Mile Starčević (1904. – 1953.)
uznik, kulturni radnik i emigrant

Ljudi, kao i narodi, imaju svoju povijest. Nečija je i ne htijući burna, a nečija tiha, monotona, svakodnevna. Kao što burna hrvatska povijest odražava njezine muke i patnje u borbi za opstanak, tako i kod mnogobrojnih Hrvata buran život označava da ih je „žrvanj života” nemilosrdno trao, ali ih nije satrao. Naš Mile bio je jedan od bezbroj takvih Hrvata.

Mile Starčević rođen je 15. rujna 1904. u Gospiću. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je i diplomirao u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, a godine 1932. postigao i doktorat na istom fakultetu obranom disertacije „Postanak Hrvatske stranke prava god. 1861.”.

Domoljubni rad

Starčević, Gospić, Lika – što drugo očekivati doli vatreno domoljublje! Mile je takav bio od mladosti. Među ostalim djelatnostima bio je urednik i izdavač mjesečnika „Hrvatska mladica: omladinski list za sve nacionalne probleme”. U drugoj polovini 1920-ih bio je član Hrvatske federalističke stranke, koju je iznjedrio zaokret Stjepana Radića i HRSS-a prema monarhizmu. Uhićivan je i zatvaran više puta zbog domoljubnih djelatnosti. Mile je bio uhićen u skupini Javor-Hranilović-Soldin (uhićeni 31. listopada 1929., a osuđeni tek 30. lipnja 1931.) i osuđen na 18 mjeseci. Posljedice strašnih mučenja koje je podnio tijekom tih uzničkih dana pratile su ga cijeli život. Nije se od njih nikad potpuno oporavio. Ponovo je uhićen zbog planiranog atentata na kralja Aleksandra u Zagrebu (17. prosinca 1933.), premda nije bio povezan s tim slučajem. Bio je zatvoren i krajem 1930-ih godina.

Posao

I politički nepodobnici moraju preživljavati, pa se i Mile uspijevao zaposliti. Jedno vrijeme bio je upravitelj Gradske knjižnice u Zagrebu. Ali potom, njegovo zapošljavanje u Matici hrvatskoj bilo je mnogo više od novčane zarade. Osim što je bio gospodarski tajnik, Mile je neumorno radio na organiziranju matičinih pododbora diljem Hrvatske. Upravo su ti pododbori za vrijeme „šestojanuarske diktature” igrali važnu ulogu, ne samo kulturnu nego i političku ― gajili su domoljublje i pružali otpor beogradskom režimu.

Osim redovitog posla i organizacijskog djelovanja, Starčević je objavio velik broj članaka kulturnog i političkog sadržaja. U njima je posebnu pozornost obraćao hrvatskoj mladeži. Pripremio je i uredio zbirku pjesama „Lirika grude” (1934.), a njegova studija „Dr. Ante Starčević i Srbi” (1936.) imala je trajan odjek.

Ratno vrijeme

Uspostavom Nezavisne države Hrvatske, Starčević nastavlja sa svojim kulturnim djelovanjem. U kolovozu 1941. postao je visoki dužnosnik u Ministarstvu nastave i bogoštovlja, nazvano poslije Ministarstvo narodne prosvjete. U početku je bio predstojnik za promicanje prosvjete, a u listopadu 1942. postao je ministrom. Na toj dužnosti ostao je oko godinu dana i potom se zahvalio na toj visokoj časti. Umirovljen je u studenom 1943. godine, ali nastavlja pisati i ostaje ravnateljem i urednikom tjednika „Seljačko ognjište“ (1942. – 1945.).

Emigracija

U svibnju 1945. Starčević postaje emigrant. Kao i na tisuće drugih Hrvata, prošao je kroz izbjegličke logore u Austriji i Italiji. Osim logorskog preživljavanja, mač izručenja komunistima visio mu je nad glavom sve do odlaska u Argentinu u veljači 1947. godine.

Nova zemlja, novi jezik..., trebalo je početi iz početka. Kruh svagdanji zarađivao je kao službenik i brinuo se za svoju obitelj; suprugu i sina. Premda daleko od domovine, nosio ju je u srcu i nije prestajao s domoljubnim radom. Posebice se isticao u organizacijskim i kulturnim djelatnostima. Među ostalim, bio je suradnik časopisa „Hrvatska revija”, a iza njega je ostao rukopis knjige „Jedan Hrvat i dva svjetska rata”.

Zatvaranja, mučenja i sve druge nedaće narušile su mu zdravlje pa je relativno mlad napustio ovaj svijet u dalekoj Argentini 9. ožujka 1953.

Oni koji su poznavali Milu Starčevića, svjedoče da je bio uzoran čovjek, muž i otac, stabilna karaktera, poštenja i domoljublja kao velebitska stijena. Ni mučeništvo, ni progoni nisu ga poljuljali. Bio je i ostao blistav primjer čovječnosti i životne dosljednosti.

dr. Ante Čuvalo