Nakon Božićnoga Ustava i Zakona o hrvatskom jeziku neki bi hrvatski ponovno utopili u magluštinu jednoga jezika

U preduskrsnom broju Večernjega lista moglo se pročitati ovakvo gledište: „Hrvati i Srbi razumiju se bez prevoditelja: Miroslav Krleža govorio je o jednom jeziku koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim, a Dobrica Ćosić,  prije nego što će zaglibiti u mutne velikosrpske vode, pisao kako su se hrvatski i srpski vojnici u ratu dovikivali s jedne obale Drine na drugu.“ S takvim naglaskom susrećemo se dok očekujemo donošenje Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike.

Kako razumjeti citiranu rečenica u današnjem kontekstu? Kad to kažemo, mislimo na Zakon o hrvatskom jeziku, i posljedično tomu obvezu donošenje rečenoga Plana, prvoga u hrvatskoj povijesti. Znači li to kako ima onih koji misle da Nacionalni plan hrvatske jezične politike nije potreban? Jer, ako se još računa s „jednim jezikom“, možda tko može misliti: čemu Nacionalni plan?

Vijeće za hrvatski jezik na spomenutom Planu radilo je nekoliko mjeseci. Po nekim informacijama u fazi je finalizacije, a nakon toga treba ga donijeti hrvatska Vlada.

No vratimo se citiranoj rečenici s početka teksta. Je li riječ o zagovoru vraćanja na „jedan jezik“, na tragu sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku, odbačene od strane hrvatske jezikoslovne struke? Ta je Deklaracija donesena krajem ožujka 2017., nasuprot Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967., koja je afirmirala suvereno pravo na hrvatski jezik.

Deklaracija o hrvatskom jeziku definitivno je raskinula s unitarističkim pogledima na hrvatsko-srpski, kao jedan jezik, koji je nametan u dvjema Jugoslavijama.

Što se, uz ino, može pročitati u sarajevskoj Deklaraciji, koju su potpisali pristaše „zajedničkoga jezika“ iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije: „Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik - odgovor je potvrdan (...) Korištenje četiri naziva za standardne varijante - bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski - ne znači da su to i četiri različita jezika.“

Citirana Krležina izjava o jednom jeziku nije kompatibilna pogledima sarajevske Deklaracije, jer Krleža je potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967. Osim toga njegova je izjava ovako prezentirana „okljaštrena“.

Možda bi nam neki 2026. htjeli poručiti: ništa se nije promijenilo, ondje smo gdje smo bili prije više od pedeset godina. No treba reći: ipak nije tako! I staviti uskličnik.

Da imaju čiste namjere, kad citiraju Krležinu izreku, donijeli bi i njegovo objašnjenje. U njemu spominje nezvane koji se brinu o „jedinstvenom jeziku“ te da se „iza intransigentnog stava prema jedinstvu jezika krije opasna i na temelju pedesetogodišnjeg negativnog iskustva razorna centralistička politika“.

Krležina izreka o „jednom jeziku, koji Hrvati nazivaju hrvatski, a Srbi srpskim“ nije ništa drugo nego varijacija Supilova gledišta o „jednom narodu dvaju imena“ iz razdoblja njegove političke aktivnosti u sklopu Hrvatsko-srpske koalicije.

Vraćanje „jednom jeziku“ ili „zajedničkom jeziku“ moglo bi se razumjeti kao pokušaj stvaranja nove gužve oko hrvatskoga jezika. Uostalom, zar nismo vidjeli u Zagrebu, krajem studenoga 2025., na tobožnjem maršu protiv fašizma, ćirilični transparent na kojem je pisalo: „Jedan jezik jedna borba!“? Delegitimira li takva poruka velike borce protiv fašizma? Drukčije, ako pogledamo što je sve hrvatski jezik prošao skupa sa svojim narodom, takav transparent na ulicama i središnjem zagrebačkom trgu može značiti samo jedno – pokraj nas marširaju odredi neofašista, zakrabuljeni u ruho protiv tzv. fašizma!

Što je Krleža rekao Čengiću o hrvatskom jeziku?

Podsjetimo: radeći intervju s Krležom za sarajevski Svijet početkom 1971., Enes Čengić postavio je ovako pitanje: „U jednoj svojoj izjavi prošle godine Vi ste definirali svoj stav prema jeziku: 'Hrvatski ili srpski jezik su jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim a Srbi srpskim'. Možete li ovu kratku definiciju i komentirati?“

Krleža je na to odgovorio:

„O jeziku bilo bi dobro da se progovori i to konačno i to jedanput zauvijek i to takvim jezikom, te bi ga na kraju mogli razumjeti svi naši sveznadari i politički dušebrižnici. O jeziku trebalo bi progovoriti i našim slavnim govornicima koji čitaju svoje govore iz džepa i koji su od te svoje 'jezičnojedinstvene brige' sveli naš jezik na tristo riječi, osiromašivši ga do nemile bijede. Nije mi jasno što smo se toliko uskokodakali oko jezika, da li je jedan ili nije, kad je stvar jasna kao dvaput dva, samo smo mi po zakonu neke mutne dijalektike pretvorili ovo pitanje u kvadraturu lingvističkog kruga.

