Jeronim Korner

(1909. – 1976.)

NAJSVETIJA OD ŽENA

Isplakat ću svoje oči
kao dijete srce svoje
za zlatnim, sjajnim zvijezdama.
Pjesme poju zrikavci
pod bijelim, vitim brezama,
a negdje dolje u nizinama
vijugaju se rijeke
u sjaju
i u tminama.

Isplakat ću svoje oči
kao cvijet svoju rosu,
kad ga u noći
otrgne ruka bez milosti.
Ja osjećam u ovoj
samrtnoj radosti
kako se svemir cijeli
u stih pretvara
plavetni i bijeli,
i male su riječi
mojih stihova …

Ali eto …
moja pjesma teče,
teče ...
i ne od bola
niti od radosti,
već od Ljubavi
i od Mladosti.

Umrijet ću jedne noći
za tobom, Madono!
Tad će pjesme zrikavaca
biti moje posmrtno zvono.
Jer mojom se dušom
ljeska more Ljubavi,
i ono će jednog časa
kad se burno zatalasa,
da ugasi sjaj mojih zjena.
Umrijet ću,
umrijet
od čežnje, Madono,
Ti najsvetija
od žena ...

Zlatko Tomičić

(1930. – 2008.)

BESKONAČNA, VJEČNA VODA

Ona je svuda. Nad svim
ona vlada. U svemu je ona.
Ona je sve.

I tlo tvrdo, i napukli
kamen. Ona je magla.
I pijesak. I stablo.
Ona je rijeka. Ona je krv.

U početku je bila. I bit će
na kraju. Beskonačna,
vječna voda.

U svome tijelu ona prkos nosi
i tako vjernu i čistu tišinu.
Rađa se u gnjevu, s opakom
mahnitošću, a zatim sniva
i teče u miru.

Ona je bezumna. I tako sama.
Ne znade nikad što je to bol.

Vodo, u tebi je žudnja. I djevičanstvo.
Muškost razularena
i umilno ženstvo. – Jača
od vatre, kamena, i sviju stvari,
nikad ne umire. Beskrajna ćud!

Srećko Diana

(1906. – 1997.)

BROD

Brod iz vječnosti plovi prema našoj
luci sa teretom neizvjesne materije.
Mi usidreni u život, u društvu poetike
ljuštimo godine i kroz prizmu odstupanja
gledamo u srž sunca i osjećamo
srce je podosta istrošeno.
Već godinama isti se smisao javlja
brod iz vječnosti još uvijek plovi
brazde valovlja dijele naša ufanja
kormilar ne ispušta dokaz plova
kapetanov poraz na jarbolu
vijori umjesto plamenca.
Mi u svojoj teži poput ptice u krletki
znamo, iza rešetaka, iza zavjesa
slobodni su prostori. U našem
unutarnjem iza porijeklo naše ljubavi
drugačijeg je ustrojstva.
Tako mi jednu prividnost liječimo
drugom, na lukobranu palimo svjetla
kao gmaz u svojoj mistici
brodu dajemo pogrešne signale.

Milivoj Slaviček

(1929. – 2012.)

KAKO SMO DUBOKO U NEBESA PALI

Kako smo duboko u nebesa pali
i oko nas mnogo praznog ima
i gusnu nam sudbine poput naglih tuga.
Sve se finija tama za zjene očiju prima
sve je luđi vjetar s juga.

Šešir i peševe kaputa, hlače
bistra nam i snažna nosi struja vječnih tema
i jedva se držimo na nogama
u razgovoru s majkom koja plače,
sa svojim mjestom kojeg nema.

Kako smo skupno ustali u nemoć: premoć
i teška je mjera snalaženja u tuđini.
Pa ipak: sve se, povjeruj, primiče u perspektivi,
u nebesa ulijeću, omaknu se, krhotine blizine
iz svih svjetova što su u plavoj okolini.

Ante Stamać

(1939. – 2016.)

JER SI ZANIJEKAO SVETO ČUDO

Jer si zanijekao sveto čudo
povratka kroz pepeo
jer si ugasio baklju
jer si pristao na vonj strvine
u cvatu šume anđelima znane
jer si ugušio sve što te je uzdizalo
tvojoj čistoj braći
koja su u posljednjoj svečanosti otplovila
nebom
na čistom oblaku
neka te ne mine ova preobrazba
u tisuće crva u snagu zemlje
u lagano truljenje
neka te ne bude među živima
neka ti tijelo stvoreno za uzmah
klone plazeći beskrajem

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)