Pabirci bijega s puta u carstvo zombija (2)

San

Kaže se da najčešće sanjaš ono što si već doživio. Ili o čemu si razmišljao, što si želio, što želiš ili što ne želiš. U snu se to baš i ne mora odvijati kao na javi. Nikad mi, recimo, na javi, nije palo na pamet da bih u životu mogao čuvati ovce, iako sam ih, kao mali, koji put znao čuvati – društvo im je pravila i jedna koza... 

Dakle, nimalo nisam bio iznenađen time što sanjam ovce, ali da ću ih vidjeti u tolikom broju i na istom mjestu!... Pa ni to me, kad se okrenem oko sebe i bolje razmislim nije trebalo previše iznenaditi...

– Daj, dosta je bilo filozofiranja, da čujen san, šta te tako uzbudija ti san, šta si vidija u njemu?...

– Čuj, potok, ekološki ne baš savršen, preko potoka brvno, na brvnu dva ovna u položaju koji govori da bi sad mogli krenuti jedan na drugoga. S jedne i s druge strane potoka dva velika stada ovaca. Svako stado gleda u pravcu svoga ovna, bez meketanja, bez glasnoga navijanja, više kao u nekoj pobožnoj tišini. I zamisli, sve to u boji...

– Šta si sta, šta je bilo dalje?

– Ništa, gotovo!

– Kako gotovo?

– Probudila me budilica.

– I ništa nisi analizira, pokuša protumačit?

– Pa zar bi ti tako idiličan, pastoralan san kvario nekakvom bedastom analizom? Uostalom, rekao sam ti da ću ti ispričati što sam sanjao, a ne analizirao.

– A jesu li u snu ovce bile ošišane?

– Ostrižene sve... do gole kože!

– Pa to su i na javi, prijatelju!

Čudesni napitak

Davno, zbilja davno, što govori da naivnost nije neka posebno friška pojava (ako je ikad i bila) pročitao sam u jednom ozbiljnom časopisu članak – što pak govori da ozbiljnost i naivnost nerijetko idu rukom pod ruku – naslovljen Sumrak mađioničarske reklame.

Ne sjećam se više sadržaja, ali sam zapamtio naslov koji navješćuje da je u to vrijeme bilo svijeta koji se znao nasmijati na nuđenje ljekovite londonske magle u limenkama, da nije vladala pandemija naivnosti kao danas.

U to vrijeme, ako se ne varam, bili smo i kupci, a ne obični potrošači. Danas ni od najžešćih sindikalnih i pučkih zastupnika ljudskih i radničkih prava i poštenog plaćanja rada ne možeš čuti riječ kupac kad najavljuju bojkot velikih stranih trgovačkih lanaca.

Prema tome, pomiri se, prijatelju, da si najobičniji potrošač, sa svim izvedenicama iz te riječi, objekt, idealni sudionik svaki dan sve brojnije povorke na putu u naslovljeno carstvo. Ti si i pravi kandidat za natjecanje u kvizu Potjera koji ko iz puške odgovara na pitanje koji će od tri benda zabavljati svatove na trećem vjenčanju slavne pjevačice, da bi zatim na pitanje: koja je od tri ponuđene imenice muškoga roda „pogodio u ništa“ ili, nakon dužeg razmišljanja rekao – dalje!

Ali da se vratim čudesnom, čarobnom, magičnom napitku prepunom vitamina od A do Ž (vjerujem da znate o kojem je riječ) koji liječi sve bolesti i boleštine, sve pa i – ćuka u glavi... u što ne vjerujem.

– Skužaj, malo si zaluta i puno toga skratija pa te moran prikinit. Zaboravija si reć da reklama traje skoro puni petnest minuti, da ti je lipo objašnjeno da sok moš nabavit u svin bezimenin boljin ljekarnan, da osin boce moš naručit i botiljun ka obiteljski paket I, šta je najvažnije, da djelotvornost napitka zavisi od načina na koji se dupera. To nisi smija zaboravit.

– Zato si ti tu. Pa da čujem...

