Novi broj časopisa Pohod o umjetnosti i životu

Izišao je novi broj časopisa Pohod, tromjesečnika udruge Hrvatska za život. Glavni je urednik Krunoslav Puškar, ovo je 16. broj, iz studenoga 2023. Pohod je prvi pro-life časopis u Hrvatskoj, krenuo je 2021., a najčešće donosi svjedočanstva trudnica, majki, te onih koji se bore za život raznim akcijama. Budući da udruga postoji od 2014. i vrlo je aktivna u obrani i izgradnji kulture života, u ovom je broju na zadnjoj stranici popisano dvadesetak njihovih redovitih programa: od molitve, financijske pomoći, konferencija, duhovnih obnova, audio- i vizualnih publikacija.

Međutim, baš ovaj tanki časopis od 14 stranica posebno je zanimljiv jer govori o umjetnosti i životu. U fokusu je novi projekt, dugometražni film “Loveći Teslu” koji snima Ante Čaljkušić, inače predsjednik udruge Hrvatska za život. Film bi trebao izići ove godine (v. kampanju). Govori o obiteljskim problemima, ali šaljući kršćansku poruku, odnosno poruku da ima izlaza iz problema i da postoje odgovori na pitanja. Tu je i razgovor s dvama glumcima odnosno suradnicima na filmu: Ivanom Trpimirom Lozićem i Mariom Drobnićem. Pokušaj je to ne samo da se napravi jedan dobar film koji će rado gledati različite generacije nego i da se nešto promijeni u hrvatskom filmu.

Kratko razmatranje napisao je Pere Eranović, splitski glumac i jedan od najboljih hrvatskih glumaca,  povezujući glumu, (ne)iskorištene talente i Riječ koja je tijelom postala, te nepovrjedivost života s Chestertonovom pjesmom. Kako je to izvrsno napravio, preporučujem pročitati.

Lovre Jakšić govori o svom kiparskom radu, a Renato Gunjević o pokretu za život koji se na otoku Krku zove “Festival života”!

Moja je tema bila kazalište i pobačaj i spominjem drame glavne struje koje uglavnom zagovaraju pobačaj ili želju za djetetom/trudnoću/dijete prikazuju kao tlaku i muku, ali preporučujem dvije odlične drame Stjepana Škvorca koje govore o životu onog najmanjeg: “Vesela novost” o trudnoći starije žene  i “Moji anđeli” o bolesnom djetešcu u trbuhu majke. Prva se može pročitati na Portalu HKV-a u štokavskoj i kajkavskoj inačici, a druga se može čuti u arhivi Radio Marije jer je snimljena kao radiodrama.

Glavna struja može imati mračnu i destruktivnu sliku svijeta koju nameće, ali ima na rubovima dovoljno lijepih/dobrih/svetih stvari jer bit umjetnosti ništa ne može uništiti. A bit je život koji nam je Bog dao. I za njega se svatko bori na svoj način, u umjetnosti ima i talentiranih ljudi i ideja… Važno je da se upoznamo i radimo i zato preporučujem da pročitate Pohod, pogledate film kad iziđe i pročitajte ili postavite drame! Važno je ne odustati – od života i od lijepog/dobrog/svetog u umjetnosti i u životu.

Sanja Nikčević

_____________

Napomena: Tekst koji u nastavku donosimo objavljen je u časopisu Pohod, br. 16, studeni 2023. Na Portalu HKV-a objavljuje se uz dopuštenje uredništva i autorice.

Život onog najmanjeg u suvremenoj drami

Suvremena drama glavne struje (djela koja se igraju u velikim kazalištima, imaju obilate državne dotacije, medijsku vidljivost i međunarodnu povezanost, pa tako i gostovanja na festivalima i nagrade) uglavnom prikazuju trudnoću kao teret, muku, tlaku, čak i kad se radi o komičnoj („4 poze sretan svršetak“ Igora Weidlicha, teatar B glad). U tragičnoj priči trudnoća je sredstvo mučenja žena („Plodna voda“ Marine Vujčić, HNK Zagreb), a i sama želja za djetetom ženu razara (Tena Štivičić, „64“, HNK) ili pak želja jedne žene za djetetom uništava život druge koja ga treba roditi (Mate Matišić, „Svećenikova djeca“). Isto je u Europi. Dijete je opasnost, muka ili razočaranje kako u trbuhu tako i izvan njega. Upravo u INK Pula ide premijera Jona Fossea „Majka i dijete“ gdje se oni susreću nakon puno godina i žena si misli da je bolje da ga nije ni rodila... I sve tako u krug. 

