Razgovor s dr. Antom Čuvalom uz knjigu „Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika“

Uz objavljivanje dvojezične knjige „Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika“ i njezina predstavljanja u Zagrebu i Mostaru, razgovarali smo s autorom, uglednim povjesničarom dr. Antom Čuvalom. Napokon su među korice sabrana svjedočenja usmeno iznesena u filmu Mikea Palaicha „Bleiburška tragedija“, uz koja je i sadržajno obogaćenje pretisak britanskih dokumenata iz onoga vremena. U moru relativiziranja poratnih komunističko-partizanskih zločina Čuvalovo novo djelo iznimno potresno, kroz usta neposrednih svjedoka organiziranoga prepuštanja (vraćanja) hrvatskih vojnika, civila, žena i djece čini vrijednu sliku rekonstrukcije događaja iz svibnja 1945. godine.

Kako je došlo do ukoričenja knjige „Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika“, u izdanju CroLibertas Publishers?

Sve počne s idejom, pa i ova knjiga. Naime, u svibnju prošle (2025.) godine supruga Ikica i ja razgovarali smo, uz kavicu, o sustavnom potiskivanju u zaborav svibanjskih komemoracija za žrtve Bleiburga i Križnih puteva. Ikici je sinula ideja da bi za 80. obljetnicu Bleiburga bilo dobro uknjižiti četiri razgovora koja je naš dugogodišnji prijatelj Mike Palaich vodio s britanskim časnicima krajem 1980-ih i objavio u filmu „Bleiburška tragedija”. Uza suglasnost i suradnju s Mikeom, ideja je pretvorena u stvarnost. Knjiga je objavljena zahvaljujući pomoći ljudi iz svijeta i onih oko nas. To je djelo zajedničke ljubavlju za istinu i sjećanje na sve žrtve rata i poraća.

Napominjem, osim spomenutih četiriju razgovora, u knjigu je uvršten potresan iskaz jednoga južnoafričkoga pravnika, koji je tijekom Drugoga svjetskoga rata bio britanski časnik i u svibnju 1945. sudjelovao u izručenjima Hrvata Titovim partizanima. Također, u knjizi je nekoliko priređenih zemljovida te više slika i dokumenata iz britanskih arhiva koji govore o izručenju Hrvata.

Važno je istaknuti da je knjiga dvojezična, na engleskom i hrvatskom. Moglo bi se reći, to su dvije identične knjige na dvama jezicima u jednim koricama.

Iz knjige mi odzvanja rečenica Mikea Palaicha: „Ako je Hrvatska željela izbjeći genocid koji bi daleko nadmašio onaj koji je doživjela nakon Drugoga svjetskoga rata, nužno se trebala prvo izboriti za svoju slobodu.“

Mike, Amerikanac hrvatskoga podrijetla, treća generacija, visokoobrazovan čovjek s vojnim iskustvom, dobro je i na vrijeme shvatio dubinu i značenje Bleiburške tragedije, i hrvatske povijesti općenito. Njemu je bilo jasno u dalekoj Americi što će se dogoditi ako Hrvati ne izbore svoju slobodnu državu. Drugim riječima, ako budu poraženi u obrani Hrvatske. Narod bi rekao: „Ne bi ostao ni kamen na kamenu”, a o ljudskim životima da i ne govorimo! Ta Vukovar, Škabrnja i druga mjesta koja su proživjela sličnu sudbinu bili su (i ostaju) jasna velikosrpska poruka što bi nas čekalo. Mnogi u Hrvatskoj nisu tada htjeli čuti ni vidjeti znakove vremena, a danas se ti i takvi krvavi događaji omalovažavaju i prešućuju, čak i u državnim sredstvima javnoga priopćavanja, kao da je to bila nekakva slučajnost, a ne dio velikosrpske ideologije i nacionalnoga projekta.

Mike je na vrijeme ne samo shvatio sudbonosni trenutak hrvatskoga opstanka nego se zdušno uključio u obranu Hrvatske. Na vrijeme je došao u Zagreb i stavio sebe i svoje talente na raspolaganje državnim vlastima. Čak je ulazio i u Sarajevo u najtežim danima da bi i ondje spašavao ljude.

