Slavko Mihalić

(1928. – 2007.)

PROLJEĆE BEZ NAMJERE

Pitko je ovo proljeće.
    Da je samo sunce, bilo bi zasitno
    Da su sami oblaci, bilo bi bez okusa
    Ovako pali grlo i blaži ga

    Ipak je netko prošao s lukom i oštrim
        strijelama
    …Još su dugo drhtali odrazi na vodi
    Bojim se za one koji hoće i u tome
        nalaze smisao
    Ne privikavaju li se na silne poraze

    Ne kažem da se vrate porušenim svetištima
    Ne savjetujem da se počnu opraštati
        s mrtvima i živima
    Samo strepim za njih
    …Koliko vjetar strepi za granu koju
        raščešljava

    Ovo je proljeće bez namjere
    Visibabe su izrasle a nitko se nije
        trudio
    Niti su one nastojale – tako se
        dogodilo
    Mogle bi visoko izrasti

Salih Alić

(1906. – 1982.)

TRAVANJ

Nestadoše sjene preminule zime
ko u zapjenjenim oblacima ptice.
Na zemlju snene arije se sliše
u zvuku zore, jutru na lice.

Sad travanj na sjajnom valu dolijeće
u kolima punim cvijeća od zlata.
Nevidljive sluge otvoriše mu
modra, nebeska kristalna vrata.

U granje je vlasi zelene upleo
i darom ih darivao bistrih nebesa.
S usana mu topli dah se preliva
i rose u kose ko bisere stresa.

I dok mu na čelu sunce se sjaji
kao u mudraca pod tjemenom misȏ,
svojim je perom po oblaku bijelom
najljepše stihove svijeta napiso.

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

SVETKOVINA RUŽA

Berite ruže, djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kâd nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

O ruže, da izdahnu raskošno u dragoj hladovini
kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.
Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi bljesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

Neću da laskam strahu zarobljenika vaših
da ne bi ruže s oltara na krvavome bridu
služile kao ures koji ih grobom plaši
u sladostrasnom i crvenome vidu.

Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
nježnošću daha otkupljuju sve žrtve
i one u struji krvi kao žmarak romone.

Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam
što nije ni lovor ono ni ruža tišina.
Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.

Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
Neka pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.

I da nam začepe usta, i da nam zaklope oči
ruže pijane, ruže očajne, ružini vrti.
S cjelovom koji golica te se nečujno toči
kao dolazak kratke i sasvim prividne smrti.

Da panu kao pehar iz magla priviđenja,
da planu i da zgusnu, i da ničem služe.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruže!

Blagoslov ružama polja i cijelom ružinom rodu
što je vrebao tajne mladosti sunčeva boga:
one nas najbržom vožnjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovčeg zavjetnoga.

Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,
sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.
To su mlazovi himne iz luče biljnih česama,
o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.

Na tvoje glasove, i protiv nečisti već dotrajalih dana,
pas ću kao učaran i s tobom ću hvale reći
tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruža, tek jednom, pobožno kleći.

Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,
što treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi
sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.

Što više ruža! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža! Njih! Što više ruža svih!

Stanko Juriša

(1927. – 1989.)

OTAC I JA U POLJU

Još pred četiri godine mi smo se svlačili
u tri sata izjutra, u polju, pred košnju.
Sunce je nad nama izlazilo, odapeto mišicom brijega,
podignuto hrastovima, koje smo mogli posjeći.
Mi smo se pušili kao đubrište, svijetlo,
i kosom smo udarali u rosatu krošnju vrbovu,
pijući vino, vodu, ili staru ljutu rakiju.
Još prije četiri godine, moj otac i ja – drugovi.

Tad su nas nadlijetale ptice, kao panjeve.
Naš je pas zaostajao nasred staze, nadmeno;
po njemu su susjedi znali: mi kosimo uvalu,
prsati, u jedan korak, široko, razmahnuti.

Nogama smo urastali u zemlju.
(Leđima mogli smo ponijeti sunce.)
Zemlja nas je ljubila od straha.
Očeva kosa bila je pedalj dulja,
dulja od svih ostalih i vrlo britka.
(Naša se kuća svijetlila, prije četiri godine.)

I prošle smo se godine svukli jednom u polju:
ja obao, mesnat, bijel i volast;
otac je staru kosu zamijenio, rebrast.
Kao da više nismo drugovi. Pod krošnju sjedamo.
Ja na pjesme navraćam i pažljivo pijem rakiju,
a on gleda velikim, zamagljenim očima livadu rosulju,
što pije ju sunce, kao djevicu hitre godine.

Moj otac već putuje…
A ja kosu u Zagreb prenijeti mislim,
gdje sigurno zarđat će.

Vladimir Popović

(1910. – 1995.)

PLANINSKI VRH

Ko uznijet krilima mašte,
    vrh jedan sja u daljini.
    Možda je svjetlost od snijega,
    a možda tako se čini?

I duše od čežnje i sna
    k tom visu vječito jezde,
    al zalud se podižu s dna:
    visoko luduju zvijezde.

O tajno božje visine!
    I smrt sa strahom tu priđe.
    A ko se vrhu i vine –
    u blato ponova siđe.

Ko uznijet krilima mašte,
    vrh jedan sja u daljini.
    Možda je svjetlost od snijega,
    a možda tako se čini?

Ja sam mu sudbinu spozno
    kakovu niste još sreli:
    sam je i onda kad nije,
    sam je kad to i ne želi.

Je li se prezire za to
    il' sam je prezira vrijedan?
    Je l' svijet mu ništav se čini
    sa visa onoga gledan?

Ne znam što o sebi sudi
    božanstvo to u visini.
    Al nekud sve mu je ravno
    ko i naš mrmor u tmini.

Ja sam mu sudbinu spozno
    kakovu niste još sreli:
    sam je i onda kad nije,
    sam je kad to i ne želi.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)