– U trenutku kad se ujutro oćeš poslužit čudotvornin alkemičarskin tekućin izumom, moraš bit okrenut od sjevera prema jugu. Ako si u Kaštelima, to ti neće bit teško. Kozjak ti mora ostat za leđima. Ako si na kontinentu, u nekon selu ili manjemu mistu, raspitaj se. Možda već imaju veleučilište. Njijovi analitičari sigurno znaju di je jug. Ako si u šumi, pogledaj s koje je bande mahovina na stablu. Ako se slučajno zatekneš u Zagrebu, Slime ti mora ostat za leđima, a katedrala isprid. U svakomu slučaju, bilo di da se nađeš, bocu moraš držat isprid sebe. Otvaraš je tako da livon rukon držiš bocu, a desnon čep. I, šta nikako ne smiš zaboravit: pri otvaranju ne vrtiš čep, njega čvrsto držiš dok livon rukon okrećeš botilju u pravcu švere na uri sve dok ne čuješ ono kvrc, šta oće reć da je čarobna tekućina dobro izmišana i spremna za uporabu.

– Govoriš kao da ga već koristiš ili barem da si temeljito proučio poruku koja ti osigurava vječno zdravlje?

– Je, tri puta san pomno odgleda mađioničarsku reklamu, pa san jutros, ka i svaki dan, otiša na pazar, kupija jedan šipak iz uvoza, jer mi to ne uzgajamo, mi uzgajamo samo čudotvorne TV napitke, iscidija ga u žmul, popija...

– I ustanovio?

– Da san, umisto šipka, za iste pare, moga kupit dvi malo veće trišnje!

Vritnjak dostojanstvu

Dosta je svita koji ne zna šta je to vritnjak, posebno oni šta su bliže moru ili uz more, premda će, kad in objasniš, odma reć: e da, to je po zagorsku ono šta mi po našku kažemo:... ne bi tija razvodnit stvar društveno privaćenin eufemizmima ili onon nepristojnon besidon, pa ću se zaustavit na svima poznatoj standardnoj – stražnjici...

Među svin vrstan vritnjaka najpoznatiji je onaj saborski iz 1885. godine kad je njegovu preuzvišenost hrvatskoga bana Khuena Herdervaryja pravaški zastupnik, poštovani Josip Gržanić, uz odobravanje prisutnih istomišljenika, iz Hrvatskoga sabora ispratio nogom u stražnjicu.

Iako je ovi put moja tema jedan drugi, gotovo epidemijski raširen i mnogima nevidljiv, a ne vritnjak kojin je ispraćen preuzvišeni gospodin ban, ne mislite li da je vrime da saborskon vritnjaku vratimo njegovu časnu ulogu koju je stekao spomenute godine? Da neke poštovane rasprave s live i desne bande i opomene zbog povrede članka 238, zaslužuju da ih dežurni čuvar sigurnosti isprati iz dvorane uz počast koju je dobio preuzvišeni Khuen?

– Šta misliš, stari, kako bi proša ovi prijedlog na referendumu? – pitan prijatelja iz kafića.

– Prošel bu z većim postotkom od onoga na referendumu za nezavisnost!

Ali o kojemu to nevidljivomu i raširenomu vritnjaku govoriš, ako ti je saborski usputna tema, pitate?

Evo o kojemu. Kad ste čuli da je na tzv. hrvatskoj i svin drugin televizijan neki poznati uglednik na kraju nastupa novinaru, nakon šta mu je ovaj zahvalija na odazivu u emisiju, odgovorio: „Molim lijepo, nema na čemu!“?

Nikad, uz jednu i to, ne previše domoljubnu iznimku. Odgovor obično glasi:

„Hvala vama što ste me pozvali!“

Dakle, „Molim lijepo“... iz javnog ne samo TV komuniciranja odlazi ispraćeno vritnjakom!

Sitnica, reći ćete. Ali sitnica do sitnice i povorka na putu u itd., svaki dan je sve brojnija.

Može li još jedno pitanje? Može. Šta mislite: u kojem odgovoru ima više dostojanstva?

Ivo Klarić