Od rata naovamo, svake godine on i supruga Sandra dolaze u Hrvatsku – tu im je drugi dom. Hrvatska mu je na srcu i umu, ali se čudi da je, nakon svih žrtava i veličanstvene pobjede u ratu, u Hrvatskoj sve vidljiviji i glasniji s(l)oj pijavica koje sišu hrvatsku državu koju nisu ni željele. Od države žive, a smatraju je promašenim projektom čiji kraj priželjkuju.

Na sreću, izbjegnut je drugi Bleiburg i izvojevana je pobjeda, ali poluge moći zadržali su jugo-sisavci koji su još zarobljeni u jednoumlju prošlosti. Nije njima do naroda i općega dobra, nego do moći koja im izjeda dušu, premda vjeruju da duša ne postoji.

Knjiga donosi dubinske intervjue s bivšim časnicima britanske 8. armije koja je predane Hrvate izručila Titovim komunističkim snagama u svibnju 1945. Donosi i dokumente iz Britanskoga nacionalnoga arhiva koje potkrepljuju teze o nasilnom izručenju Hrvata. Izjave britanskih časnika redom su Gerald Draper, Nigel Nicholson, Colin Gunner, general-bojnik Humphrey (Bala) Bredin. Što nas može poučiti naknadna savjest, priznata od britanskih, ali ne i od jugoslavenskih časnika (osim onih disidentskih), dok čitamo njihova svjedočanstva?

Iz razgovora trojice britanskih časnika, koji su bili neposredno umiješani u izručenja Hrvata, može se osjetiti raspoloženje koje je vladalo među britanskim vojnicima u Koruškoj polovicom svibnja 1945. U najmanju ruku, izbjeglice su im zakomplicirale život. Rat je završio, svima se žurilo poći kući; partizani su ušli u Austriju i svojatali Korušku; trebalo je, kako oni kažu, „očistiti palubu”. Bilo je tu i rasizma, izbjeglice su bile „strani ljudi” pa nije ni važno što će im se dogoditi.

Časnici su opravdavali svoje uloge, da su samo izvršavali naredbe, ali priznaju da su ne samo osjećali nego i znali kakva sudbina čeka izručene. Unatoč tomu, odradili su taj jeziv posao.

Na primjer, Nigel Nicolson, obavještajni časnik britanske 8. armije, provodi izručenje iz logora Vetrinj/Viktring (počevši od 17. svibnja 1945.) govoreći ljudima da će vlakom poći u Italiju, a on ih šalje Titu, znajući što ih čeka. Tu je srž britanske obmane.

Na drugoj strani, časnik Gerald Draper, tužitelj Savezničkoga tribunala za ratne zločine iz Drugoga svjetskoga rata, nije sudjelovao u izručenjima, ali je njegovo svjedočenje veoma važno jer on, britanski časnik i odvjetnik svjetskoga glasa, tvrdi da su oni koji su sudjelovali u izručenjima, a znali su da ljude šalju u smrt, podlijegali zakonima za ratne zločine. Naime, izgovor da su samo izvršavali naredbe ne opravdava njihova djela. Draper tvrdi da ni vojne naredbe nemaju apsolutnu vrijednost, obveza je vojnika izvršavati samo zakonite naredbe, a izručenja su bila protivna svim zakonima jer su izručitelji znali kakvo bezakonje i zločin čekaju one koje su predali Titu.

Znamo da nitko od Britanaca nije snosio odgovornost zbog izručenja, ali barem su neki od časnika o svojoj ulozi otvoreno govorili. Osjećali su potrebu javno se „ispovjediti”. Posebice je dojmljiv iskaz iz 1987. Bernarda F. O' Sullivana, poznatoga južnoafričkoga odvjetnika, nekadašnjega britanskoga časnika, u kojem govori da je poslao 900 Hrvata u smrt. Iskazom, ovjerenim kod javnoga bilježnika, htio je rasteretiti dušu.

