Zvonimir Kuhar

(1914. – 1971.)

SVIRAČ

I.

Kad Božja braća izmole sve postaje
Korizmenoga Svetog Križnog Puta
I dobra crkva posve prazna ostaje
Dubokim plaštem noći ogrnuta…

On pobožno prisluškuje, popostaje
I šulja se kroz tamu, dokle žuta
Svjetla dršću. To mu posve dostaje
Da popne se kraj mračna, stara, kuta.

Do orgulja, što u samoći snivaju
I što mu svakog dana draže bivaju,
Kad slave Krista, pobjednika pakla.

I dok se kroz noć blagi zvuci slivaju,
U muzici dok zanosi se skrivaju,
Od pjesme ječe išarana stakla.

II.

Njegove ruke miču se i sviraju
Ponosno čelo od poleta blista,
Od poleta, što ponajljepše biraju
I pokornički slave vječnog Krista.

I ko da himne i kipove diraju,
Oni se miču; neka radost čista
Sja s časnih mjesta, gdje se sveti zbiraju,
Da satra zadnjeg slugu Antikrista.

I umjetnik je stari srcem gorio,
Dok Božji ga je umor kroz noć morio.
S njegova vida koprena se makla.

I kao da se pred njim raj otvorio:
Najveći Junak zahvalno mu zborio
I Probodena Ruka ga je takla.

(1939.)

Vladimir Pavlović

(1935. – 1996.)

CVJETNICA

Zvijezda je pala u inje.
Cijela nebesa su obasjana.
Jedan čovjek zaustavio je dah
i ponornica presahnula je.
Koliko je odmaknuto sve od divljeg zviježđa
koje vrluda tamo – amo
kao krdo surih papkara.
Na čelu mu je Jonin znak.

I rumen s tulipana, cijeli svibanj
slio se u jednu čašu.
Može li se o tom išta reći
što nije dvosmisleno kao ruža:
zanosno i bolno u isti čas?

Ili kamo u sumrak potonu češljugari
zajedno s paperjem i cijelim nebesima
na kojima je ispisan svaki put?

Potom je zastrto sve što je cvjetalo
i survalo se u dubok strah.

Eugenija Šah Knopfaro

(1861. – 1928.)

GETSEMANI

Zamire sunce…
Cedrona vali još zadnjim odsievaju trakom
Mrućega plama, što prosu rubine si zrakom.
Vijuć bregova vrhunce
U večernjeg grimiza sjaj,
I tone u sjenu tihi judejski kraj.
A Cedron žubori sred hlada večernje šutnje,
Ko čudnim da romonom struji otajna pjesan,
Ko prorok da slaže piev sad neki čudesan, –
I večernjim zrakom krili se nešto – duh slutnje! –
I lebdi i dršće na maslina blistavoj kruni,
Što na brdu tamo ko iz čistog srebra se splela,
Ah! – bliži se čas, što žalobnom sjenom već puni
Dušu najvećeg Sina sliepog Izraela.
I zamrlo sunce…
Zamrlo tiho, ko plamen ljubavi vruće
Kad u srcu žica, što bajno zvonila, puče;
Sa noćnih već sjena melem svietu se toči
A čovječji Sin na brdo maslinsko kroči…
Ah, božansko srce Davidovu Sinu
Sad tjeskobne groze ledeni dirnuo rt,
Čuj, s Njegovih usta bolni vapaj se vinu:
„Žalosna duša je moja, žalosna mi je na smrt!“

Zlaćane zviezde noćno zagrliše nebo
I maslinam hvojke drhtnu na samotnom brdu,
Srebrni val se spusti s mjeseca blieda,
Kad čovječji Sin na zemlju pokleknu tvrdu,
On kleknu! – rosna zadršće trava,
K nebištu noćnom On upre gled,
Dušu mu hvata tjeskobna strava,
Mjesec ga vjenča, ko mjesec je blied.
Započe borba za svieta tog spas,
Bliži se eto grozoviti čas!
Čas, koji ga čeka
Pripravljen od vieka,
Stigo je evo – nadošla hora,
Kad vječno se Pismo izpunit mora!
Ah, dušu Sina čovječjega sad
Samrtne groze ledni bije grad,
I strave mač u srcu mu rije,
Al s bliedih usta molitva se vije:
„Božanska Tvoja, Otče moj, ruka
Oduzet može kalež mi muka,
Ali, ah, ne moja,
Već volja budi Tvoja!“

