August Harambašić

(1861. – 1911.)

OTČE, NEK SE VRŠI TVOJA VOLJA!

Došao je Bog i čovjek,
Da iz grieha ljudstvo spasi,
A zato ga dočekaše
Same muke i uzdasi.

Za svu ljubav i dobrotu
Sad mu strašna samrt prieti,
Za nov život, što ga daje,
Na križ će ga razapeti.

Zna to Isus u svom srdcu,
Jer što Bogu znano nije?
Ali zato nit ne strepi,
Niti gorke suze lije.

Već u miru i samoći
Navrh brda maslinskoga
Moli za spas čovječanstva
Svoga Otca nebeskoga.

Moli Boga velikoga,
Da mu žrtvu blago primi,
Da sa biednog ljudskog roda
Svaki grieh i krivnju snimi.

Pripravan je život dati,
Da nam sine sreća bolja,
Pa priegorno veli: „Otče,
Nek se vrši Tvoja voja!“

I Bog primi svetu žrtvu,
Da izkupi čovječanstvo,
A iz krvi Isusove
Niče Božje veličanstvo.

Jer On svlada smrt i pakȏ
I uzkrsnu iz svog groba,
Ter nevinost slavlje slavi,
A propade grieh i zloba.

Čim se sveti apoštoli
Diljem svijeta zaputiše,
Svi narodi dragovoljno
Svetu vjeru poprimiše.

I naš rod je podignula
Isusova vjera sveta,
Što ju primi, ima tomu
Preko tisuć dvjesta ljeta.

I Hrvat je izvršio
Svoje zvanje i poslanstvo:
Prolio je rieke krvi
Za Isusa, za kršćanstvo.

Pa sad mirno veli: „Otče,
Nek se vrši Tvoja volja!“
Jer je stalan, da ga zato
Još budućnost čeka bolja.

(1898.)

Stanislava Adamić

(1922. – 2005.)

MARANATHA

Maranatha
s glazbala duše i tijela viče
Samo u Gospodnjoj sjeni
listamo priče:
o nekom kruhu umnoženom
o nekom vinu blagoslovljenom
o nekom zdravlju – svezdravlju
I križu
što se iskupiteljski lista
O ljepoti
što izmiče umijeću kista
Maranatha
Maranatha
Mi smo čudo
i Sina
i tla
I rastemo s Tvojom lozom
s Tvojim žitom
I ne bojimo se zasjede
malih lisica
prozirući i sjeme
i korijen.

Dobre su berbe
u dobrom vinogradu
I u tami
Gospodnje staze vode.

Ilija Jakovljević

(1898. – 1948.)

POBJEDNIK

Silazim s gore, s timora vulkana,
u znoju duha, magli nesvjestica.
Na mojem dlanu cvate večernica.
Odiše srce kitom mažurana.

Našo sam tajne izvore Jordana:
za tuđu krivdu kostrijet pepelnica,
za gorku riječ suza oprosnica,
a duša mi je s drugih raskajana.

Ja slušah kucaj ura zlokobnica,
no meni bješe jaka vjera dana.
Sva su mi polja kruhom zasijana.

Nad žitom veze ševa veselnica.
I ona k nebu vinut bi se htjela,
Blista oreol s mojega raspela.

Tin Kolumbić

(1936.)

ISUS U NAŠEM DOMU

U zoru majka prva ustaje.
Prije svanuća sve stvari ukrasi
toplim svjetlom svog pogleda.

Hodajući dvorištem
šapće jutarnju molitvu.
Isus je prati i sluša
drage riječi majčine molitve.
Majka znade da je Isus u blizini
i srce joj igra od radosti.

Majčina molitva postaje pjesma
i razgovor s cvijećem koje se budi,
sa snovima djece koja još spavaju,
s pticama u gnijezdu pod strehom.

Isus voli jutarnju majčinu molitvu
te na nju rosi blagoslov
svjetlošću sunca
koje nasmijano izlazi.

Dobro jutro! – pozdravlja otac
koji dolazi u dvorište.
Majka mu uzvraća pozdrav
zajedno sa cvijećem, s pticama
i s Isusom koji se krije u svjetlosti.

U dvorište dotrče radosna djeca
s toplim snovima u očima
i pohrle majci u naručaj.
Na nebu zablista veliko sunce.

U blizini smiješi se Isus
ogrnut svjetlošću.

Stanko Petrov

(1887. – 1963.)

VEČERNJI POJ

Elevatio manuum mearum sacrificium vespertinum
                                                                (Ps 140,2)

Već se je spustila noć i dan je svršio… Sada
Ostavljam brige i boli i posao ostavljam dnevni,
Dolazim k Tebi i pjevam kao u doba mlada,
Kad znao još nisam ni svijeta ni zloća mu gnjevnih…

Pjevam Ti zahvalni poj na svemu što dao si meni,
Zahvalni poj za trnje na mojemu putu, za boli,
Zahvalni poj za umor, za suze na plačnoj mi zjeni,
Za sve što moje korake prati u ovoj sumornoj doli.

I cvijeće cvate na stazama mojim… Al više koprive ima;
Za svaku žaoku: hvala – Hvala za trnje i cvijeće
Što je na mojim danas raslo i cvjetalo tlima;
Duša ga moja nikad prezreti neće!

Večer se spustila tiha. Podižem ruke:
Gospode, gledaj! One su pune darova:
Suze su tu i boli, časovi vedri, uspjesi, borbe i muke…
Nek Ti je, Gospode, mila žrtva večernja ova.

Tiho, tiho je svuda! Tek žižak mali treperi,
Čujem lagani dah mu, kucaj ljubavi moje…
Isuse, Uzniče tu iza zlaćanih dveri,
Primi večernju žrtvu moju, i nek je ruke blagoslove Tvoje!...

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)