Eugenija Šah-Knopfaro

(1861. – 1928.)

SA VISINA SUNČANIJEH…

Sa visina sunčanijeh
Čudesan me zvuk pozdravlja,
Kȏ da srcem vaselene
Struji akord rajskog slavlja.

Blista sunce, ko da nikad
Nije bilo mrkle noći,
Kojoj tamu proniknuti
Ne mogaše suzne oči.

Ore zvuci, kao da se
Diljem svieta već ne vije
Vapaj bola, s kojim srce
Na Golgoti svojoj mrije…

Miri cviet, što ječan niko
Iz te suze, što je pala
S Ljubavi božanske zjene,
Kad je Žrtva izdisala.

I u meni s njom se stapa
Moje duše pjesma vruća,
A nada mnom triumfalno
Struji psalam Uzkrsnuća.

Plije zadah pramaljetni
Sa azurnog, sjajnog svoda,
Te od slasti drhće zemlja
U razkošju preporoda.

Zvoni… genij bezsmrtnosti
Svietom himnu razprostira,
Sa visina sunčanijeh
Noseć zemlji pozdrav mira.

(1906.)

Ivan Goran Kovačić

(1913. – 1943.)

USKRSNUĆE

U zanosu kličem:
Čežnjo, ćutiš kako mlado srce lupa,
a mirišu polja i pjevaju ljudi,
polomljeno drvo diže se i pupa,
a zemljine cvijećem posute su grudi.

I mirišu noći, večeri i dani,
a sunašce mlado drhti ko od sreće;
i ljubica šapće: Kani, suzo, kani,
u slavu te Bogu vjetar odnijet će…

Smiju se jezera pod drhtanjem sunca,
svečano je nebo, od sreće se plavi;
jer danas će s jednog najljepšeg vrhunca
u nebesa plava On Bog da se javi.

Čuti će se pjesma ševe, cvrkut laste,
i svilu će plavu nebo da navuče,
ushit će u času svud da ponaraste
slaveći u raju sveto Uskrsnuće…

Predati će zemlja nabujale grudi
u koje će ratar plugom da zareže,
uz poklik pastira, miris trave svježe,
uz majčinu brigu, blaži bit će ljudi.

(1934.)

Ilija Jakovljević

(1898. – 1948.)

POBJEDNIK

Silazim s gore, s timora vulkana,
u znoju duha, magli nesvjestica.
Na mojem dlanu cvate večernica.
Odiše srce kitom mažurana.

Našo sam tajne izvore Jordana:
za tuđu krivdu kostrijet pepelnica,
za gorku riječ suza oprosnica,
a duša mi je s drugih raskajana.

Ja slušah kucaj ura zlokobnica,
no meni bješe jaka vjera dana.
Sva su mi polja kruhom zasijana.

Nad žitom veze ševa veselnica.
I ona k nebu vinut bi se htjela,
Blista oreol s mojega raspela.

Davor Šalat

(1968.)

UZ USKRSLOG

Posred mene prolaziš,
a ja tek motrim tvoj trag,
vjerujuć odjeku s dalekih stijena
i večeri što Te svakom uhu šapuće.

Vrebaš već na moj dublji cvat
što u mucavu se srcu još ne nazire,
u tišini me mijesiš budućeg,
kao istog, a posve drugačijeg.

– – – – –

Kad nas ponestaje
u snenome koraku,
Ti si tu,
uvijek živ
u zamrlim rukama,
uvijek topao
u ledenom osmijehu.

Ti si tu,
nas još nema,
a svaki sneni korak
ipak krči tvoju stazu,
pa udaljujuć se od Tebe
sve Ti bliži bivamo
i zagrljaju tvom
tek u smrti se primičemo.

Ivan Marijan Čagalj

(1938. – 2023.)

ISPRUŽI SVOJE RUKE RABI

Poslušaj Učitelju najmlađeg
najslabijeg svojeg apostola
njegovo mu planinsko pleme
(hrvatsko)
u krvi podari plamen tvojih sunaca
u duši šutnje i munje
u zjenama beskrajne nemire svemira
i ne krije on
koliko je čovjek
koliko plače
kroz ova učestala proljeća
koja ga oštrim mirisima bude
i zbunjuju
šalješ ga
da odnese tvoju Utjehu
u dolinu tuge
i u podrume vremena svijetlu Riječ
... kao zgrčeni čavao na putu
umiruća ga čestica čeka
a on… i znade on
da si prije njega raspet
i da si uskrsnuo
no on je u strahu
da će ostati (dječak)
na samom rubu opredjeljenja
ni koraka bliže
onima
do kojih je trebalo čitava života
… ići
Ispruži krvave svoje ruke Rabi
daruj mu hrabrost
za sve daljine
(nepojmljive)

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)