Antun Milovan

(1954.)

MAGISTRALE

Spasu, ki je svit spasija,
Prontali su čavle, kuke;
Adamuvu dicu, 'nuke,
Spasiti je s križon stija.

Izvan grada ga nosija,
Teško drvo Božje muke,
Eli naše grihe žuke,
Ljuticu sprid nas gonija.

Ufa se je, gleda zgoru,
Svo se nebo zaškurilo.
Vržen je na križ, na goru.

Izdaha je, sveto Tilo!
Treti dan je h nebu, h moru
Aleluja! zagrmilo.

Stjepan Ilijašević

(1814. – 1903.)

ALLELUJA

Još nebjehu budni pietli
Triput zore zapjevali,
Ni solimski tornji svietli
U svom žaru zatitrali,
Što je živa
Sve još sniva.
Tek dvie žene blage ćudi
Crna briga na put budi.

Kamo, kamo širom, tame
Krok sterete za korakom,
Ni pratilca – a vi same ? –
Težkim srdcem, nogom lakom
Žene svete
Vi idete
Tamo gdje vam duša sniva,
Gdje Spas svieta opočiva.

Zar neznate kako zloba
Gnjevne zube na vas kesi,
Opasno je poć do groba,
Oplakivat milje sve si,
Njem' u sjeni
Aj u stieni
Ohladnjelo tielo leži
A sve tužno njega bježi.

Koju milost, a da l' s hasne
Nosite mu vi bez strave?
Jest, nosite dare krasne
Množtvo masti mirisave;
Brže cielo
Sveto tielo
Očevidne od propasti
Spasite mu dragom masti.

Ne, Ne! Stante na pol puta,
Ta na grobu kamen leži.
Shrvat će vas pečal ljuta. –
Taj je kamen mnogo teži,
Nego da ga,
Muška snaga,
A kamo li s trista mukah
Može krenut ženska ruka.

Čuj, čuj sviete! kraj sve tuge,
Gledaj čuda golemoga!
Ljubav bodi vierne drúge.
Do počinka milka svoga
I ko žude
Eto tude
Što im dade težke jade
Već odvaljen kám biade.

A na desnoj groba strani
Poput munje žarka lica
Vas odjeven u tanánih
Ko snieg bielih opravicah
Angjeo sjedi
Žene gledi!
A što žene? Niti smjesta
Od strave ih pola nesta.

Al smiliv se on će njima:
Nebojte se, gospodina
Kog tražite ovdje neima
Isukrsta Božjeg sina,
Malo prije
Iz mrtvijeh
On uskrsnu, – njega nesta
Gdje ga dješe, evo mjesta!

Ajte tužnim učenikom
Tu božansku javit slavu.
Oni slašću prevelikom
Dragu će si vidjet glavu,
Koja pade,
A nut sade
Svojom moći opet živa
U sjaju se pokaziva.

Tko će brže nego žene,
Galilejske na visine;
Viest jim srdcem viernih krene
Ko kad žarko sunce sine,
Morem, lugom
Svieta krugom
Glas ko struja, s mirom buja:
On uskrsnu, alleluja!

Ante Evetović Miroljub

(1862. – 1921.)

ON USKRSNU KAKO REČE…

On uskrsnu kako reče
Iz trodnevnog groba svoga;
Na utjehu, na veselje
Čovječanstva žalostnoga.

On uskrsnu kako reče
Da nam griešne duše spasi;
Alleluja, alleluja
Veseli se čuju glasi!

On uskrsnu kako reče
Iz svog groba, svojom moći;
A kršćanstvu sunce grane
Iza duge, tavne noći.

Spomen tvoga uskrsnuća
Mi slavimo Božji sine!
Al sa vrućom molbom, željom,
Da i drugo skoro sine!

Moga roda slava stara
Još u starom grobu leži;
A nepravda, kleta, zloba
Na njemu još kamen teži.

Odvali ga Gospodine!
Moj te narod moli vruće;
Nek osvane željkovano
Ovo drugo uskrsnuće.

Stjepan Gulin

(1943. – 2014.)

USKRSNUĆE

uznemiren brzam tijesnim ulicama
/nebo se suzilo ko tamna traka/
u butama me hvata strah
o bože hoću li izići na svježi zrak
ili ću ostati ovdje ko u grobnoj raki
ne želim vjerovati ne želim vjerovati
ja znam kako sam isusov prah i da će me
uskrisiti na moj veliki dan

uskrsnuće svima i svemu što je dobro
naročito djeci i napaćenoj hrvatskoj
uskrsnuće uskrsnuće uskrsnuće
viču usne dođi slobodo oooooj
mogao bih zaplakati od ojkanja sreće

mislili su da će ostati vječno u grobu
i da kamen neće biti odvaljen
ali kao što iz naših srca odlazi tuga
tako i taj grobni kamen skotrljao se
i ostade čisti bijeli veo nazočnosti

et incarnatus messia est

Ivna Talaja

(1967.)

USKRSLI ISUSE

duša
puna
sretno
oblikovane
šutnje
čak
i
kroz
ovaj
papir
osjeća
kako
dišeš

(travanj 1993.)

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)