Nikola Šop

(1904. – 1982.)

SVEMIRSKI PRIZOR S PIJETLOM

Spaziti hoću li barem trenutak
posljednjeg dodira
izdah i sažgani ishlap —

Jecajuć, tako me pita čovječić,
mirišući rupčić što ga je
na posljednjem sastanku na zemlji
skinuo dragoj sa suznih očiju.

I ponio ga je, kad je učauren sjedao
u svemirski valjak.

Šaptala mu je:
Ja ne znam da li sad odlaziš
u novi život
ili u smrt.

Svuda je vladala jeziva zadivljenost.
Naslućujući taj velebni poduhvat
ljudi su se ustručavali doviknuti:
Do viđenja —

A zaprepaštenost je tek onda
obuzela kuglu zemaljsku
kada se saznalo da je svemirski valjak
sa čovjekom
uspješno produžio u svemir.
Al’ ništa tamo on vidio nije
njegov je pogled jedva dosezao blizine
a olujni prolijet svemirskog životinjstva
nijemo se slivao u tupi mu sluh.

Još u njemu jači je bio
bivši zemaljski bruj,
prenuti ga je mogao samo zemaljski uzdah:

Kad nje mi već nema,
čuj,
ovi glasovi me vesele.

Stišaj lepet svoj i čuj.

Okrenuh se i spazih:
Kao Noemova lađa se leluja
u blizini splav
zemaljskih životinja puna.

Čovječić tada:
Jedva još odavle stigoh javiti zemlji:
Šaljite amo zemaljsko životinjstvo,
jer ovdje je pustoš.

Kada on meni to reče
sa onih još malo preostalih riječi,
sažalno pogledam na njega.

I dodirujući ga migom
htjedoh ga upozoriti
na neslućene zborove divne,
što su odjekivati stali prolijetom životinjstva

i još velebnije,
i još svemirskije šumeći zvonko

uz moga pratioca gluhost.

Ptice zemaljske prenute
u napetoj krilatosti
natpjevati stadoše,
taj svemirski velepjev
sveg životinjstva vaseljenskog,
što je neprestano bujalo
i lelujalo
uz moj sluh.

Čovječić uzbuđen kriknu:

Čuj slavuje, kosove,
čuj laste.

O kako su mi dragi ti glasovi zemlje.

Čuj i pijetle.

Hoće li jednom to sve odjekivati
kroz svemirsku pustoš
i muk.

Ženstvenosti kad više nema
ni zanjihanih joj oblina,
nek ostanu ovdje barem zemaljske živine,

svemirom nek se rasprostre
mišičje njino i krilatost.

Dok je čovječić to meni mrmorio
trošeći posljednje riječi
što ih u pamćenju zadrža,
nabujao prolijet svemirskog životinjstva
otplahnu me ka zemaljskoj splavi,
te jedva čovječića povukoh sobom.

Tu vidjeh zaostale oblike
životinja zemnih.

U nosorogu ii slonu,
ii nilskom konju
spoznah tromost zemaljske naravi,

zaostalu mamutsku glomaznost,
koju je dostigao i zatrpao led.

Tek mucavi cvrkut ptica pjevica
početak je pjesme na krilima
put svemirskih beskrajnosti,
ali lepršanjem ne mogu izdići
težinska svoja tjelešca.
Zato neka sa svim svojim krilima

i cvrkutom i pjesmama

ulete u prolijet svemirskog životinjstva.

Zanosna struja i velepjesma ih odnese.
U orkanskim korovima
zavijoreno se izgubi

zemaljski im pjev.

Ali i mene prenu
još ono malo preostalih glasova,
što su kroz svemirski orkan
brujali prigušeno.

Glasovi, po kojima se
prepoznaje zemlja,
zbog kojih je zemlja zemljom.

Ali trenutno me prože to radosno sjećanje,
jer kako je koga struja zanosila
u vrtloge novih, stvaralačkih sila,
tako se sve odjednom razglabalo i nestajalo

u pustoši varave praznine.

S koliko užasnog čuđenja vidjeh
kako se u tren rasplinu
glomaznost slona i nosoroga,
i drugih nemani zemaljskih,
čim ih je zgrabio i odvitlao
neznanog ravnotežja huk.
S koliko sam već zaborava promatrao
domaće živine
što ih u zaštitnim valjcima poslaše sa Zemlje
da nasele svemir,
da u beskraj prošire Zemljin svijet.

U zaštitnim valjcima,
u kojima je vladala umjetna ravnoteža,
što su je zemaljski mjernici odvagali
pomoću nepomičnih utega,

pomoću malih težina, izrezanih
iz svetežinstva.

Domaće životinje, kako su izlazile
iz krletke sa zemaljskim disanjem,
ostajale su cjelovite
u rasponu novih težina.

Tako je ovca ostala ovcom,
vo volom
još vukući plug da ore prazninom.

Tako je i domaća živad
ostala u cjelini,
premda uplašeno dižući graju
i neprestano lepetajući.

Gle, uspjeli su da presele gore
čitavo selo sa svim njegovim blagostanjem.

Pa i pšenicu su dohitnuli gore,
te voćno i povrtno sjeme.

Sad samo zamahnuti treba
nepojamno rukom sijača,
koji zna da je praznina
najplodnije tlo.

Moj mali pratilac
obradovan i zapanjen
tom zemaljskom grajom

zaori gorski:

O zemljo, sa svojim selom
i svojim pijetlom,
o zemljo ljudskih obličja,
da mi je samo još jednom ti doći.
I sam se prenuh,
kada odozdo začuh odgovor:
Ne još.
Ne još.

Odzivala se Zemlja.

Međutim u silnom krugu,
odapet,
otisnuh se uvis dalje,

uplašen da se ne bih
kroz naglo to proklijalo
i razbujalo zemaljsko rastinje
zapleo i zameo.

Jer ne znam da li bih mogao
prohujati
kroz opojne zreline,
kroz berbe i žetve
iznikle i razbujale iz tla

svemirske praznine.

Već zavitlan u neprostornost
i čarobnost preobličenja,

ipak se jedva oteh preostalom sjećanju
na jagode,
na breskve,

i druge opojne
zemaljske voćnosti,

pa se zavitlah dalje, ali
utiša strujanje svemirskog životinjstva.

Slučajno okrenuvši se još jednom
al nepotrebno,
jer bijah već svestranost.

Okrenut spazih dolje čovjeka,
gdje žuri u doseljene živine,
seosku živad,

i ne čuje zov moj,
da k meni što prije se vine.

On osta u graji i metežu
raskokodakale živadi.

Tada uzvinuh se sasvim
i tako snažno
i zamahno

da je oko mene
vihorilo još dugo.

Više ni slučajno nisam
naići mogao na susret
svemirskog životinjstva,
i dohitnute živine.

Kao i prije, kad sretoh užas
na njuškama i rasteglost iznenađenih gubica.

Još zadnji moj
zapamćeni ljudski zov

čovuljak mi nije čuo,

zagledan u dvorišnog pijetla,
kako kljuca u meteore,
što kraj njega prolijeću

uz potmuo huj.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)