Anton Baričević (1925. – 2003.)
čovjek nevjerojatne snage, profesionalni hrvač, nastupao u filmovima i TV emisijama, ekscentrik

Ovdje će biti riječ o Hrvatu kojega ne krase doprinosi umjetničkomu, znanstvenomu ili društvenomu napretku. Ipak, odlučio sam upoznati vas s njim jer, premda je bio svojevrsni „stranput“, njegovo ime bilo je prepoznatljivo, donekle i slavno, pa nek se (do)zna.

Bilo je to u drugoj polovici prošloga stoljeća kad se na malim ekranima u Sjevernoj Americi svako toliko moglo vidjeti kako neki nevjerojatno snažan čovjek vuče po tračnicama lokomotivu s nekoliko vagona ili autobuse pune putnika, na leđima drži debelu gredu o kojoj visi blizu dvadeset ljudi... izvodi, za obične ljude, nemoguće pothvate.

Njegova snaga podsjećala me je na biblijskoga Samsona, Herkula, tesalijskoga Polydamasa ili našega Veloga Jožu i Joea Magarca, mitskoga Hrvata iz nekoć američkih saga. Malo je tko od nas u Americi zamjećivao da je taj epski tip čovjeka Hrvat, Anton Baričević.

Zagonetan životni put

Prema nekim navodima, Anton Baričević rođen je u Zagrebu 10. listopada 1925. godine. Prema drugima, bilo je to 25., a ne 10. listopada. Neki pak tvrde da je rođen u Velom Lošinju, a ne u Zagrebu. Pokušao sam preko prijatelja doznati gdje je i kad točno rođen, ali nisam imao uspjeha. Ako tko od čitatelja dozna točne podatke, bit ćemo zahvalni ako nam ih dojavi.

Baričević je iznosio vrlo malo konkretnih detalja o svojem životu. I svoje ime i prezime navodio je kao Antonio Barichievich pa se nagađalo i odakle bi mogao biti. Znao je reći da je Talijan, da je iz Sibira, u kasnijoj životnoj dobi rekao bi da je izvanzemaljac. U 19. stoljeću u Velom Lošinju živio je poznati kapetan Antun Baričević/Antonio Barichievich, zapovjednik Austrijskoga Lloyda, pa je možda i naš Anton iz toga lijepoga mjesta.

Izvori se slažu da je došao u Kanadu (Halifax, Nova Scotia) 1945. godine (ili 1946.) iz izbjegličkoga logora Bagnoli u Italiji, gdje je, navodno, bio tijekom Drugoga svjetskoga rata. Neki su posvojili priču o njemu pa pišu kako je on vjerojatno bio sin srpskih roditelja u Hrvatskoj i da je, kao Srbin, bio u ustaškom logoru, pobjegao u Italiju itd. No bagnolski logor otvoren je tek nakon rata, a tada nije nitko bježao zbog ustaških nego komunističkih progona! Ali ga se mora posrbiti i „usput” ocrniti Hrvate. Ništa nova, poznati srpski modus operandi.

Anton je živio u gradu Montrealu. Po dolasku u Kanadu radio je u skladištu i zarađivao kruh svagdanji i za krov nad glavom. O njegovu bračnom životu znamo jedino da mu je višegodišnja supruga bila po imenu Jeannine. Smatra se da nije imao potomstvo. On i žena su se razišli, izgleda negdje 1980-ih, i nakon toga je on postajao sve više i više samotnjak.

Tajanstvena tjelesna snaga

Po dolasku u Kanadu, Baričević je čuo o Kanađanima koji su prije njega imali izvanrednu tjelesnu snagu i postali slavni pokazujući američkoj javnosti što su sve sposobni napraviti. Bili su to Louis Cyr (1863. – 1912.), Victor Delamarre (1888. – 1955.) i šestero braće Baillargeon, koja su se u njegovo vrijeme dolaska u Kanadu natjecala diljem kontinenta u hrvanju i isticanju svoje snage i izdržljivosti. I Baričević je odlučio krenuti njihovim stopama.

Krajem 1940-ih Anton je počeo u javnosti pokazivati svoju tjelesnu snagu i natjecati se. Već 1952., upisan je u Guinnessovu knjigu rekorda jer je tračnicama u Montrealu 19,8 metara vukao vlak mase 433 tone. Četiri godine poslije toga glavom je vukao automobil koji je bio konopom zavezan za njegovu kosu. Potom je (1960.) ponovno upisan u Guinnessovu knjigu rekorda jer je ulicom u Montrealu vukao povezana četiri gradska autobusa puna putnika.

