U petak 22. ožujka 2024. održan je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, u okviru 33. svečanosti Pasionske baštine, tradicionalni susret Lirika Velikog petka tijekom kojega su čitane izabrane pjesme pjesnikinje Ivane Dizdar te pjesnika don Stanka Jerčića, Stjepana Lice, fra Miljenka Stojića, don Ivana Marijanovića, Daniela Načinovića i Vlade Vladića, sve nadahnute Kristovom mukom. Pjesme u izboru književnice Tuge Tarle prigodno objavljujemo u idućim danima. (hkv)

3/ don IVAN MARIJANOVIĆ

RASPEĆE

(usp. Rim 7,18-24)

Raspet visim nad kolijevkom i grobom
osuđen na vječni rat sa sobom,
osuđen od sebe i u sebi raspet.

Što neću jesam a nisam što želim
i kupam se u suzama vrelim
što znače nemoć, jad i pokajanje.

Što neću činim a ne činim što hoću,
stalno se u sebi i sa sobom borim,
nemam jadan mira ni danju ni noću.

Za dobrom žudim a u zlu sav gorim,
grcam, vapim, ginem i u muci ludim
i nema nade to promijenit stanje.

Raspet tako liježem i raspet se budim.
Tko će iz te gorke istrgnut me muke
i sigurno privest miru i slobodi?

Onaj za kim cijelim svojim bićem žudim!
A dotad ću raspet primat sve iz one ruke
što me mukom križa uskrsnuću vodi!

A život što je – nego li raspeće,
to nit je jedna među dvije svijeće
što pale se nad kolijevkom i odrom!

DEUS ABSCONDITUS

 (Marku Maruliću)

Bol me tvoja, o moj Bože, razdire
i otječe mojim životom
kroz sve oblike postajanja i postojanja!

Prisutnost tvoja, tako blistavo zaogrnuta
rječitom šutnjom ljubavi i predanja,
uronjena u samu bit božanstva,
traje kroz beskraje trpke moje prolaznosti
i lutanja – za tobom – razlijeva se kao rijeka
suhim koritom iscrpljenosti od traganja
za netragom nestale zvijezde u crnoj rupi
mozganja, natezanja i rastezanja
tankih niti krhke potke
bez osnove koja s tobom veže.

A ti si tu za me predan–raspet–živ u slavi
opipljivo blizak
a ja tako nizak u nedoumljenosti – stojim –
dotaknut te ne mogu, iako me svega prožimaš
i nosiš orlovskim krilima gdje ja stat ne mogu!

Ti sveprisutni – ispuni odsutnost moju.
Deusabsconditus skriven u srcu
kopljem probodenom, na križu visiš,
vodoravnica spljoštena glibom zemaljskim,
okomica razvijen stijeg sveprisutnosti tvoje –
križ uzdignut na kojem ljubav visi!

Ja znam – ja vjerujem – doći će vrijeme
kad će niknuti sjeme iz trpke šutnje
i donijeti bogate plodove na žitnim poljima
moje pustinje kojom se ni hrabri ne usude kročiti,
jer sve nas plaši nemir neizvjesnog susreta
sa sobom i s tobom – o tajno – što sav život
obavijaš krilom milosrđa, života i ljubavi.

KRV I VODA

Krv i voda pečat su Saveza
što tvoja ljubav križem s nama sveza.
Križ tvoj drvo plodno na nov život rodi
roblje smrti što sad kliče u slobodi.

Dúga i stup soli ko spomenik stoje
da potopom i ognjem zemlji pereš lice,
a s Golgotskog vrha rosa krvi tvoje
Duhom krštava nas, pere sve krivice.

U pustinji mana i gozba u Kani
Ljubavi iste znak je plemeniti.
Gozba tijela tvoga tvoje Tijelo hrani
ognjem razbuktava i ljubavlju siti.

Besmrtni smrću smrt usmrti da smrtnike obesmrti! 1998 (1978.)

_____________

Don IVAN MARIJANOVIĆ, salezijanac. Javnosti je poznat kao jedan od osnivača Košarkaškog kluba Bosco i posvećenosti odgoju kroz šport. Triput je organizirao međunarodne igre salezijanske športske mladeži sa sudionicima iz petanest europskih zemalja. Objavio je šest knjiga pjesama, a 2021. godine objavljena mu je i zbirka pripovijedaka pod naslovom: „Baja, orlovi i druge priče“, s predgovorima Antuna Lučića i Božidara Prosenjaka.

Povezano - Lirika Velikog petka: Šimun Cirenac ili kako po(d)nijeti križ