Sve spomenuto vam ne preporučujem jer su to djela koja slijede suvremeni kanon koji ruši kršćanski svjetonazor i njegove vrijednosti prikazujući   isključivo disfunkcionalne obitelji koje ne mogu riješiti probleme jer u njima nema ni jedne dobre osobe, niti malo dobra ili svjetla, pa tako ni rješenja ili izlaza. Time se šalje poruka da je svijet besmislen i strašan, a obitelj mjesto uništavanja pojedinca, ono što mu stvara traume za cijeli život i daje izgovor za sva zla koja kasnije čini. Naravno da se u takvom svijetu zagovara pobačaj ne samo kao pravo, nego i kao najbolji put oslobođenja žene.

U europskoj umjetnosti je tako od 1945. kad je zavladao novi sekularistički ili ateistički svjetonazor i to ne samo kod nas, gdje je vladao komunizam, nego doslovno u cijeloj Europi. (Više o tome u Sanja Nikčević: „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“, Zagreb, 2022.)

Istinite priče iz Međimurja u odličnim dramama

No, srećom, na rubovima glavne struje kazališta (ili čak i ispod njih) postoje drame koje govore o trudnoći na drukčiji način.

Dvije drame Stjepana Škvorca govore o ženama koje žele trudnoću, ali nailaze na probleme: jedna govori o trudnoći starije žene koju okolina tjera na pobačaj („Vesela novost“) jer je to „sramota“, a druga o prvoj željenoj trudnoći za vrijeme koje se otkrije da je djetešce jako bolesno („Moji anđeli“). Obje prema istinitim pričama, obje odlično napisane drame, ali s odnosom prema pobačaju koji je suprotan glavnoj medijskoj i umjetničkoj struji. Obje žene bore se da rode svoje dijete koje je plod supružničke ljubavi!

Stjepan Škvorc vrlo je zanimljiv dramski pisac, on je začetnik procvata dramskog pisma u Međimurju osamdesetih godina prošlog stoljeća, a do danas je najizvođeniji i najnagrađivaniji međimurski pisac vrlo originalnog dramskog izraza. Najčešće piše suvremene pučke drame koje opisuju seoski život, a uglavnom se temelje na istinitim događajima koje vidi oko sebe živeći u međimurskom selu Belici.

Stanovnici sela i danas žive u specifičnim životnim okolnostima. Naime, malo mjesto ima svoja pravila ponašanja (u koje se npr. ne uklapa trudnoća starije žene), ali se njeguju temeljne, kršćanske vrijednosti (koje se ne uklapaju u vladajući umjetnički kanon). Te se vrijednosti vide u dramama Stjepana Škvorca kao kršćanska poruka. Ona pak ima 4 elementa: 1. svijet ima smisla jer njime vlada milosrdni Bog; 2. postoji dobro i zlo i svatko zna što je dobro, a što zlo; 3. svaki junak ima pravo na izbor; i 4. ako krivo izabere, može se promijeniti jer svijetom vlada milosrdni Bog. Poruka je izbor pisca, to nije kvaliteta, ali je Stjepan Škvorc o trudnoći i pobačaju napisao dvije izuzetno kvalitetne i potresne drame.

 „Vesela novost“ Stjepana Škvorca ili tko ima pravo roditi dijete?

„Vesela novost“ Stjepana Škvorca govori o rijetkoj temi u suvremenoj književnosti - trudnoći starije žene (Drama je kao najbolja nagrađena na Kazališnom festivalu međimurske drame KAM 2017, a izvela ju je grupa KUD Seljačka sloga iz Donje Dubrave. Cjelovita drama i na štokavskom i na kajkavskom objavljena je na Portalu HKV-a (v. OVDJE).

Bara (majka dviju odraslih kćeri i baka troje unuka) zatrudni, ali je u strahu kako tu „veselu novost“ priopćiti obitelji jer, iako su u sretnom braku i nemaju ni materijalnih ni zdravstvenih problema, roditi u poznim godinama je „sramota“. Muž je u šoku jer nitko u tim godinama u selu nije imao malo dijete, svi će mu se smijati, „kako ću pred pajdaše“. Zato muž predlaže da se ode „očistiti“, a kad muž popusti pred Barinim argumentima („zar ćemo ubiti dijete naše ljubavi“), nastupa svekrva kao glavni antagonist. Ucjenjuje snahu da se toga mora „riješiti“ ili „nek ide iz kuće“, vrijeđa sina da je glup što je to „napravio“, pokušava ih sve zavaditi i zbuniti (da dijete nije sinovo, da će biti manje nasljedstva za dijeljenje...).