Ovdje govorimo o onima koji su izvršavali naredbe, a drugo je pitanje o zapovjednoj odgovornosti, o onima koji su izručenja naredili, znajući kakva ih sudbina čeka. Taj dio britanske odgovornosti trebat će netko nekada pomno istražiti.

Na drugoj strani, nikoga od Titovih oficira i vojnika nije savjest pekla što su izvršili strašne masovne pokolje, a da i ne govorimo o suđenjima za ratne zločine! Nažalost, i danas čujemo kako poneki titovci otvoreno govore da nije bilo dovoljno pobijeno! Uzdišu jer misle da bi da je na kraju rata i u poraću pobijeno više Hrvata danas oni sretno živjeli u jugo-tvorevini i titoizmu. I danas takvi žive materijalno bolje od potomaka pobijenih i progonjenih, ali ne sretnije!

Je li Vam navođenje u dokumentima o broju stradalih odnosno predanih hrvatskih vojnika i civila preokrenulo svijest i što govori činjenica da ni jedan partizanski časnik ili vojnik nije procesuiran za ratne zločine protiv čovječnosti?

Britanski dokumenti ukazuju na to da je u Austriju u svibnju 1945. pristiglo 500.000 civila i 200.000 vojnika. Jedno američko izvješće iz tog vremena kaže: „[I]z Hrvatske je započela masovna migracija, za koju se ponekad procjenjuje da obuhvaćala čak 700.000 osoba. Mnogi od tih emigranata nisu bili ustaše, ali su bili protiv Tita u svojim osjećajima“. Nadalje, demografi računaju da je bilo 450.000 hrvatskih života na kraju rata i poraća. Iz općine Ljubuški u kojoj sam rođen, na primjer, blizu 2200 osoba je tada išlo prema Sloveniji, odnosno Austriji. Od toga broja, 1250 je ubijeno ili, kako bi nam nekoć rekli – „nestalo”. U ovoj i drugim općinama u Hercegovini malo više od 10 posto stanovništva nastradalo je u ratu i poraću, ponajviše u poraću. To su pokazatelji koji govore o očitom genocidu. Ali nikad ne smijemo zaboraviti, nije riječ o brojevima, nego o ljudima, pojedincima s imenom i prezimenom.

Za počinjene zločine ne samo da nitko nikada nije optužen nego su zločinci bili nagrađivani. U prvom redu, Tito je središnja točka ovih i mnogih drugih zločina. Ipak, jedna sorta ljudi svakoga svibnja dolazi na partizanski dernek pokloniti se takvomu zločincu! Bez njegove naredbe ne bi se smjelo tako planski ubijati. Oni bi rekli „čistiti”, kao da su ti ljudi bili smeće.

K tomu, ne smijemo zaboraviti ne samo pobijene nego i sve one koji su bili progonjeni, zatvarani, ušutkani, pogaženi, ubijani u emigraciji... samo zato što su u očima režima bili nepodobni. Nažalost, politički i kulturni poredak u Hrvatskoj nastoji i danas sve to zataškavati čak do te mjere da opravdava masovna ubojstva i progone kako bi zaštitio lik zločinca Tita.

Dvije su im silnice služile za opravdanje zločina: obnova jugo-države i socijalistička revolucija. Hrvatska država, bila ona Pavelićeva, Hebrangova, Mačekova, Tuđmanova ili bilo koja druga, bila je nepremostiva prepreka njihovim ciljevima i smatrali su potrebnim dotući sve i svakoga da bi ostvarili svoj cilj. Ali njihov je projekt na krvi građen i u krvi je nestao. Ova hrvatska država temeljena je u prvom redu na krvi branitelja i žrtava iz 1990-ih, ali i svih koji su živjeli i umrli za slobodu svojega naroda.

Osim knjige grofa Nikolaja Tolstoja „Ministar i pokolji“ važna je bila knjiga Operation Slaughterhouse Johna Prcele i Stanka Guldescua. Kako je upoznavanje i predočavanje djela Nikolaja Tolstoja postalo mogućim u onodobnim okvirima?