„Great Antonio”

Koliko je poznato prvi put se pojavio u hrvačkom ringu 25. veljače 1959. pod imenom „Narcist”. Tri mjeseca poslije toga, nastupio je u Los Angelesu pod imenom „Great Antonio” i to ga je ime pratilo do kraja života. Postao je dio profesionalne hrvačke scene u Americi i šire. Hrvao se ne samo s najpoznatijim hrvačima svojega vremena nego je jednoć stupio u ringu protiv, tada poznatoga i opasnoga, medvjeda hrvača imenom „Terrible Ted”/Grozni Ted. Godine 1971. bio je samo koračić do pobjede kojom bi postao sjevernoamerički prvak u teškoj kategoriji. Na nesreću, taj događaj u Calgaryju pretvorio se u opći nered i natjecanje je bilo prekinuto. Naime, domaći navijači nisu dopustili da hrvač iz njihova grad izgubi pa su u borilištu isprovocirali tučnjavu da bi prekinuli borbu. Tako je Antonio ostao bez zasluženoga naslova.

Godine 1977. Antonio se hrvao u Japanu protiv tada poznatoga profesionalca Inokija. Nažalost, tu je slabo prošao. Ne samo da Antonio nije imao uspjeha nego je bio teško ozlijeđen. Izgleda da je Baričević prekasno shvatio da je on trebao Inokiju poslužiti kako bi domaćoj publici pokazao da je on „kralj japanskog hrvanja”, a ne ući s njim u žestoku borbu. Antonio je imao snagu, ali Japanac je bio vještiji i bolji hrvač pa je Inoki ne samo pobijedio nego je protivnika teško ozlijedio i dokrajčio Baričevićevu hrvačku karijeru.

Film i TV

Demonstriranjem svoje nadljudske snage i hrvanjem po raznim gradovima privukao je pozornost ne samo medija nego i filmskih i televizijskih redatelja. Tako se naš Anton pojavljivao u nekoliko filmova: Quest for Fire (1981.), Chocolate Cake (1983.) i Abominable Snowman (1996.). Od televizijskih emisija na kojima se pojavio bile su i vrlo poznate The Ed Sullivan Show, The Tonight Show Johnnyja Carsona, Real People i Candid Camera, a možda i u nekim drugim.

Na životnom putu susretao je mnoge slavne osobe i brižno je čuvao uspomene na takve trenutke. Nakon njegove smrti, u njegovoj „ostavštini”, u vreći s mnogobrojnim izrescima iz novina, našli su slike s Pierreom Trudeauom, Lizom Minnelli, Leeom Majors, Sophijom Loren, Johnnyjem Carsonom, Frankom Sinatrom, Muhamedom Alijem, Michaelom Jacksonom, čak i s Majkom Terezijom.

„Veliki Antonio”, brdo od čovjeka, s dugim pletenicama i raščupanom kosom, dugom i gustom bradom, živio je vrlo skromno, u jednom stančiću u dijelu Montreala zvanom Rosemont. Na obližnjoj metro postaji prodavao je za nekoliko dolara kolaže fotografija i naslova iz tiskovina koji su svjedočili o njegovim nekadašnjim slavnim danima i uspjesima. Zanimljivo je doznati da su njegovi kolaži danas cijenjeni i traženi kao svojevrsna umjetnička djela.

Anton Baričević umro je od srčanoga zastoja 7. rujna 2003. sjedeći na klupi u jednoj trgovini. Humanitarna organizacija „Sun Youth” pobrinula se za njegov pokop. Mislilo se da će to biti brzo kremiranje jednoga samotnjaka, ali gradom se glas brzo proširio da je umro „Grand Antonio” i na njegovu ispraćaju s ovog svijeta okupilo se oko tri tisuće ljudi.

(P)ostao legenda

Baričević je bio prepoznatljiva i omiljena ikona u Rosemontu, gdje je živio podosta godina, a i šire. Građani su ga doživljavali kao dobroćudnoga giganta i imao je njihovu naklonost.

Poznati kipar Armand Vaillancourt izradio je kip Velikoga Antonia i darovao ga gradu Montrealu. Predložio je da kip bude postavljen u parku u Rosemontu. Montreal je odbio kip i ideju, ali su građani Rosemonta postavili ploču s posvetom Antoniju na klupi na kojoj je u parku često sjedio. Glazbena skupina iz grada Quebeca, Mes Aïeux/Moji predci, posvetila mu je pjesmu u jednom od svojih albuma. Autor Sylvain Laquerre objavio je Baričevićevu biografiju: Antonio le Grand – biographie. Montreal: Amérik média, 2006. Elise Grave priredila je i objavila dječju slikovnicu naslovljenu Le Grand Antonio. Quebec, La  Pastèque, 2014., a izdanje na engleskom The Great Antonio, objavljeno je u New Yorku, Toon Books, 2016. Nisam zamijetio da je ijedna od spomenutih knjiga stigla u knjižnice u Hrvatskoj.

Anton Baričević postade svojevrsna svjetska zvijezda a da Hrvati nisu ni zamijetili da je sin Lijepe Naše!

dr. Ante Čuvalo

P. S. Malo prije objave gornjega priloga doznali smo da je u Velom Lošinju 10. listopada 1925. rođen Antonio Baricelli. To bi mogao biti Anton Baričević jer su talijanski okupatori prezime Baričević talijanizirali u Baricelli. 

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.