vratiti se na otok Šoltu gdje sam i rođen..." (www.uhd91.com)

 

 

Mediji prenose kako je ovih dana, među posljednjima kandidaturu za Gradsku skupštinu predao i umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs, nositelj liste stranke Jedino Hrvatska - Pokret za Hrvatsku. Uz njegovu, zagrebačko Gradsko izborno povjerenstvo do sad je zaprimilo ukupno 27 lista za Skupštinu Grada Zagreba, od kojih je 10 nezavisnih, a 17 stranačkih (pojedinačnih i koalicijskih). Iako u duhu demokracije valja konstatirati kako apsolutno svatko ima jednako pravo na kandidaturu, postavlja se pitanje – ne postiže li se s velikim brojem nezavisnih lista zapravo suprotan učinak, a glasače prepušta na milost i nemilost današnjoj vladajućoj eliti. Naime, o čemu je riječ. Već godinama je itekako primjetan trend kako se neposredno prije izbora – parlamentarnih ili lokalnih – sasvim svejedno, pojavi veliki ili bar značajan broj nezavisnih lista. Još ako se pritom u obzir uzme činjenica da veliki broj njih pretendira na isto biračko tijelo, njihov jedini stvarni učinak je da disperzijom glasova građana direktno postižu «pogotke» upravo za – suprotnu stranu. Ovo naravno ne bi trebalo shvatiti kao kritiku bilo koje nezavisne liste, kako onih koje inkliniraju «ljevici» tako ni onih koje svrstavamo u onu «nacionalnu», obično po listama znatno brojniju struju, već kritiku načina na koji politička scena u Hrvatskoj općenito funkcionira.(mmb)

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske osudio je na osam godina zatvora hrvatskog branitelja Mihajla Hrastova, zbog smrti 13 i ranjavanja dvojice srpskih rezervista na Koranskom mostu u Karlovcu u rujnu 1991. godine. Obrana gospodina Hrastova najavila je žalbu, o kojoj će odlučiti isti taj Vrhovni sud. Tako glasi štura vijest na stranici teleteksta Hrvatske televizije od 5. svibnja 2009. Iza te šture vijesti krije se, međutim, teško pojmljiva nepravda koja se čini hrvatskom branitelju Mihajlu Hrastovu.(djl)

 

 

Tijekom proteklih nekoliko dana svjedoci smo sve učestalijih pregovora na relaciji Nezavisne inicijative studenata koja je manje ili više uspješno u posljednja dva tjedna blokirala nastavu na brojnim fakultetima širom Hrvatske i Ministarstva obrazovanja koja je u «znak dobre volje» najavilo prihvaćanje nekih od studentskih zahtjeva. Da bi se dobio potpuni uvid u činjenicu hoće li ili neće ishod studentskih prosvjeda u konačnici biti zadovoljavajući potrebno je na jednom mjestu sagledati što su to studenti na kraju krajeva točno tražili i što su ili će od Ministarstva zaista i dobiti.(mmb)

 

 

Kakvo je trenutno stanje svijesti, a onda i razina općeg morala i osjećaja solidarnosti u hrvatskom društvu odlično je dočarao događaj na proslavi Međunarodnog praznika rada koja je i ove godine održana u zagrebačkom Parku Maksimir, gdje je, sada već također tradicionalno zagrebački gradonačelnik Milan Bandić s članovima Gradskog poglavarstva dijelio besplatne porcije graha. Pa iako je graha, kao uostalom i majica koje su se besplatno dijelile bilo i više no dovoljno okupljeni građani, mahom pripadnici starije populacije pokazali su zabrinjavajuću količinu netolerancije, nekulture pa čak i spremnosti na fizički obračun u kolektivnom naguravanju koje se odigralo pred kotlovima hrane. Dogodilo se pritom čak i da je jednom čovjeku pozlilo i da se onesvijestio, no osim nekolicine prisutnih novinara ne samo da nitko nije reagirao i priskočio upomoć nego je čak i jedna gospođa koja je stajala u blizini odbila posuditi svoju ručnu torbicu da se unesrećenom podmetne pod glavu. Baš kao da nije riječ o kultiviranim ljudima nego o čoporu bijesnih životinja u borbi za dragocjenim plijenom, u ovom slučaju zamislite - grahom, koji u trgovinama stoji tek nekoliko kuna. No, nije naravno bitan grah, bitna je kolektivna netolerancija, sebičnost i samoživost koja se u ovoj mjeri ni približno još prije nekih petnaestak, dvadeset godina nije mogla ni zamisliti.(mmb)

 

 

Hrvatska poštanska banka (HPB) jedan je od zadnjih razloga zbog kojeg se može reći kako cijelo hrvatsko bankarsko poslovanje nije u stranim rukama. Naime, radi se o jedinoj većoj banci u vlasništvu Republike Hrvatske, u kojoj i mi kao udruga imamo primjerice svoj račun. Pišemo ovo jer nam je za oko zapeo članak objavljen prije neki dan u Večernjem listu po kojem će direktor uprave ove banke, Josip Protega, biti primoran uskoro otići, a pozadina smjene objašnjena je na osnovu rekla-kazala argumenata, bez nekog smisla. A upravo ovakav razvoj događaja predvidio je prije mjesec-dva u jednom nevezanom razgovoru autoru ovog teksta sugovornik iz hrvatskog financijskog sektora, pa kada smo već kod rekla-kazala argumentacije zašto ne ispričati i ono što ne piše u članku u Večernjem listu, a ima smisla.(mm)

 

 

Predstojeći lokalni izbori još će jednom pokazati svu mizeriju aktualne hrvatske političke scene. Po već dobro uvježbanom receptu, plaćenički mediji posredno unaprijed kroje izborne rezultate glorificirajući određene kandidate, među kojima suštinskih razlika nema, dok druge posve marginaliziraju. A kako ono čega u mainstream medijima nema, niti ne postoji, medijski protežirani kandidati jedini imaju stvarne šanse za uspjeh na izborima. Kada bi se u slučaju kandidata koje mediji promoviraju radilo o poštenim, časnim i uzornim ljudima, takvom se medijskom postupanju doista ne bi imalo što prigovoriti. Međutim, kandidati koje susrećemo u medijima vrlo su upitnih ljudskih i moralnih kvaliteta. Preciznije govoreći, riječ je o osobama uz koje se mogu vezivati bilo koji pridjevi, osim onih «pošten», «častan» ili «uzoran».(D. DIjanović)

 

 

 

Gledam u plakat ministarstva obrane. Oglas. Postani dio nas. Koga, čega? Dio elite? Dio heroja? Branitelja? Dio budućnosti? Ja samo želim biti hrvatski ratnik. A kakav je taj ratnik? Sigurno nije običan kad mu za pridjev stoji- hrvatski! Kakav je u biti hrvatski ratnik? Treba li njega pisati sa velikim početnim slovom, treba li ga pisati štampanim slovima? Treba li ga podcrtavati ili ga treba podebljavati prilikom pisanja? Gledam ga kroz svoje oči, gledam ga kroz povijest. Tog ratnika, hrvatskog. (www.uhd91.com)