Na sjednici Uprave Hercegovačke franjevačke provincije, pod predsjedanjem provincijala fra Slavka Solde, 4. studenoga 2004. u Slanom donesena je odluka da se ustroji Povjerenstvo za pripremu cause mučenika. Pročelnikom Povjerenstva postao je fra Ante Marić, a članovi: fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa. Bio je to početak pripreme za pokretanje cause mučeništva pobijene subraće u 2. svj. ratu i poraću (1942. – 1945.), za koje se vjeruje da su ubijeni »in odium fidei«. Slijedeći bitan korak bio je imenovanje fra Luke M. De Rosa, generalnog postulatora Franjevačkog Reda, postulatorom Cause. To je učinjeno 23. svibnja 2006. Mjesni biskup don Ratko Perić suglasio se s ovim imenovanjem 19. srpnja 2006. godine. Nakon toga imenovani postulator pokrenuo je Causu mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Na Kapitularnom kongresu održanom u Masnoj Luci 4. – 7. lipnja 2007., pod predsjedanjem provincijala fra Ivana Sesara, za vicepostulatora Cause predložen je fra Miljenko Stojić. Postulator Cause suglasio se s ovim imenovanjem dopisom od 19. rujna 2007. Vicepostulator se brine o tijeku Cause na terenu i zastupa je pred različitim crkvenim ustanovama, izuzev pred Rimskim vikarijatom i Zborom za proglašenje svetih. Budući da je na Širokom Brijegu i oko njega ubijeno najviše naše braće i znalo im se za grobove, puk Božji, samostansko bratstvo i Provincija od samog početka izabrali su Široki Brijeg za mjesto, a 7. veljače za dan kad se kao Provincija sjećamo sve naše braće koja su vlastitom krvlju posvjedočila svoju vjeru i ljubav u uskrslog Gospodina.

 

 

Posljednjih smo nekoliko godina svjedoci raznih pokušaja – nekih više, a nekih manje uspješnih – manipuliranja problematikom Domovinskog rata. Zbog sve većeg broja neistina i lažnih informacija koje se objavljuju putem medija, postoji opravdana bojazan da će mnoga od tih zlonamjernih podmetanja, ako ih se ne počne kontinuirano i argumentirano demantirati s vremenom postati «istina». A da bi prava istina ostala sačuvana i dokumentirana za generacije koje dolaze osnovan je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, čiji je ravnatelj mr. sc. Ante Nazor. U svojoj relativno kratkoj, ali iznimno bogatoj karijeri, Nazor je, između ostaloga, bio predavač u Dočasničkoj školi u Jastrebarskom te na Katedri za vojnu povijest Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, a i danas je časnik za vojnu povijest u ZZIO-u te predavač na Visokoj dočasničkoj školi, gdje u sklopu predmeta Vojna povijest predaje Operacije OSRH-a u Domovinskom ratu. Centar je utemeljen kao javna znanstvena ustanova - specijalizirani arhiv i smješten je u zgradi Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu u Zagrebu. Ustrojavanje centra počelo je 10. prosinca 2004 godine, a Nazor o odabiru svojih suradnika ističe: «Predsjednik Upravnoga vijeća je akademik Franjo Šanjek, a uz legendu Domovinskoga rata - dr. Juraja Njavru iz Ministarstva branitelja, među njegovim članovima su predstavnici ministarstava kulture i znanosti te poznati povjesničari koji se bave problematikom Domovinskoga rata.» U svibnju ove godine održana je i promocija njihove izdavačke djelatnosti na kojoj su predstavljeni naslovi poput Kronologije procesa osamostaljenja Republike Hrvatske: od Memoranduma SANU 1986. do proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991., Na istočnom pragu domovine (Slavonija, ljeto/jesen 1991. - kamerom i perom), Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990-1995 itd. S obzirom da na žalost ovakvih institucija i obavijesti o njihovom djelovanju u hrvatskim medijima najčešće nema ovom prilikom prenosimo razgovor ravnatelja centra Ante Nazora iz vojnostručnog magazina Hrvatski vojnik.

