Matija Petar Katančić

(1750. – 1825.)

POVODNA STARINSKA

O jabuko bilorujna,
krasan ti si rod donila:
dvi jabuke na dvi grane,
a na trećoj soko sivi.
Soko gleda u bosilje,
u bosilju kolo igra,
u tom kolu lipa Mara,
i na njoje zlatna parta,
i svilena povezanka,
i dva pera kalopera,
i četiri miloduha,
i dva traka suha zlata.

Nikša Ranjina

(1494. – 1582.)

Pjesme iz Zbornika Nikše Ranjine

DJEVOJKA HODI PO ZELENI TRAVI

Djevõjka hodi po zelȅni travi,
    krunicu nosi od rozic na glavi.
Očȉma meni srdačce zamâmī
    da srce gori ljuvȅnīma plami.
Jošte me rani dvima tanci prami,
    da želim smrti hrlo kâ me hrani.
„Tako ti Bože tvoju majku shrani,
    može li biti dijelak meni pravi
od vijenca tvoga koji nosiš na glavi?“ –
    „Tako me Bože od zla ubráni,
i još mi Bože ćaćka i braca shrani,
    tebi se hrani vas tvoj dijelak pravi
od vijenca moga koji nosim na glavi,
    koji sam brala po velici slavi.“

Ivan Bunić Vučić

(1591./1592. – 1658.)

GLEDAJ, RAKLE, DOBRO MOJE

Gledaj, Rakle, dobro moje,
    oni suhi bor gorjeti,
    prem onaki, mâ gospoje,
    ja se mogu zvat i rijeti.

On je k nebu uzrastio
    čijem mu siva zrak sunčani,
    veselo sam ja živio
    čijem mi pogled tvoj ne brani.

Njemu slomi trijes sve grane
    i osta suh panj u dubravi,
    zadate su mnoge rane
    meni od strilā od ljubavi.

Njemu vihar žile skrši,
    mene gnjiv tvoj izkorijepi,
    najzad oganj njim obrši,
    a mnom ures tvoj prilijepi.

Sad gorimo eto oba,
    ja ucviljen, on veseo,
    i do malo opet doba
    zgorjećemo u pepeo.

Danu gorjet on sveđ neće,
    ja sveđ gorim u ljubavi;
    on omladit opet će se,
    mâ se mladost ne pojavi.

Petar Preradović

(1818. – 1872.)

MRTVA LJUBAV

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
Sad zakopat, kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
Jer si pokoj sav mu razmetnula.

Da te legnem u zemljicu crnu,
U zemljici ti ne bi sagnjila,
Zemska vila dragocjenost tvoju
U kamenje predrago bi zbila.

Da te spustim u duboko more,
U moru se ne bi rastopila,
Morska vila dragocjenost tvoju
U biser bi predragi salila.

Pak bi došli ljudi blagohlepni,
Iz zemlje bi tebe iskopali,
Iz mora bi tebe izvadili
I po svijetu svuda rasprodali.

A ti idi, nek te uzdisaji
K nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
Tamo meni žalosnome sjaji,
Tamo ne će dostignut te ljudi!

Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

POVRATAK

                           Ti i ne slutiš
                 moj povratak i moju blizinu

   U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
                                 znaj:
        ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
      Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
                              staneš
             preplašena krikom čudne tice
                               znaj:
         to krik je moga srca s blizih obala

 I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
            s onu stranu mrke mirne vode
                            znaj:
          ja koracam uspravan i svečan
                    kao pored tebe

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)