Odlično napisana kao realistična, a snažna, emotivna i potresna drama, napeta do samog kraja, otvara nam i druge zanimljive teme. Na primjer, ljubav i seksualnost starijih ljudi (Bara i njezin suprug se vole kao i prvog dana), hrabrost u odbiru pravih odluka (biti prvi u selu s malim djetetom), kao i odnos prema vjeri. Bara slijedi Božji zakon (kad pita supruga „zašto idemo u crkvu ako možemo tako lako počiniti smrtni grijeh“) dok svekrvu ne zanima priča o grijehu nego se samo želi dopasti onima na zemlji.

Dok nam kanonska djela stalno pokazuju neku destrukciju ili grijeh za koji se likovi bore kao za „svoje pravo“ i za „svoju slobodu“, ovdje se likovi bore za dobro. I to dobro pobjeđuje, a postoji i oprost (i Boga prema ljudima i ljudi međusobno). Zato likovi imaju pravo spoznati pogrešku i promijeniti mišljenje (muž), a oni koji se nisu promijenili dobivaju otvorena vrata u budućnosti (kada na kraju sin kaže ženi za svekrvu, odnosno svoju majku: „Nemoj majci zamjeriti što je bila gruba prema tebi i ružno ti govorila. Ona je starija žena, ali vidjet ćeš da će je ljutnja sigurno proći i da će, kako je Verica rekla, to dijete biti njena najveća maza“). Pisac, svjedok tog događaja, potvrđuje da se tako doista i dogodilo poslije u životu! To je zato što se odluke likova na kraju donose iz temeljne i najvažnije ljudske emocije – iz ljubavi: ljubavi bračnog para međusobno kao i prema (još) nerođenom djetetu, ili roditelja prema djeci i obratno. A ta ljubav postoji u obitelji i danas, ma koliko se glavna struja umjetnosti trudila da dokaže da je nema!    

Stjepan Škvorc „Moji anđeli“ ili što da nema ultrazvuka?

„Moji anđeli“ vrlo je lijepo i tečno ispričana potresna ispovijest seoske žene koja zahvaljuje Majci Božjoj na svojim blizancima koji spavaju u košari. (Drama je nagrađena na Natječaju za duhovno stvaralaštvo „Stjepan Kranjčić“ 2023., a snimljena kao radiodrama za Radio Mariju i premijerno emitirana 15. listopada 2023. u 17 sati. Dostupna i na poveznici OVDJE.)

Priča je to o pravoj ljubavi prema Bogu, Majci Božjoj, prema supružniku, obitelji, ali i priča o prihvaćanju teških trenutaka u kojima se nisu odrekli Boga nego ostali ustrajni u vjeri i zajedništvu. Iako je njihovo prvo dijete imalo neizlječivu bolest, Ana ga je rodila, a ono je umrlo nakon poroda. No oboje su ga zagrlili i krstili, a kasnije je kao anđeo na nebu tješio majku dok se zagovorom Majci Božjoj Bistričkoj ne dogodi druga trudnoća.

Važna tema o suvremenim iskušenjima i pritiscima okoline na prekid trudnoće u slučaju bolesti djeteta što nam omogućuje suvremena tehnologija (na nagovor okoline da pobaci Ana oštro upita: „A što da nema ultrazvuka?“). Junakinja i njezin suprug svojom postojanošću dokazuju da je nešto drugo puno važnije, da je Istina u tome da je svaki život u ruci Božjoj i kao takvog ga prihvaćamo u svim oblicima. Predivna je i potresna njezina borba za svoje djetešce, to više što je cijela zemlja veličala suprotnu odluku jedne majke. No ova istinita priča jasno pokazuje koja je ispravna odluka. Jedina ispravna jer samo odabir dobra i života donosi mir duše koji nam pomaže da prođemo i kroz teške trenutke. I dočekamo one sretne radosna srca jer otvorenost prema životu je otvorenost prema Bogu!

Sanja Nikčević