U petak 22. ožujka 2024. održan je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, u okviru 33. svečanosti Pasionske baštine, tradicionalni susret Lirika Velikog petka tijekom kojega su čitane izabrane pjesme pjesnikinje Ivane Dizdar te pjesnika don Stanka Jerčića, Stjepana Lice, fra Miljenka Stojića, don Ivana Marijanovića, Daniela Načinovića i Vlade Vladića, sve nadahnute Kristovom mukom. Pjesme u izboru književnice Tuge Tarle prigodno objavljujemo u idućim danima. (hkv)

2/ STJEPAN LICE

DRVO TVOJEGA KRIŽA

Sve je u drvo tvojega križa urezano.

Život – i tvoj i moj. Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti. Zanosi, samoće, ljubav. Patnja i umor. Trud svakidašnji. Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek. Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima. Blizina. Život – i tvoj i moj.

Sve je u drvo tvojega križa urezano.

Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan. Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore, uzalud se vraćaju pučini sunca. Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše? Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka? Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.

Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih koji se u njega zagledaju. Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik. U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca. Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih. I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim a da to gotovo svakome ostane skriveno.

Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.

TKO ĆE MI POMOĆI ŽIVJETI MOJE USKRSNUĆE?

Ne, nije to bio 'neki čovjek'. Bio je to Šimun. Iz Cirene. Svima je, pa i njemu samomu, to ostalo skriveno: Duh ga je ponukao da u tom času bude ondje. Pomogao mi je iznijeti križ, i svojim očima punim sućuti i svojim ramenom kojim je ponio njegov teret.

Ne, nitko od mojih učenika. Šimun. Tolikima neznanac. Meni bližnji. Brat.

Otada, kroz vjekove, toliki mi pomažu nositi križ. Među njima itekako i moji učenici. Da ih nema, da mi ne pomažu nositi križ, ni povijesti ne bi bilo. One ljudske.

Još i više nego što mi je potrebno da mi pomažu nositi križ, potrebno mi je da mi pomažu nositi moje uskrsnuće. Živjeti ga. Da ne bi ostalo skutreno podno križa. Potrebno mi je da žive svoje uskrsnuće. Da ga ne odgađaju. Jer život, kao ni ljubav, nije moguće odgađati.

Moj križ se svakoga tiče. Svakoga ljubi. I moje se uskrsnuće svakoga tiče. Svakoga ljubi.

Ako me ljubite, živjet ćete moje uskrsnuće.

14. postaja

(Isusa polažu u grob)

ljubav si
razapeta
između
križa i uskrsnuća
- - - - -
nakaniš li se
na put ljubavi,
dodaj u baštinu
svima
s kojima si dijelio
svoj vijek
sve što ti je sveto

neka teku
vode žive

_____________

STJEPAN LICE rođen je u Zagrebu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu. Autor je gotovo četrdeset knjiga lirike, meditativne proze, eseja i priča, od kojih su mnoge doživjele ponovljena izdanja. Objavljuje u Kani, Bratu Franji, Crkvi u svijetu, Glasu Koncila i drugdje. Suradnik u emisiji Duhovna misao na Prvom programu Hrvatskog radija te u emisiji „Priča za laku noć”, na Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji. Dugogodišnji je član Franjevačkog svjetovnog reda.

Povezano - Lirika Velikog petka: Šimun Cirenac ili kako po(d)nijeti križ