Značenje knjige Operation Slaughterhouse (1970.), koju su priredili J. Prcela i Guldescu, bilo je veliko jer nije samo objavila brojna svjedočenja iz prve ruke, nego je knjiga na engleskom jeziku. Američki general Charles A. Willoughby napisao je predgovor koji je prenio tadašnji američki časopis East Europe (vol. 24, br. 24, lipanj 1975.). Nakon te objave, slijedio je komentar o knjizi i Bleiburgu poznatoga urednika i vlasnika New York Timesa, Arthura O. Sulzbergera. Negativan, naravno. Ali to je bilo prvi put da New York Times (2. srpnja 1975.) spominje Bleiburšku tragediju! Urednik časopisa East Europe (Speller), kojega sam dobro poznavao, poslao je Sulzbergeru zahvalnicu za komentar.

U to vrijeme pojavile su se knjige: Nicholas Bethell, The Last Secret; Catherine (Katye) Andreyev pisala je o generalu Vlasovu; Ante Beljo, Yugoslavia: A Documented Analysis; Tolstojeva knjiga The Minister and the Massacres i neke druge. Nadalje, Beljo i Tolstoj organizirali su simpozij na Oxfordu u ožujku 1987., naslovljen „Prisilna repatrijacija nakon Drugog svjetskog rata”, na kojem sam i ja sudjelovao.

Ukratko, premda Tolstoju primarni fokus istraživanja nije bila sudbina izručenih Hrvata i nije u početku imao pravu sliku o nama, on je mnogo pridonio da tema Bleiburške tragedije dospije na svjetsku razinu.

Kako i znamo, tek poslije pada jugo-države i režima, u Hrvatskoj se moglo otvoreno govoriti i pisati o Drugom svjetskom ratu, Bleiburgu, poraću, i drugim zabranjenim temama. Ali crveni jugo-fašisti i dalje trube da je to mitologija, razumljiva odmazda, ustašovanje... Nikako ne žele priznati da su komunisti na čelu s Titom počinili strašne zločine za koje nije nitko odgovarao niti se tko pokajao, a za zemnim ostatcima pobijenih i danas tragamo i (presporo) otkopavamo.

Zagrebačko predstavljanje knjige
„Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika“, foto: HMI

Na zagrebačkom predstavljanju u Hrvatskoj matici iseljenika 29. travnja istaknuto je da nije bila riječ o pukoj osveti, nego da se htjelo ubiti i ideju o hrvatskoj samostalnosti i neovisnosti. Živi li ta pogubljenička ideja i danas?

Glede osvete, bilo je toga na svim ratnim stranama. Ali bili su to pojedinačni slučajevi. Ovdje se radilo o planiranom ubijanju ljudi kojima je hrvatska država bila na srcu. Ubijanjem i progonima trebalo je „očistiti”, zatvoriti i ušutkati sve koji su mogli biti čak potencijalni sljedbenici ideje hrvatske slobode i države. Hrvatska država srž je njihova problema!

Ubijanje se nastavilo i u emigraciji... Egzekutori su samo „izvršavali naredbe” partije. Partija nema ime i prezime. Dakle, svi su odgovorni i nitko nije odgovoran! Tako je bilo i s Bleiburgom i Križnim putovima. Partija (Tito) je odredila, oni su samo izvršili naredbe (pokolje). Tužite partiju i revolucije koja gazi sve i svakoga pred sobom! Bojim se da bi i danas novi „revolucionari” bili spremni „čistiti” svakoga tko im stoji na putu, ali, srećom, ipak im to nije moguće!

Hrvati, ili dobar broj njih (nas), nemaju petlje ustrajno i čvrsto biti ono što jesu, biti ponosni i ravnopravno stati rame uz rame s drugim narodima. Živio sam desetljećima u Americi i pripadnici drugih naroda uvijek su me poštivali jer su znali točno tko sam i što sam. Ništa manje ili više nego oni.

