Ovogodišnje izdanje Kruga za trg u organizaciji istoimene građanske inicijative, održano je u Zagrebu, 6. lipnja. Na trgu zbog naziva kojega Hrvatska i Zagreb umiru od stida, okupilo se prema novinskim i radiotelevizijskim izvješćima oko tisuću i pol ljudi, što su bile i moje procjene na licu mjesta, s tendencijom prema dvije tisuće. U svakom slučaju ne samo premalo, nego i poražavajuće malo. Naslonjen na zgradu HNK mogao sam stabilno razmišljati i donositi zaključke koji su u prvotnoj varijanti sadržavali opscene riječi na račun onih što bi trebali biti u Krugu za trg ali nisu došli. Možda su bili na Tomislavovu trgu, gdje je priređeno atraktivno natjecanje u vratolomnim skokovima motobiciklima, uz pratnju deset tisuća Zagrepčana. Možda su bili na Jelačićevom trgu, gdje su već svirali, pjevali i galamili navijači nogometne reprezentacije. Možda su bili na izletu jer je dan bio prekrasan, sunčan i miran. Možda nisu bili obaviješteni, premda su barem čitatelji «Večernjega lista» mogli saznati kada se održava skup na trgu koji još nosi ime zločinca Tita. Možda nisu obaviješteni o događajima u prvim mjesecima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Možda ne znaju čitati, ili ako znaju – preskaču napise i feljtone o zločinima nad Hrvatima (i ne samo Hrvatima) počinjenim 1945., ali i u svim desetljećima komunističke diktature.(H.Hitrec)

 

 

Koncert kojega će, kako stvari sada stoje i ukoliko se u međuvremenu ništa ne promjeni, u Areni Zagreb održati Fahreta Jahić Živojinović, poznatija kao Lepa Brena, nije samo još jedan od simptoma teške i kronične bolesti hrvatskoga naroda – bolesti zaborava, nego i gaženje svih vrijednosti stvaranih tijekom Domovinskoga rata i vrijeđanje svih osoba koje su svoje živote utkale u temelje hrvatske državnosti. U Hrvatskoj doduše mnogi bivši četnici danas uživaju status uglednih građana, participiraju u vlasti i medijima, kandidiraju se na lokalnim izborima, tako da je najavljeni koncert samo još jedan u nizu iskaza hrvatskog nacionalnog mazohizma i servilnosti. No, ovaj ovaj koncert sadrži i jednu političku poruku: on je vrlo jasna poruka svima da ugnjetavanju, ponižavanju i pljuvanju Hrvatske nema kraja, i kako mi tu ne možemo ništa napraviti.(D.Dijanović)

 

 

Sudeći prema najavama medijskih izvora «bliskih» Sanaderu, relativno pozitivno izvješće koje je o suradnji Hrvatske s Haškim sudom Vijeću sigurnosti UN-a podnio glavni haški tužitelj Serge Brammertz, nikoga nije pretjerano iznenadilo. A što u izvješću piše? Brammertz je dakle naveo kako je Hrvatska u proteklih šest mjeseci učinila pomak te je čak zahvalio premijeru Ivi Sanaderu na njegovu osobnom angažmanu i pomoći. Ipak, istaknuo je kako Ured tužitelja nije uspio dobiti određeni broj «ključnih vojnih dokumenata» vezanih uz akciju Oluja. Riječ je, naravno, o takozvanim topničkim dnevnicima. Pritom Brammertz, kao uostalom i nitko drugi od strane tužiteljstva ili Haškog suda općenito nisu našli shodnim objasniti kada su to i na koji način imaginarni topnički dnevnici za njih postali «ključnim dokazom» s obzirom da je optužnica protiv Ante Gotovine podignuta 2001. godine, a topnički su dnevnici prvi puta službeno spomenuti u jesen prošle godine. Nije li to zapravo svojevrsni potez očajnih tužitelja, kojima se politički skrojena optužnica na očigled čitavog svijeta raspada po šavovima?(mmb)

 

 

Slobodni i neovisni mediji trebali bi biti ili bar u razvijenim državama jesu, svojevrsne udarne snage provođenja i razvoja demokracije. Na žalost, barem što se Hrvata u Bosni i Hercegovini tiče, oni će s ostvarenjem svojih demokratskih prava na slobodu medija morati još neko vrijeme pričekati. Ponajviše iz razloga što na nacionalnoj razini za razliku od mnogobrojnih srpskih i muslimanskih programa, ne djeluje ni jedan program na hrvatskom jeziku. Mogućnost dobivanja objektivne informacije svodi se dakle na svega nekoliko lokalnih TV kuća sa slabim signalom i još slabijom kvalitetom i nekoliko tjednika koji se također ne mogu pohvaliti kvalitetnom i dosljednom uređivačkom politikom. Slična, ako ne i ista situacija trenutno je sa stanjem medija i u Hrvatskoj. O slobodi i neovisnosti onih «najvećih» u Hrvatskoj danas govoriti je zaista pretenciozno. Tiskovine, a na žalost i TV kuće (pa čak i ona nacionalna) sveli su se na poslušnike reklamiranja samo određenih političkih opcija i ideja, dok su svi koji se usude misliti drugačije svim mogućim sredstvima u svakom smislu gurnuti doslovno na margine zbivanja.(mmb)

