Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

PSALAM DJETETA KOJE JE NAŠLO SREĆU

Slava ti za onaj čas kad se na raskršću života rukovah s Tobom
I na svome dlanu osjetih toplinu Tvojeg poziva
Premda sam znao da su Ti u rukama oštri čavli,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva!

Slava Ti što sam čitav svoj život stupao u stihu
I svoje dane pretočio u knjigu pjesama,
Makar one bile slične neistesanim križevima,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva!

Slava ti za bjelinu kruha kojom si ukrasio moje ruke,
Za svečani pluvijal na mojim drhtavim leđima,
Za sve što je bilo,
Za sve što će doći,
Samo Te molim da me iz ruku ne ispustiš,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.

Dušica Radočaj

(1933. – 2021.)

TI

Rodi se već jednom Ti
koji Ja vičeš u meni

ne odlazi
zar ne čuješ mrmor ponoći

ostani, pusti
da se bar ja rodim u Tebi

najljepši cvijet ćeš
ubrat u meni
ne bježi

kad Te zovem
Ti govoriš u meni
ta tu sam u Tebi

ko vrelo zelenog vrha
tečeš u meni

u susret ću Ti doći
ozovi se
reci
da si tu

Ti
koji govoriš u meni

Dragutin Tadijanović

(1905. – 2007.)

ŽUDNJA SRCA

Srce je moje umorno
I žudi tihi počinak
U sjeni mirnih stabala
Na ulazu u Beskrajnost

Vinko Nikolić

(1912. – 1997.)

ZAHVALNICA U SUTONU

Hvala ti, Bože, za sjaj svakog mojeg dana!
Hvala za san tihi svake moje noći!
Hvala za lijek blagi mojih teških rana,
I za nadu bijelu, da će radost doći!

Patim crne patnje. I da Tebe nemam
U očaj bi davno pao život mladi.
Kad se slome snage i na smrt se spremam,
Ti me dižeš, Bože! Život moj zasladi

Plamsaj sunca, vedro nebo, oblak bijeli;
Mjesec i sjaj zvijezda, poput nježne ruke
Dragaju mi dušu. – Tko mi, Bože, dijeli
Utjehe te dobre, što mi blaže muke?

Ti se javljaš, Dobri, u ljepoti sjaja
Prirode predivne, što je za nas stvori!
Zato Tebi hvala, što sred uzdisaja
Utjehu mi šalješ, da me jed ne mori!

Hvala Ti za život svakog mojeg dana!
Za zalogaj kruha, što mi gladom dade!
Hvala, što još živi duša, dnevno klana!
Ja osjećam: Netko nada mnom imade!

Luko Paljetak

(1943. – 2024.)

LIST IZ SVETE KNJIGE

Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu
naivno cvijeće gleda veliku šetnju neba
a uho stare zemlje vlastitu sluša muku
izjutra šume opet pletenicu opletu
sipaju ptice sjeme iz otvorenih ruku
vrtoglavica sunca za međom vlati vreba

U godovima stabla proljeća dobra traju
tiha i slijepa prose da prvi list im kaže
sve što se zbiva gore u prostorima cvata
i svoju toplu krv mu i svoju nemoć daju
to nisu samo grane to mnogo ruku hvata
sućut iz oka sunca i ponovo je traže

Samo je zato mene uzelo granje suho
zato me traži zemlja i traži rijeka svaka
i miluju me zvijeri tijelima svojim grubim
da granju tako budem jedino pravo uho
da zemlji budem tijelo i da joj budem šaka
da za njih mnogo želim i mnogo mnogo ljubim

Pala iz praćke srca u staroj igri snova
utopila se ptica u nebo kao kamen
pjevuše za njom polja glogov grm tamu sluša
cvijet leptira svog ima a leptir ima plamen
ubogom tihom bilju noć pretvaram u slova
ledini jesam srce i oko, dlan i duša

Bezbrižno grane vise nad vodom iznad vira
u vlastitome srcu sav vijek svoj ševa leti
za otkinutu čašku potopom grana prijeti
nagnuto nebo licem usnulu goru dira:
zaklopio sam oči pa u toj dragoj tmici
zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)