Kad je riječ o Bleiburgu i žrtvama rata i poraća, je li izvedivo, uza sav znanstveni rad, opisivati i povijest emocija?

Povijest emocija danas je relativno nova grana u historiografiji, proučava ljude u kontekstu osjećaja u određenim vremenskim okolnostima, prostoru, društvenim prilikama... u kojem su oblikovani. No ovdje ću biti konkretniji.

Naime, često se očekuje da povjesničar bude bez emocija, da bi navodno bio objektivan. To je krivo shvaćanje. Povjesničar treba imati osjećaje, pa i ljubav za ono što radi. Samo osjećaji ne smiju zamagliti njegovo analitičko razmišljanje i objektivnost.

Povijest nije ravna ploha nego kristal; svaki put kad ga okrenemo, vidimo stvari iz drukčijega kuta i dolazimo do novih spoznaja. Različiti ljudi gledaju povijesna događanja iz različitih kutova i sve podatke treba uzeti u obzir, ako su temeljeni na činjenicama. Problem nastaje kad se činjenice niječe ili  izmišlja. Engleska riječ „bigot” kratko i jasno opisuje takve povjesničare. Zlonamjerni su i netolerantni prema svima koji ne misle kao oni. Zato se čudim kad (pre)često vidim baš takav soj povjesničara (i drugih) na HRT-u. Nije njima do povijesti!

Kako promišljate izmicanje obilježavanja Bleiburške tragedije iz Austrije u Udbinu, odnosno na pojedina stratišta u Hrvatskoj, od Maclja nadalje? Je li politički uopće ikad podobno govoriti i o drugim stranama medalje?

Smatram da nam je potrebna jedna središnja komemoracija. Ako ne može više biti (barem za sada) na Bleiburškom polju, onda neka bude u Udbini. Važno je da se zna kada i gdje je središnja komemoracija, da uđe u zajedničko nam sjećanje, u tradiciju. Treba održavati komemoracije i na pojedinačnim grobištima, a središnja komemoracija neka okuplja Hrvate iz svih hrvatskih krajeva i raznih strana svijeta.

O pitanju komemoracije u Bleiburgu, spomenika, grba... puno toga nije jasno. Sve što nam podvaljuju drugi, još gore rade i pišu razne snage u Hrvatskoj. Austrijanci ne žele velika okupljanja, a „našima” je stalo da se Bleiburg čim prije prekrije zaboravom kao što zelena trava prekriva zemne ostatke pobijenih. Velika okupljanja i komemoracije krik su za istinom, a kod nas se mnogi još boje istine.

Sagledati i drugu stranu medalje? To je ne samo prikladno nego itekako potrebno!

Kako poimate politička i ina nadmetanja o povijesnom revizionizmu? I društvene podjele, osobito izražene u svibnju?

Smatram da treba sva naša neslaganja oko prošlosti i sadašnjosti staviti na stol i o njima razumno govoriti. Ne znam zašto toliki strah od preispitivanja bilo čega, posebice onoga o čemu se za toliko godina nije smjelo pisati i govoriti. Pravi, zdravi revizionizam je lijek! Treba istraživati i ispravljati ono što je pogrješno napisano i rečeno. Ta koliko još ima neistražene arhivske građe negdje u podrumima, a koliko se toga skrivalo i uništilo?! Čemu strah od ičega što je temeljno na povijesnim izvorima, a ne izmišljotina koje svakodnevno o Hrvatima možemo čuti, u Hrvatskoj i izvan njezinih granica?!

Krivotvorenje povijesti počelo je već u drevnoj Mezopotamiji i Egiptu kada bi nove dinastije naredile da se brišu uklesani zapisi dinastije prije njih. Htjeli su biti slavniji od svojih prethodnika i izravno se povezani s nekoć slavnim mitološkim vladarima i božanstvima. Ali kad povjesničar i profesor od nekoga partijskoga aparatčika napravi veličinu, ne znaš tko je od njih veća bijedna.