 

 

Donosimo članak Rođene Marije Kuhar iz Hrvatskog slova u kojem autorica ulazi u problematiku konstantnog smanjivanja ozonskog omotača, čija je najvažnija posljedica dakako globalno zatopljenje. Zahvaljujući velikom uspjehu u provedbi Montrealskog protokola, UN-ov Program za okoliš/UNEP proglasio je 2007. “Međunarodnom godinom ozonskog omotača.” "Smanjenje ozonskog omotača koji štiti sav život na Zemlji uzrokuje brojne i vrlo ozbiljne posljedice u okolišu i prirodi, a posljedice ovih promjena su teške, katkad i katastrofalne. Najvažnija promjena s vrlo ozbiljnim i dalekosežnim posljedicama jest globalno zagrijavanje. Globalno zagrijavanje neizbježno utječe na sav život planeta, a jedan učinak često se prešućuje ili se ne drži opasnim. To je otapanje vječnoga leda, ledenih grebena, glečera i permafrosta (trajno zaleđeno tlo), na što upozorava prof. Michael Oppenheimer sa Sveučilišta Princeton, Katedra za geološke znanosti".

 

 

 

 

Iz Jutarnjeg lista prenosimo razgovor s bivšim francuskim veleposlanikom u Hrvatskoj Georges-Marieom Chenuom, u periodu od 1992.-1994. godine, a povodom predgovora koji je napisao za nedavno objavljenu knjigu skupine autora "Hrvatska vanjska politika od nezavisnosti do naših dana". Chenu je u diplomatskim krugovima ostao zapažen po tome što je pokušao unijeti više objektivnosti u percepciji Hrvatske. U predgovoru knjige Chenu se osvrnuo na odnose službenog Pariza prema Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, kao i na promjene francuske politike nakon što je 1995. godine na vlast došao predjednik Chirac. U razgovoru također iznosi i njemu poznate detalje "slučaja Gotovina". No, zanimljiviji dio razgovora svakako je i onaj u kojem Chenu potvrđuje pisanje Florence Hartmann o dogovoru najviših predstavnika velikih sila oko neuhićenja Karadžića i Mladića. Izdvajamo: "To je velika pogreška. Chirac, koji je u tome imao pravo, trebao se distancirati od ostalih šefova država i učiniti sve što je mogao kako bi se uhitilo Karadžića i Mladića, iako nije imao mnogo šanse za uspjeh. Ali Chirac je odustao. Kao i ostali europski čelnici, bojao se uznemiriti Srbe. Bio je oprezan i nadao se da će se srpsko društvo postupno demokratizirati, što je bila potpuna pogreška. Kada se susretnete s veoma zlim postupcima, poput pokolja u Vukovaru, opsade Sarajeva i krvoprolića u Srebrenici, ne možete biti samo oprezni. Treba reagirati žestoko i brzo. Danas brojni Srbi još ne znaju što se stvarno dogodilo u, ako uključimo i Kosovo, četiri zadnja balkanska rata. I ova su četiri šefa država kriva za to neznanje, jer nisu uhitili Karadžića i Mladića. Zbog toga kasni nužno smirivanje duhova, bez kojega u ovoj regiji ne može biti trajnog mira".

 

 

