Ante Stamać

(1939. – 2016.)

OŽUJAK

U tmurni osvit šestog dana
voda nam je bila pod nogama
i zloslutno šumorila
podrivajući uporišta

A još nismo bili rođeni
još nam nije bio udahnut smisao
niti smo vjerovali niti hulili
i jabuka tek je drhtala u cvatu

U tmurni osvit šestog dana
korijenje nam stalo dupsti jamu
i tlo nam je raznijela mokrina

Vilko Gabarić

(1889. – 1915.)

KORIDORI SV. VINKA

I. Sjene

Ovi stari zidi, štono ovdje stoje
i pričaju priču o trim svjetovima,
ovi stari zidi s gotskim prozorima
trista tužnih ljeta pokornički broje.

I hladnoća ova, štono struji njima
ko dah onih dana, što su nekoć bili,
čuva i taji snove, što su tu ih snili
stanovnici davni među zidovima.

Sve sjeća na nešto, što sad prošlost ima,
Pa ipak svake noći, kada staro zvono
samostanskog tornja kucne plaho i bono,
miču se blijede sjene tamnim hodnicima.

II. Molitva

Sjetno plavi miris tamjana se diže
visoko nad glave i bijele oltare
i zidove kao od sna budi stare
i još više gore do svodova siže.

Pobožnost i tamjan ispunja prostore,
molitvu i uzdah izvija iz grudi:
molitvu, što mir i dobru vječnost žudi,
i uzdahe, kȏ prošnje što se šalju gore.

I jedna samo želja na srcu je svima,
i jedna sama miso glavama vrluda:
da valja nekud poći, ma sad bilo kuda …
– To bijele duvne kleče u tamnim klecalima.

III. Čežnja

Bašća i cvijeće spava. Budit će se zorom.
Tek stupovi bijeli ponosno se koče,
oko njih kȏ dusi prikaze se roče:
noć se tamna nadvi starim koridorom.

Ćuk i gospa sova javiše se ružno,
a glas im se odbi o samotne zide,
Mir, – a onda ču se ko da netko ide
i pod plahom stopom pijesak škripi tužno.

Kad se mjesec uto javi sa visine,
vidje uz mramor-stupe, što ih majstor sklesa,
duge i bijele ruke grče se put nebesa
i vrisak sjeknu zrakom – i opet sve umine.

IV. Romantika

Stara gospa Luce, što joj sijede vlasi
i čar krinoline duga ljeta slute,
stara gospa Luce krvi zamrznute
pričaše nam čudno jutros na terasi.

O brezama bijelim u proljetnu zoru
i o sastancima u prijekornom satu,
o junaku jednom i njegovom hatu
i o plavoj ženi u gospodskom dvoru;

o ljubavi, bijegu i o pokajanju
među zidovima s uspomena trista…
– I starici kanu jedna suza čista
predajuć nam djecu obiteljsku sanju.

Ivan Marijan Čagalj

(1938. – 2023.)

ČEMPRES

Čempres gusti
nad grobom oca moga
majke moje
i svih umrlih mojih

šumne
i tihe
litanije mira
na svim mi putovima tamno-modre
plamte

I kad u meni neki ponor
rikne
i kosu moju vihor
a krv oganj snažan razvijori
taj čempres šumni
taj čempres tihi
javi mi se
obasja me
opomene me
nasmije mi se
oprosti mi –
litanijama mira

I vazda
prije nego u san siđem
zanjiše se
i zašumi u očima mojim
čempres
gusti…

Veselko Koroman

(1934. – 2025.)

ZNAM

Iza mog prozora
doći će – što još nije,
nego se, oduvijek, samo sprema.

Jedna slutnja, recimo,
ili misao cijela, poput kiše,
te za njom vrijeme.

S ovu stranu svog prozora, međutim,
malo znadem, sada,
o daljini što me grije.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)