Često naglašavam, ne smijemo dopustiti da nam povijest bude uteg zbog kojega ne možemo krenuti naprijed, kao pojedinci i kao narod. Istina oslobađa, ako smo spremni tražiti istinu. Ali to se ne radi nadvikivanjem i slijeđenjem ideologija koje vode pojedince i društvo u ćorsokak.

Jednoć sam pisao, a sad podsjećam, kako je unatrag nekoliko stoljeća na jednom pacifičkom otoku živjelo vjerovanje da svakojutarnjim vikanjem i urlanjem ljudi mogu „usmrtiti” zdravo stablo. Kod nas je nadvikivanje postalo dio društvenih znanosti, kulture i politike. Izrazi lica često vidljivih iz politike puno govore o njima, o društvu; o onima koji ih biraju i o onima koji ne izlaze na izbore!

Hajdemo malo umuknuti i racionalno pristupiti svemu. Oni kojima su Hrvatska i Hrvati uvijek dežurni krivci, neka nastave vikati, ali nas ne će uništiti. To je cijena demokracije! Samo neka ne viču na državni račun! A na nama je da izlazimo na izbore!

Ima u knjizi svjedočanstvo tužitelja ratnih zločina pukovnika Geralda Drapera i o njegovoj suradnji s Rudolfom Hessom, zapovjednikom logora Auschwitz, priznanje za plinske komore, odnosno najstrašniji zločin čovječanstva pod plaštom čuvanja časti njemačkoga naroda. Zašto je Hess kao pojedinac izbjegao kolektivnu odgovornost za Nijemce, s obzirom na to da je kolektivna odgovornost Hrvata za kvislinštvo i Jasenovac prisutna i danas?

Dvostruka mjerila nisu ništa novo. Amerikanci svale sve na „administraciju”, Amerika ostaje uvijek čista i nevina. Tko krivi Italiju za fašizam? Tko govori o Višijevskoj Francuskoj, Norveškoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Finskoj...? Nitko! Ide se naprijed!

Kod nas je cijeli hrvatski narod osuđen kao zločinački. To se namjerno potpiruje. Jedni napadaju i izazivaju, a drugi reagiraju, najčešće emotivno, za inat. Dinamika takvoga prepucavanja ne vodi nikamo. To je uteg koji smo sebi o vrat objesili, umjesto da neopterećeno kročimo naprijed.

Koje Vam je najsloženije pitanje u Hrvatskoj 2026. kada se razgovara o Drugom svjetskom ratu i poraću? Zašto je u glavnoj struji nametnuto susramlje, ili – zašto Domovinski rat nije mjerilo stvari već 1945. – godina o kojoj je poželjnije šutjeti?

Kad se govori o Drugom svjetskom ratu, nisu stvari jednostavne i nisu crno-bijele, kao što se prečesto oslikavaju. Zato, dobronamjerni političari, bilo koje „boje”, trebali bi se svjesno odreći nekritičnih prozivanja „onih drugih” da bi postigli kakav „like” od svojih sljedbenika. Drugo, povjesničari neka budu otvorena uma i radišni, neka istražuju sve i o svemu, otvoreno pišu i govore. Neka se ne boje naljepnice revizionizma, kojom se pokušava „one druge” ušutkati.

Unatrag nekoliko godina, još sam bio u Americi, nazvao me je novinar iz Sarajeva i, među ostalim, pitao kako bih riješio BiH enigmu? Kažem mu, ako želimo pošteno, lako ćemo; ako ćemo „tko će koga“, tu nema kraja! Slično je i s dvojbama u hrvatskoj novijoj povijesti. Hoćemo li otvoreno i pošteno ili tko će koga nadmudriti i nadvikati?

Domovinski rat nije mjerilo jer, očito, nekomu ne paše da to bude. A to je do hrvatskih vlasti, ove i bilo koje druge; kulturnih i znanstvenih ustanova; škole, Crkve i naroda da čuvaju uspomene rata i onih koji su svojim životima udarili temelje današnje države Hrvatske. To je nacionalna svetinja!