S Portala Hrvati AMAC prenosimo članak koji se po svojoj tematici nadovezuje na jučerašnji komentar našeg portala - U Sloveniji se otkriva grobnica za grobnicom. Autor naime, pokušava rasvijetliti određene okolnosti i pritom barem djelomično odgovoriti na pitanje koje se na ovaj ili onaj način samo po sebi nameće: "Kako je i zašto odjednom ova priča o žrtvama i pokolju Hrvata u Sloveniji dospjela u javnost u ovoj mjeri? Da li samo zbog dvadesetak tisuća kostura o tobože novootkrivenom tenkovskom rovu? Nevjerojatno je ali razlog za podizanje ove teme iznad razine šuma u medijima jest vrlo pažljivo i diskretno djelovanje Europske pučke stranke koja je doslovno 'izvana' potakla neke krugove u Sloveniji i Hrvatskoj da se o ovome počne raspravljati. I opet, zašto? Jedino razumno objašnjenje jest da se želi sve moguće tenzije i prepucavanja između Hrvatske i Slovenije 'potrošiti' prije hrvatskog ulaska u Europsku uniju. U tom elitnom društvu naime, o ovakvim temama ne raspravlja se..." Treba ovdje ipak primijetiti da je na raspravu unutar Hrvatske o pokoljima nakon 2. svjetskog rata  zasigurno bitno utjecala propovijed kardinala Bozanića u Bleiburgu. Autor članka na portalu Hrvati AMAC između ostalog nudi i odgovor na pitanje o kolektivnoj nezainteresiranosti cjelokupne političke elite u Hrvatskoj da se protiv krvnika podignu optužnice prema pravilima o nezastarjevanju tih i takvih zločina: "U Hrvatskoj danas su na vlasti iste one sile, i fizičke ali još više moralne, isti oni mentalni sklopovi koji su vladali Jugoslavijom do 1990. I ako što nema nikoga tko će sam sebi otkinuti ruku (osim ako baš nije potpuni luđak) jednako tako rješavanje Bleiburga kroz sporazum sa Slovenijom predstavlja za većinu 'hrvatskih' političara tabu; incest s vlastitom prošlošću".

 

 

Treba li vječno podcjenjivati ljude u dijaspori, koji bez obzira na broj kilometara koji ih dijeli od Hrvatske prilično dobro znaju što se kod nas kuha i kako se radi? Odgovor je naravno - ne treba, ali kojeg to danas hrvatskog političara briga. Dijaspore se sjete samo kada se približe izbori. Tako se ovih dana naveliko rasprava o tome treba li, ili ne, dijaspora sudjelovati na izborima u studenom. Stavovi dviju trenutno najjačih političkih stranaka u Hrvatskoj - HDZ-a i SDP-a - naravno ovise o tome koliko glasova očekuju od iseljenika. Tako SDP na nadolazećim izborima u 11. izbornoj jedinici za dijasporu uopće ne će ni nastupiti. Vrlo dosjetljivo. Naime, SDP već godinama ne uspijeva dobiti glasove dijaspore, pa je onda glasovanje najbolje i ukinuti. A, osmisliti neki program koji bi ponudio dijaspori nešto što ne nudi politička konkurencija u SDP očigledno ne smatraju potrebitim. S druge strane, jedan od rijetkih stavova koje HDZ unutar zadnjih nekoliko godina nije promijenio odnosi se upravo na pravo svih hrvatskih iseljenika da izađu na izbore. Čak čitamo o naputcima Ministarstva vanjskih poslova koji su upućeni veleposlanicima i konzulima da se više angažiraju i potaknu iseljenike kako bi izašli na birališta. Kako se teško sjetiti primjera kada je zadnji puta Ministarstvo vanjskih poslova prišlo hrvatskom iseljeništvu na ovako ozbiljan način, novootkrivena briga HDZ-a za iseljenike očigledno je nažalost jedino motivirana što boljim rezultatom ove stranke na predstojećim izborima.(mmb)

 

 

Tjedan dana nakon što su na saboru HSP-a predstavljeni kao dio pobjedničkog tima, mr. Miroslav Rožić i dr. Tonči Tadić napustili su stranku. Kao razlog za takvu odluku naveli su samo kako više nemaju entuzijazma za bavljenje politikom u toj stranci. Poznato je da se spomenuti dvojac već dulje vrijeme razilazi s politikom koji provodi predsjednik stranke Anto Đapić, odnosno da su unutar HSP-a bili veliki kritičari načina na koji se surađuje s HDZ-om, smatravši ga čistom političkom trgovinom. No, to nikako nije jedini razlog. Mr. Miroslav Rožić i dr. Tonči Tadić su za razliku od nesuđenog magistra ipak u javnim raspravama u većini slučajeva ostavljali dojam da znaju o čemu govore. A, po principu negativne selekcije koji je već neko vrijeme vlada unutar HSP-a, njihova daljnja marginalizacija unutar stranke, odnosno napuštanje stranke bilo je samo pitanje vremena. Stoga ovaj razlaz i nije neko iznenađenje. Prije je iznenađujuće to što se dogodio neposredno prije izbora za Hrvatski sabor. (mmb)