 

 

Prekrajanje povijesnih činjenica staro je zanimanje na prostoru kojeg kreatori tzv. Novog svjetskog poretka danas nazivaju Zapadni Balkan ili region. Oni koji su imali (ne)sreću živjeti u komunističkoj Jugoslaviji svakodnevno su morali slušati partizansko-komunističke bajke o milijunima ljudi pobijenih od strane ustaša, o zdjelama ljudskih očiju kao slavljeničkim poklonima, o tome kako su pojedini istaknuti ustaški dužnosnici (konkretno: Luburić) za predjelo pili ljudsku krv, itd. Riječ je o mitovima koji vuku svoje korijene iz partizansko-komunističke ratne propagande koja je zastrašivanjem stanovništva te izmišljanjem i preuveličavanjem ustaških zločina nastojala mobilizirati što veći broj ljudi u svoje redove. Osim mobilizacijske funkcije takve su propagandne laži služile i za opravdavanje zločina nad razoružanim vojnicima i civilima nakon svršetka rata. A kako pobjednici pišu povijest (osim, dakako, ako su pobjednici Hrvati), takvi su povijesni falsifikati kasnije poslužili kao temelj za pisanje povijesti Drugog svjetskog rata na području NDH.(D.Dijanović)

 

 

Nakon što je u nedjelju održan i drugi krug lokalnih izbora, konačno se može podvući crta i realno sagledati što je i koliko tko dobio, a tko izgubio. Pod tim «tko» prvenstveno se podrazumijevaju naravno dvije najveće stranke u Hrvatskoj, HDZ i SDP. Što se «raspodjele moći» tiče, odnos snaga ostao je poprilično nepromijenjen. HDZ je prošao bolje od očekivanja s obzirom na ekonomsku krizu i niz afera koje su dobro prodrmale državu. Ipak, zadovoljstva nema previše jer su pritom ipak izgubili Split, Rijeku i Osijek, (Zagreb nisu ni imali) pa čak i Vukovar i Dubrovnik što bi za sljedeće parlamentarne izbore moglo biti itekako znakovito. SDP je također, s obzirom na činjenicu da se na lokalnim izborima u pravilu glasa protiv aktualne vlasti, debelo podbacio, odnosno u drugom krugu uspio izgubiti sa svoje tri najveće uzdanice – Ostojićem u Splitu, Piculom u Velikoj Gorici i Vidovićem u Sisku. No ostave li se na trenutak HDZ i SDP i njihova međusobna natezanja u smislu tko je dobio, a tko izgubio više po strani, lako je uočiti kako su najveći pobjednici netom održanih izbora manje više zapravo «ničiji ljudi». (mmb)

 

 

Tijek prve polovice suđenja Gotovini, Čermaku i Markaču u kojem je optužba iznosila svoje dokaze i pozivala svjedoke bio je takav da nismo uvijek bili sigurni radi li se od dijelu suđenja kojeg vodi optužba ili obrana. Nakon godina i godina za pripremu, ispalo je kako optužba zapravonema ništa , osim političkih floskula i nekoliko osoba čija vjerodostojnost nestala već nakon nekoliko prvih pitanja obrane u protuispitivanju. Koliko je situacija teška za optužnicu indikativna je i prošlotjedna vijest kako će se ponovo u haaškoj sudnici pojaviti predsjednik Republike Hrvatske, i to kao svjedok obrane generala Čermaka. Očigledno, kako mu se bliži kraj mandata a haaške laži kopne kao snijeg u proljeću, predsjednik Mesić odlučio se prebaciti i redova svjedoka optužbe na stranu obrana, ne bi li ga se valjda pamtilo u javnosti samo po zadnjem svjedočenju koje upravo sprema. A optužba kada nema dokaza, onda ih izmišlja. Pa se sada podiže nevjerojatna prašina oko topničkih dnevnika koji bi valjda trebali dokazati ono što nitko nije vidio i za što nije nađen ni jedan drugi materijalni dokaz - iako se u slučaju granatiranja Knina radi o gradu s kućama od cigli i betona koje granate oštećuju jednako kao i u svim drugim gradovima ovog svijeta. (mm)

 

 

O upravo završenoj kampanji dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Josipa Kregara za gradonačelnika glavnog grada Republike Hrvatske moglo bi se puno pisati. Moglo bi se pisati o iznimnim financijskim sredstvima koje je ovaj kandidat uspio skupiti i tako parirati po broju reklama, plakata i drugim načinima oglašavanja Milanu Badiću - čovjeku koji gotovo već desetljeće ima zadnju kada je trošenje novca iz nepresušne zagrebačke blagajne u pitanju. Time je Josip Kregar vjerojatno za jednog nezavisnog kandidata oborio sve rekorde, a tajnu njegovog uspjeha u financiranju kampanje vjerojatno nikada ne ćemo saznati, što i nije zapravo posebno važno, budući da s druge strane nema dvojbi o njegovoj političkoj pripadnosti. Ono po čemu ćemo mi pamtiti kampanju u gradu Zagrebu je jedan efektni i originalni "štos" kojim se preko Interneta nagovaralo glasače da iziđu na izbore i zaokruže ime prof. dr. sc. Josipa Kregara.(mm)