Velimir Deželić st.

(1864 . – 1941.)

HVALI SION!

(O euharistijskom kongresu u Zagrebu g. 1923.)

Bacajte latice bijelih ruža,
Sipajte mirisno cvijeće,
Sterite šarene sagove, kuda
Kristova povorka kreće!

Resite zelenim vijencem glave,
Kitite tijelo bjelinom,
Hrvatske kćeri, bijelih duša,
Stupajte za Božjim Sinom!

Staro i mlado neka se klanja
Kristu u podobi hljeba,
Neka sve zadršću pakla dubine,
Usklikću zvijezde sa neba!

Rosa i travka u cjelovu smjernom
Njegove glasove sluša.
Titraju Njegova sunca u slavi,
U mora beskrajnom duša.

Njemu se klanjaju orgulja zvuci,
Serafskih zborova visi,
Valovi morski i neba vedrine,
Jazovi, gudure, klisi.

Gromorni vihor i olujna bura
Strašivo pred Njim se krije,
Svemirni svjetovi dršću u slasti,
Barjak kad Kristov se vije.

Pred Njim su prignuli stari Hrvati
Koljena, sklapali ruke,
Od Njeg ih nijesu otrgnut mogli
Mačevi, glad, niti muke.

Sinovi mi smo gvozdenog roda,
Srdaca nebesnog žara,
Planimo plamenom djedovske misli,
Ne dajmo naših oltara!

Neka nas tlače, neka nas kolju,
Ne ćemo klonut u boju,
Jošte nas ima, još smo Hrvati,
Vjeru mi ne damo svoju!

Ti samo s nama, Isuse, budi!
Blagoslov podaj nam sveti.
Sapetih ruku krvavih rana,
Pjevajuć mi ćemo mrijeti.

Mi ćemo pjevat velebno psalam
Pobjednoj velikoj boli,
Mi ćemo pjevat Velikom Srcu,
Koje nas toliko voli!

Bacajte latice bijelih ruža.
Mirisno sipajte cvijeće.
Nebo i zemlja i sve će proći,
Al' Kristove riječi ne će!

(1924.)

Izidor Poljak

(1883. – 1924.)

HOSANA!

U prah na koljena padam, zemljom si posipam glavu,
S pticama bezbrojnih šuma, s vodama okeana,
S oblakom proljetnog neba zanosno duša mi klikće:
Hriste, hosana, hosana!

Tebi sam darovo mladost, zamamne, raskošne snove,
B'jelih se odrekoh ruža, proljetnog jorgovana,
Na križ sam pribio srce, Gospode, samo rad Tebe –
Hriste, hosana, hosana!

Plamsava čežnjo Platona, srebrena roso s nebesa,
Koju su žudili v'jeci, svjetlosti novoga dana,
Ljubavi, bratstva, slobode: izvore dobra, ljepote –
Hriste, hosana, hosana!

S Tobom sve stoji i pada. Ti si nam poleta dao
Duše nam nàpoji čežnjom vječitih, plavetnih strana,
Zemlja bez Tebe bi bila bez srca, krvava pùsta –
Hriste, hosana, hosana!

Gospode, Tebi se klanjam, bezbroj što sunaca ravnaš,
Ali Te, Gospode, ljubim Tvojih zbog petero rana,
Trnjanog Tvojeg v'jenca, krvavog probitog srca –
Hriste, hosana, hosana!

Ime Ti satrt bi htjeli, spomen Ti, Gospode, blate,
Krvi je žedna još Tvoje svjetina od strasti pjana,
Ali što više Te mrze, Gospode, više Te ljubim –
Hriste, hosana, hosana!

Sanjo o vječita moja, moja najsvetija misli,
Uzroče bolova mojih, meleme bezbrojnih rana,
Moja najsjajnija zv'jezdo, moja najmilija nado –
Hriste, hosana, hosana!

Tko bi te, Gospode, mogo brisat iz mojega srca!
Duša mi golemo stablo cvjetnih sa tisuća grana,
Na svakom listu i cv'jetu vječita blistaju slova:
Hriste, hosana, hosana!

Luka Brajnović

(1919. – 2001.)

PONOVNO OBRAĆENJE

Ne znam,
da li sam Te sreo, ili si me dostigao
na emauškom putu.
Do tada nisam jasno ni vidio ni čuo.
U smijeh sam izvrtao zbilju krutu
i u zapućku novom
ubadao cvijet truo.

Kad smo se našli, Ti si govorio o sebi,
a ja sam podrugljivo mislio
na madjioničara Kneza,
kojemu je pet hljebova dosta,
da nasiti pet legija očaranih ljudi
i da ih oslobodi tjelesnih veza.

Nisam ni primijetio
(poput plašljivca na istom putu bijega)
da su prazni i križ i grob.
Srljao sam iza drugog stijega,
što ga je preda mnom nosio
mlad Meleager snob.

Ali pred zoru udjosmo u kuću.
Dao si mi kruha,
da utažim glad i umor,
a kad si me ponovno odveo van,
osvježena srca i duha,
bila je uzmaknula noć
i raskrilio se Dan.

Tada si požurio moje korake,
da dostigneš druge putnike,
bolnike i skitnice
i da im pružiš odmor i piće
i rastvoriš svoje žitnice.

Nisi me ostavio, kad sam posrtao,
niti ja Tebe mogu,
I kad Te zaželim daleko, Ti si blizu,
tu, kraj mene.
Gledam Te, kako lomiš kruh i sipaš vino
i kako se u dugom nizu
kaplje Tvoje krvi po mom putu crvene.

Marin Sabić

(1860. – 1923.)

OSTANI S NAMA, GOSPODE…

Mane nobiscum, Domine,
Quoniam advesperascit!

Ostani s nama, Gospode, jer slazi
noć sumorna i pusta…
Po lomnoj tko će da nas prati stazi,
dok mine tama gusta?

Ostani s nama! Grijeha sjen se širi
svud kao kopren mrka –
a grješni Adam grješne žudi piri
ko pića žedan grka.

Ostani s nama! Tavna zemlja mrvi
što svijetlo nebo sazda –
i trga cvijet, što s Tvoje niko krvi
za vjekove – za vazda.

I širom svuda zlatne zrake mriju
i mrak odasvud vreba…
Ostani s nama – s Tobom će da siju
i tamom zvijezde s neba.

Ostani s nama! I u gustom mraku
Ti rastvaraš nebesa:
nad glave naše pruži ruku jaku,
što vaseljenu stresa.

Ostani s nama, Gospode, jer slazi
noć sumorna i pusta…
Po lomnoj tko će da nas prati stazi,
dok mine tama gusta?

O Ti, što k nama došao si – hodi
kud nama s tobom poći –
i k suncu dana uskrsnih nas vodi
iz mračne ove noći.

I duše naše drhtave odjeni
u silu sa visine –
dok zemljom grijeha minu grdne sjeni
i carstvo tvoje sine…

(1912.)

Asaf Duraković

(1940. – 2020.)

RIO DE JANEIRO

Krist kao uvijek, sam gleda s visoke stijene
Kako po ulicama igraju tamne sjene.

Copacabana u noći. Nad morem omaglica
Francesca da Rimini kruži u tisućama lica.

U silni prostor mora valovi nemir vuku
Ko odrješenje silazi mir s raširenih ruku.

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)