Kad iz daljega sve pogledam, kod nas je ipak najveći problem što mnogima, i to povlaštenima, smeta hrvatska država. Oni bi, izgleda, prihvatili državu, rado ju sisali, ali da ipak nije sadržajno hrvatska, nego neka limunada jugo-crvenkaste boje. Koliko vidim, te struje našega društva i nemaju neke nove ideje; sve što iznose ili je iz titoističke prošlosti ili nekakva blijeda kopija sa Zapada iz čijih jasala neki zoblju. Dobar dio njihova posla jest da nas zabavljaju „ustašizacijom”, Titom, njegovim „Galebom“, bijelim poljem na grbu, za dom spremni i slično. Baviti se tim temama može biti zabavno, ali to ne donosi ploda. Jedna kineska poslovica kaže: „Brbljanje ne će skuhati rižu”! Treba nam manje priče, a više planskoga i razborita rada!

Smatrate li doprinos i ulogu hrvatskoga iseljeništva tijekom i nakon Domovinskoga rata proskribiranima, odnosno dobrodošlima samo dok uplaćuju golemi novac u hrvatski bruto društveni proizvod?

Prije osamostaljenja Hrvatske, iseljeništvo je bilo šaroliko u odnosu prema jugo-državi i režimu. Danas je u domoljublju monolitnije nego ikada prije. Drugo su razlike društvene, gospodarske, stranačke u državama gdje žive itd. Politička emigracija bila je proskribirana i progonjena, a prema ostalim iseljenicima, pa i jugo-simpatizerima, režim je bio sumnjičav. „Nije im vjerovati”, pa taman bili rođeni u Timbuktuu.

Općenito gledajući, odnosi s iseljeništvom danas su normalniji. Ali uvijek gledam što bi moglo biti bolje, pa mi ovo pada na pamet. Trebalo bi mijenjati izborni zakon po kojem bi se glas Hrvata iz svijeta bolje čuo u domovini. Uvesti elektroničko glasovanje za sabor, predsjednika/cu i EU parlament. Tko će, recimo u Americi ili Australiji, voziti satima do najbližega konzulata da bi glasovao?! Nadalje, poželjno bi bilo graditi trajne mostove na akademskoj razini, posebice ondje gdje ima oveći broj Hrvata i njihovih potomaka.

Svaka čast folkloru, ali ne smijemo na tome zauvijek ostati. Gospodarske veze iseljeništva i domovine su blijede; nikada nisu procvjetale kako bi mogle. Na kraju, jedna od najosjetljivijih i najčešće spominjanih bolnih točaka jest birokracija. Proces vraćanja (useljenja) mlađih Hrvata i njihovih obitelji morao bi teći bezbolno. Ljudi su prvo sretni da se vraćaju, a onda ih dočekaju birokratske frustracije.

Iseljeništvo nije usredotočeno na novac, koliko su dali ili koliko se danas prelijeva, nego žele, u prvom redu, biti dio hrvatske države koja će im biti na ponos i da u njoj mogu normalno i slobodno živjeti, ili u njoj sretno s djecom i unučadi povremeno boraviti.

Čini li Vam se da je u kulturno-društvenom krugu tema Bleiburga svedena na nekoliko knjiga i filmova, ništa više od toga, tj. da je i nakon 1990. tema – da se zabilježi, ali ništa više od toga, dok masovne grobnice izranjaju od Slovenije do granica bivše države sa susjednim istočnim državama, tzv. Brigama?

Objavljen je lijep broj knjiga o Bleiburg i Križnim putovima; za mnogobrojne masovne grobnice znamo, neke su otkopane, u Sloveniji je mnogo posla obavljeno, a naši kaskaju... Sve to ide veoma sporo. Namjerno ili ne, ne znam. Smatram da bi sveukupni posao, od otkapanja do identificiranja, pogreba, sveukupnoga popisa žrtava, znanstvene obrade... trebalo ozbiljno i sustavno odraditi. To bi konačno privelo kraju ovu tragičnu dramu hrvatskoga naroda. Ne samo potomci pobijenih, nego i državne vlasti mogle bi reći: Obavili smo posao; tražili smo ne samo grobove nego i istinu! Učinili smo sve što smo mogli. Pokoj im duši! Nemojmo ih zaboraviti, a život ide dalje!