Triput Njegva molba već se vinu
U božanske milosti visinu,
Al se čini da uz noćni muk
Niem i gluh je istog neba krug!
Učenici Njegvi mirno pozaspali,
Dok Njegvom dušom vriju borbe vali.
Ah, On duhom gleda… k sebi kročit lik,
Vaj, uz himben cjelov to je izdajnik!
Divlji ori ljudski krik i huk,
Svetogrdni ciči paklen rug,
Zrakom zviždi ljutih biča cviel,
Mahnit bjesni sliepi Izrael!
S težkim križem čovjek bol kroči,
Krvce val se s tisuć rana toči,
Krvak vienac vjenča bliedo čelo,
Krunu tu je oštro trnje splelo!
Znoj mu s lica pije drhtav zrak,
Zemlja guta svete krvce trag,
Sikće rug kroz blizinu i dalju:
Zdravo da si, o židovski kralju! –
I zamnieva bolno smiljnih žena plač,
A med njima jao, blieda kao sjena,
Bezgrješna, najveća toga svieta žena,
Kojoj grud probada tisućstruki mač!
A sad – hridi krutih reć bi drhtnu kam,
I gasne zvjezdovlja sveg sjajni, zlatni plam,
Ko s boli da zatrepti nebište to gle,
Jer Sin čovječji duhom – Golgotu sad zre!
Na Golgoti se u vis krvav diže znak,
Na križu vije krvnik Čovjeka u zrak…
Zar Čovjeka? Ne, grozni izmučeni lik,
I mre na tvrdom križu golgotski mučenik!

Ah, čovječjem Sinu dršće svaki živac,
On klonu k zemlji crnoj, ta, njen je sada krivac;
Da, tu je sada čovjek, čovjek slaba trska,
Kom groza smrtne muke srce će da smrska.
On tu ko splav je slaba usred vihra lieta,
On – nevin, krivac – grieha vasionog svieta!
Jerihonskog vidat toga ranjenika
Može samo krv golgotskog mučenika.
Ali vaj, kolikom teć’ će uzalud,
Ah, ta bol mu plamom sada pali grud,
Da, koliko jao prezret će svoj spas,
Srćuć mahniti u kletog pakla jaz,
I u svetotajstvu razpinjat će Njeg,
I u prah obarat božanski mu stieg,
U bezpuća pustoši lutati će sjen,
A pàko biesnim rugom svoj će gutat plien,
I siktati nad plienom rieči proročke:
„Perditio tua, Israel, ex te!“…

Teža je to bol no grozne smrti znamen,
Bol je to, što krv mu pretvara u plamen,
Da, svak mu trepti živac, svaka krvi kaplja,
U pečali se ovoj bezkrajnoj raztaplja,
Ah, gdje je ljudsko srce da oćuti taj
Božanskoga srca neizrečeni vaj?
Ah, gdje se ikad takov bio duše boj,
Koj krvcom eto stvara plamnog bola znoj?
S tog bola On se svija – Bog ko zemski crv,
I zemlja pije znoj Mu: rujnu, vrelu krv!...

To sad ko sunca sjaj da noćnim nebom sinu,
S oblaka se zlatnog angjeo izvinu;
I melem nosi, melem groznoj boli,
Da Sin čovječji slavno joj odoli,
Al melem taj je – kalež, kalež mukâ!...
Božanska tako Njega kriepi ruka.
Vas kalež muke on izkapit mora,
Da ljudskom rodu zlatna svane zora
Da tekne s križa ko s alojskog cvieta
Melem spasa ranam toga svieta;
I Njegov križ da vrata pakla smrvi,
Da ljudskom srcu plamti s Njegve krvi
Cviet-čudotvor, cviet čudesan, ubav:
Božja, vječna, nedohitna ljubav!

(1898.)

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)