Otkad pišem, pišem hrvatski, upravo tako kao što svi srpski književnici pišu srpski. I to je jasno. I baš zato, jer je to jasno, bilo bi mudro kad bi se kod predstojeće izmjene Ustava stvar oko jezične zavrzlame vratila u predstanje po ustavnom prijedlogu iz godine 1946. tako da se taj naš jezik konačno pojavi pod svojim vlastitim imenom, to jest da bude ono što jeste: hrvatski ili srpski.

Ne znam zašto se toliki nezvani brinu oko, 'jedinstva jezika', unoseći u tu gužvu svoje politički skrivene misli, raspirujući blesave strasti, podjarivane bolesnim ambicijama nesposobnih pojedinaca. Sve politički zakulisne igre trebalo bi ukloniti odlučno i neopozivo, jer samo tako oslobodit će se ova raspra od raznih, mnogobrojnih preživjelosti i palanačke nepismenosti, a naročito pak od terora naših kobnih temperamenata, koji ne umiju drugo nego da prije rusvaja po našim krčmama pogase lampe ... Što se tiče pitanja jedinstva ili nejedinstva našega jezika, ono je prije svega sapeto čitavim spletom konzervativnih mentaliteta, a zatim isto tako i snopom neriješenih, kobnih i nimalo sporednih pitanja. Tema o našem šestostrukom nacionalnom identitetu prelazi okvir jednog razgovora ad hoc, što ne znači da o svemu tom ne bi trebalo progovoriti sa svom naučnom i književno-historijskom nepristranošću. Svaka takva analiza pokazala bi da se iza intransigentnog stava prema jedinstvu jezika krije opasna i na temelju pedesetogodišnjeg negativnog iskustva razorna centralistička politika, koju je trebalo prevladati od prvog dana, to jest od proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.“ (E. Čengić: S Krležom iz dana u dan, 1956. – 1975.; Balade o životu koji teče, Globus, Zagreb, 1986.).

Zahtijevalo se spaljivanje Krležinih djela

Ako bi Krleža bio pristaša „jednoga jezika“, kako se sugerira, zašto bi potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u kojoj, uz ino, stoji: „... potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.“ Ne treba zaboravljati da je zbog potpisa teksta Deklaracije bio izvrgnut političkoj osudi, da su ga vukli po političkom blatu kao krpu.

Davorin Rudolf piše u knjizi Komunizam, fašizam, nacizam: veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće, kako je glavna meta srpskih napada na hrvatske jezikoslovce zbog Deklaracije bio Miroslav Krleža, 'bastion velikohrvatstva'.

Srpska intelektualka, liberalna političarka Latinka Perović bila je na sastanku na kojem se zahtijevalo spaljivanje Krležinih djela.

Dobrica Ćosić u svojim je Piščevim zapisima 30. svibnja 1967. zapisao: „Krleža, duhovni inspirator, moralno i političko pokriće 'Deklaracije', najzad je sam blistavo osvijetlio svoje 'jugoslavensko lice', svoju srbofobiju izrazio je javno i otvoreno, usprkos titoističkim skrupulama ... Miroslav Krleža, u suvremenoj nacionalnoj orijentaciji Hrvatske, stoji u suštini na istim nacionalnim pozicijama na kojim danas stoji mačekovska i ustaška emigracija ... Nitko se do ovog trenutka nije usudio javno i pošteno kazati ono što svi pametni i savjesni intelektualci znaju: Miroslav Krleža je 'bastion velikohrvatstva', što mi je 1964. tvrdio i Vladimir Bakarić.“ (D. Rudolf: Komunizam, fašizam, nacizam: veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće, Književni krug, Split, 2023.).

Krleža se u memoarskim zapisima vraća se Deklaraciji, 27. VIII. 1967.

„Okružen svojim trabantima, tu sjedi Aleksandar R. Dobrodušno, intimno, kao s punim povjerenjem ispituje me o raznim okolnostima oko Deklaracije. Razgovaram s njim sabrano, razumno, mogao bih da mu izgovorim nekoliko istina o svemu što bi trebalo da mu se kaže pred njegovim čitavim krugom, ali me na čelu stola smeta Madame Citra, koja se tu našla prepotentna, pomalo ironična, sa pritajenim, upravo nepritajenim smiješkom, svjesna da je sve ovo šta ja pričam luk i voda.“

Tri mjeseca kasnije, 19. XI. 1967. piše: „Za direktoricu 'Radničkog sveučilišta' povratak popa Draganovića i Deklaracija, to jedno te isto.“ (M. Krleža: Dnevnik 1958-1968; Sarajevo, 1977.)

