Bulešićevi uzvanici

Ako itko ikada bude pisao marijansku povijest Hrvatske, to jest ako bi kao glavni ključ za razumijevanje povijesnoga hoda hrvatskoga naroda uzeo njegov odnos s Majkom Božjom, ne bi trebao zanemariti ni događaj koji se ove godine zbio 13. dana Marijina mjeseca svibnja, upravo na blagdan Gospe Fatimske. Na blagdan one u čiju je krunu ugrađen metak kojim je atentator prije 45 godina na središnjem vatikanskom trgu pogodio papu Ivana Pavla II., metak u kojem kao da se zbila agresija krvavoga 20. stoljeća koja je željela ubiti Boga u ljudima, napokon su granicu Hrvatske sa Slovenijom prešli posmrtni ostatci 500 mlađih muškaraca. Dopušteno je reći napokon jer riječ je o kostima i lubanjama žrtava svibanjskoga partizanskoga pokolja iz 1945. godine, iskopanim iz četiriju masovnih grobnica u Sloveniji još od 2013. do 2017. godine. Dakle i više od 10 godina morale su čekati na povratak u domovinu. Iako zvuči nevjerojatno da je moguće da tjelesni ostatci čame u nekoj čekaonici čitavo desetljeće, dogodio se ipak iskorak jer novost je da je to bio prvi međudržavni protokol primopredaje za koji je s hrvatske strane bilo zaduženo Ministarstvo hrvatskih branitelja, pa je posmrtne ostatke dočekao i mjerodavni ministar i potpredsjednik Vlade, zajedno s vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj koji je molitvom dočekao zvjerski ubijene hrvatske vojnike.

Pojam »protokol« zvuči moćno i učinkovito pa bi bilo blagotvorno da takav doista i bude jer na povratak u domovinu iz Slovenije čekaju još tisuće posmrtnih ostataka. Javnost s pravom smije očekivati više transparentnosti pa da se zna koliko posmrtnih ostataka čeka na povratak, gdje se planiraju novi iskopi žrtava, kako taj protokol uopće funkcionira…

Naime često se ističu zasluge i entuzijazam sadašnjega ministra hrvatskih branitelja u vraćanju dostojanstva žrtvama Drugoga svjetskoga rata, no sa sigurnošću se može reći da taj entuzijazam ne dijele svi u vladajućoj koaliciji, a kamoli da bi ga slijedile političke opcije kakve su, primjerice, sada na vlasti u Zagrebu. Stoga bi možda umjesto međunarodnim protokolom pitanje povratka posmrtnih ostataka žrtava i njihova dostojanstvenoga pokopa učinkovitije bilo riješiti međunarodnim ugovorima između Hrvatske i Slovenije čiji plemeniti, čovjekoljubivi i pijetetski sadržaj ne bi ovisio o političkim modama i prijeporima u financiranju, bez obzira na to o kojoj je državi riječ. Istinskoga mira i napretka, a time i blagoslova za obje države i narode, ne će biti dokle god nije vraćeno dostojanstvo posljednjoj žrtvi koju su ubili krvnici triju krvavih ideologija 20. stoljeća.

Još je jedna znakovita podudarnost da su žrtve stigle upravo na rođendan bl. Miroslava Bulešića, svećenika kojega su zadojenici istoga komunističkoga režima zaklali u župnom stanu u Lanišću u Istri 1947. godine. Vjernički gledano, to je velik znak nade jer ne samo da je blaženomu mučeniku don Miru na rođendan pristiglo 500 uzvanika koji su prije brutalnoga smaknuća čeznuli vratiti se kući, nego se smije smatrati da su došli upravo po zagovoru toga hrvatskoga sina. Dug je današnjega naraštaja omogućiti da budu dostojanstveno pokopani u zemlji svojih otaca jer iako se zlo pobrinulo da im se ne zna ni ime ni prezime, a ni identiteti njihovih krvnika, nitko nema pravo ponašati se kao da nikada nisu postojali. Pred potresnim prizorom ljesova pristiglih u kombijima na maceljsku granicu, prekrivenih hrvatskim trobojnicama, duboko je ostao zatečen i vojni biskup Jure Bogdan, inače crkveni ekspert za hrvatske mučenike, koji je ministru više puta ponovio da sve žrtve treba dostojanstveno pokopati. Svećenik uvijek osjeti kad duše traže mir i spokoj. I još jedna »slučajna« poveznica: upravo je vojni ordinarij Bogdan svojedobno odabran biti postulatorom kauze za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića. Drugim riječima, nitko ne može protiv neba.

Branimir Stanić
Glas Koncila