Doći će novo nebo i nova zemlja

Naše stanje i situaciju današnje civilizacije možemo najadekvatnije izraziti jednom riječju: slijepa ulica ili bezizlaznost. „Projekt moderniziranja“ svijeta nalazi se u sveopćoj povijesnoj aporemi. Tko je kriv? Onaj koji se uzdigao po svojoj volji i oholosti na prijestolje graditelja i arhitekta svijeta: čovjek. Njemu dajemo potvrdu, svjedodžbu da je on, jer je takav čovjek, globalna ugroza budućnosti svijeta. Prepušten samome sebi, a upravo je to taj čovjek htio ostavivši Boga i njegove zapovijedi, čovjek svojim velikim sposobnostima i tehničkim sredstvima pokreće daljnji razvoj svijeta u pravcu sigurne katastrofe.

Čovjek – biće loše ili krivo konstruirano?

Život se sastoji u izvjesnom nutarnjem kretanju, u kretanju iznutra prema vani, kaže Toma Akvinski (Summa theol. I, 45, 6 ad 2), ponavljajući misao antike, i tako je rastumačio razliku fenomena „život“ u usporedbi s neživom prirodom. To neživo, dakle priroda, u pokretu je samo izvana, tj. od čovjeka, a ne iz sebe same. Stoga priroda u sebi nema entelehiju, neprekidnu duševnu djelatnost, nema stvaralački princip. To ima samo čovjek. On pokazuje najvišu samopokretljivost od svih drugih poznatih živih bića, i to zato što ima razum i slobodu (Toma Akv., Contra Gentiles II, 47).

Razum i sloboda čovjeka – prijetnja poći krivim putem

Postoji mišljenje u znanstvenoj zajednici da ono „najviše“ u razvoju prirode – razum i sloboda – vode čovjeka i svijet u samouništenje jer je to zakon prirode. Slično je uvjerenje zapisao Engels u svojim spisima. On tvrdi da će se materija nakon vrhunca svog razvoja u čovjeku i po čovjeku samouništiti kako bi mogla ponovno započeti isti put razvoja.

Teološki gledano, ta nam misao nije posve strana. Ne može se prihvatiti tvrdnja da je to zakon prirode. Za nas vjernike to je volja Božja po kojoj će ovaj svijet proći, a na njegovo mjesto Bog će stvoriti novo nebo i novu zemlju.

Izvorno su racionalnost i razum čovjeka bili uzrok stvaranja boljeg života – napretka kroz znanost i tehniku – a danas iskustvo naviješta da to vodi u propast. Je li čovjek to znao? Je li imao svijest o dijalektici moderne? Izgleda da nije. Ili bolje rečeno: imali su je ljudi konzervativnog usmjerenja života, prije svega katolici. Oni su se opirali tim progresivnim liberalnim snagama, ali uzalud. Pobijedili su, da tako kažem, progresisti, politička ljevica i liberali.

I sada se dogodilo da se konzervativne snage – a time i Katolička crkva – prilagođuju tim modernim liberalnim snagama, toj modernoj civilizaciji koju je zapravo omogućio i stvorio protestantizam. Pitanje je: je li ovo kretanje povijesti u smislu protestantizma više u skladu s Evanđeljem nego što su to konzervativne snage zajedno s Katoličkom crkvom? Ako uzmemo za mjerilo riječi: „Po plodovima ćete ih prepoznati“, onda nema dvojbe.

Tragičnost se sastoji u tome što su plodovi modernizacije najprije bili slatki, pa i preslatki za sve tzv. racionalne ljude i ljude slobode te su ih svi objeručke prihvatili, a drugo, trebalo je proći jako dugo vremena da se vidi loša strana tih slatkih plodova.

Izgleda da smo mi generacija koja ima sreću ili nesreću upravo to doživjeti. Ovdje susrećemo, čini se, jednu sveopću prirodnu činjenicu: dijalektiku kao genetičko programiranje kretanja prema vlastitom uništenju, prema koncu. To je poznato fizici: zakon entropije. Taj zakon vrijedi i za čovjeka.