Dosta je ovakvoga mrcvarenja i dnevno-političkoga poigravanja s Bleiburgom i svim žrtvama rata i poraća. Isto vrijedi i za žrtve obrambenoga Domovinskoga rata. Sve žrtve i njihovi potomci vape za istinom, a ne politikom!

S obzirom na globalne nevolje, kakvom tumačite američku politiku, s naglaskom na Bliski istok, ali i moguće posljedice rata/ratova na istočnu Europu?

Duga je povijest američkoga vojnoga intervencionizama, još od početka 19. stoljeća do danas. To je sastavnica američke vanjske politike. Dakle, ništa novo! Drugo je pitanje je li Trump (njegov tim) pomno zbrojio u što ulazi i kakav će biti izlaz iz te uskočke akcije. Nije to Venezuela!

Tu se može govoriti o nafti, plinu, geopolitici, Izraelu, Palestini, razlozima američke intervencije.. ali i bez toga Bliski istok zaista ima „bogatu” povijest i sadašnjost. S izvučenim sabljama u ruci, svatko ima viziju budućnosti temeljenu na svojoj „slavnoj” prošlosti: perzijskoj, osmanskoj, Davidovoj.... Tu su cionizam, sunizam, šiizam, vahabizam, alevizam, druizam... i malo lokalnoga kršćanstva. Dodajmo da jača skupina kršćana (protestanata) u Americi, u svojoj eshatološkoj viziji, čeka obnovu židovskoga kraljevstva, gradnju Trećega židovskoga hrama i Isusov drugi dolazak. Puno je sastavnica u ovoj krvavoj drami. Trump je povukao kaubojski pištolj, a sad se muči da ga vrati u futrolu. Američki cilj nije osvojiti ili „osloboditi” Iran. Ne vjerujem da će američka čizma tamo zakoračiti.

Slučaj s Ukrajinom je jednostavniji, ali se još ne vidi kraj rata. Poznato rusko (moskovsko) „trojstvo“: rusko pravoslavlje, nacionalizam i autokracija, iznjedrilo je cara Putina, bivšeg KGB-ova agenta, koji želi obnoviti granice ruskoga (svjetskoga) carstva. Naši stari za njega bi (i takve) rekli: „Brži su mu samari, nego konji!” Njegov, odnosno ruski brod, u Ukrajini se nasukao i sada ni naprijed, ni natrag. Krvave rezultate vidimo svaki dan u Ukrajini, strašno!

Obojica, Trump i Xi Jinping, bacaju Rusiji uže da ne potone. Svaki iz svojih razloga. Ni jedan ne želi da se Rusija uruši. U takvom scenariju nastala bi golema praznina moći koju bi netko ispunio. Nije im u interesu ni da Rusija pobijedi, obnovi se i postane ne samo takmac, nego i ravnopravan globalni igrač. Sjećam se kad su globalnu ravnotežu vagali Washington i Moskva. Ali Amerika, odnosno Henry Kissinger, skroji „trokutasto” globalno ravnovjesje (SAD, SSSR i Kina) da bi suzbio sovjetske utjecaje, a sada Kina puše Americi za vrat.

Paše Amerikancima i Kinezima da Putin i Rusija „vise”, a cijenu plaćaju Ukrajinci, ali i Rusi. Budući da se Putinova „specijalna vojna operacija” pretvorila u „rat iscrpljenja”, postoji mogućnost da ga uhvati još veće ludilo i rat proširi. Nadajmo se da do toga ipak ne će doći.

Hrvatska i EU trebaju dobro pratiti sve što se događa u Ukrajini, Iranu i drugdje, i biti spremni braniti svoje granice i slobodu. Domovinski rat temelj je naše slobode i trajna poruka!

Razgovarao: Tomislav Šovagović