Izlaz? On bi bio u tome da se prekine ta po naravi neizbježiva dinamika rasta u znanosti, tehnici, gospodarstvu i plodnosti čovjeka. Kako je to moguće? Ili preseliti čovjeka na drugi planet? Čovjek traži novi dom, novu domovinu? Ili će uspjeti stvoriti „novog čovjeka“ po svom planu?

Doći će novo nebo i nova zemlja

Zanimljivo je da čovjek opet hoće naći rješenje vlastitim snagama. Ne će se sjetiti Božje riječi u Bibliji, gdje je zacrtan hod povijesti i sudbina čovječanstva: eshatologija. Tu čitamo: Bog će se smilovati čovjeku i doći će u slavi suditi žive i mrtve te stvoriti novo nebo i novu zemlju.

Kad bi čovjek htio prihvatiti tu ideju, taj plan, pitamo se kako bi počeo organizirati svoj život danas? Kako bi živio: u askezi, u odricanju, proizvodeći samo onoliko koliko je potrebno za preživljavanje – dakle vraćajući se u predmoderno doba?

Vidimo da je samo jedno realno: svijet će ići dalje kao i do sada; patnja, ali i radost pratit će ga na životnom putu. Hoće li doći kraj svijeta i kako, to je otvoreno pitanje. Ali doći će.

Princip nade, vjere i ljubavi

Čovjek izvan kršćanskog pogleda na svijet živjet će i dalje po principu nade: nekako će već biti. Čovjek vjernik živjet će i dalje u vjeri, nadi i ljubavi s velikim obećanjima svoga Boga, Isusa Krista. To nije protiv razuma, nego jedino razumno: vjera i razum u uzajamnoj suradnji. Još bolje po Tomi Akvinskom: razum i ljubav. Te dvije plemenite snage u čovjeku mogu se upotpunjavati, mogu jedna drugu oplemenjivati. Baš na takvo djelovanje danas su pozvani katolici, kršćani i svi ljudi dobre volje.

Za samodostatni optimizam danas više nema gotovo nikakvih preduvjeta. On je još bio opravdan na početku moderne, kada su ljudi doživljavali neku vrstu oslobođenja od stila života srednjega vijeka i kada snage liberalnog, naprednog i racionalnog još nisu mogle ni naslutiti kamo sve to vodi, naime da će se ti početni slatki plodovi moderniziranja, kretanja naprijed daleko od Boga i Crkve, pretvoriti u gorke i otrovne plodove nakon nekoliko stoljeća velikih uspjeha na području znanosti i tehnike.

Tome smo danas svjedoci: toj metamorfozi, toj dijalektici razvoja, toj dijalektici projekta moderne s jedinim ciljem – usrećivanjem čovjeka ovoga svijeta i na ovom svijetu.

Sveopća kriza društva – znak i poziv

Duboka religiozna, moralna i kulturalna kriza današnjeg društva trebala bi biti shvaćena kao „znak i poziv vremena“ na traženje što bržeg izlaska iz krize u kojoj se nalaze razum, kršćanska katolička vjera, ljubav i svjesno doživljavanje dostojanstva čovjeka kao stvorenja.

Trebala bi što prije biti obnovljena društvena svijest da Bog, Isus Krist, ne dopušta vladanje samoimenovanih bogova pored sebe. Povijest to potvrđuje. Kao primjer možemo uzeti događaje iz naše povijesti. Tako se dogodilo s modernim čovjekom koji se proglasio bogom, svojim bogom i gospodarom svijeta. Jednome je za to služio projekt „čiste rase“ nacionalsocijalizma, a drugome projekt „apsolutne jednakosti“ socijalizma i komunizma.

Današnji čovjek nije postao ni gospodar svijeta ni graditelj „sigurne budućnosti“. Ali za to ima različite projekte kojima namjerava postati bogom. To su projekti globalizma, multikulturalizma, sekularizma, transhumanizma i relativizma po kojima bi čovjek postao svoj bog i gospodar. Po svemu sudeći, ne će mu uspjeti ostvariti taj plan.

dr. Josip Sabol