Rijetki su dani kad bi Krleža u dnevnik zapisao: „Una dies sine linea“. Ali, ne može se ne primijetiti kako u memoarskim zapisima nedostaju čitavi mjeseci, poglavito prije objavljivanja Deklaracije u Telegramu, 17. ožujka 1967., posebno nakon objave kad je uslijedila hajka prema pojedincima i institucijama, potpisnicima.

U Dnevniku nedostaje prvih osam mjeseci 1967., zapisi se nastavljaju 24. kolovoza 1967. Jesu li to zaista dani i mjeseci kad Krleža nije vodio Dnevnik ili je riječ o nečem drugom, pouzdano ne znamo. Njegova zapažanja, svjedočanstvo o tom vremenu bilo bi neprocjenjivo!

Novo vrijeme za hrvatski jezik nastupilo donošenjem Božićnoga Ustava kojim je definiran službenim u Republici Hrvatskoj

U Božićnom Ustavu 1990., nakon demokratskih izbora, prvi je put u jednom konstitucijskom hrvatskom državnom aktu jasno utvrđeno: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je upotrebi hrvatski jezik i latiničko pismo“ (Ustav RH, Članak 12.).

Nakon tako jasna stava vraćati na scenu „jedan jezik“ može se razumjeti samo kao skretanje vode na velikosrpski mlin po kojem je hrvatski jezik inačica srpskoga jezika. I ne samo to, ustrajno se pokušava umanjiti činjenicu da je Hrvatski sabor temeljem Ustava RH donio Zakon o hrvatskom jeziku, 26. siječnja 2024., koji je proglasio Predsjednik Republike Hrvatske 1. veljače 2024.

Tim je zakonom u članku 1. rečeno: „Hrvatski jezik službeni je jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije. U svojoj je ukupnosti i cjelovitosti hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture te se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj.“

Nijekati posebnost hrvatskoga jezika 2026. i vraćati se na gledište o „jednom jeziku“ mogu samo oni koji su prespavali 36 godina od uspostave hrvatske države, stoljeća hrvatske povijesti tijekom koje su razne čizme pokušale zatrti ili osporiti hrvatski jezik, drugim riječima hrvatski narod. Glagoljaš pop Martinac, potkraj 15. stoljeća, u svojem zapisu o bitci na Krbavskom polju to je zorno opisao: „Turci... što nalegoše na jazik hrvatski...“.

Nisu samo strani napadači udarali po temelju hrvatskoga identiteta – jeziku. Ne ulazeći dublje u povijest, podsjetimo se tko je sve vodio hajku protiv Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, tko je sve potpisao sarajevsku Deklaraciju te konačno bio protiv donošenja Zakona o hrvatskom jeziku.

Iz toga „gnijezda“ danas nam se sugerira jezično i politički prevladana priča o „jednom jeziku“. To je ona ista „tendencija“, da ne bude zabune, koja je napustila Hrvatski sabor, kad je trebala biti prihvaćana Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991.

Takva bi pozicija nekad možda bila razumljiva iz političkoga oportunizma, ali od povijesne sjednice Hrvatskoga sabora na kojoj je donesena Deklaracija o neovisnosti Republike Hrvatske, 1991., izraz je neprijeporno samo jednoga –  protuhrvatskoga stajališta!

Kad govorimo o Krleži i njegovim pogledima na hrvatski jezik, potrebno je podsjetiti na njegov govor, odnosno uvodnu riječ na znanstvenom savjetovanju o 130. godišnjici hrvatskoga narodnog preporoda, od 29. do 31. ožujka 1966.

„Kako je narodnost uglavnom jezik, i kao takav jedini garant nacionalnog dostojanstva, narodne svijesti i svih iluzija o političkoj i ekonomskoj slobodi, kako samo po jeziku narod postaje politički subjekt, to su se rodoljubivi osjećaji bugarski pod turskom vlašću bili u prvom redu probudili...“ (M. Krleža: Svjetiljka u tmini: književni eseji, Sarajevo, 1988.).

Ta rečenica bila je „kvasac“ Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, donesene godinu dana kasnije. Vraćeno je dostojanstvo hrvatskom jeziku, oslobođena su državotvorna stremljenja.  Hrvatska se suprotstavila srpskoj agresiji, ostvarila neovisnost.

Hrvatski je sabor donio Zakon o hrvatskom jeziku, koji je stupio na snagu 15. veljače 2024. Trebalo bi, sine ira et studio, provesti stručnu analizu koliko je taj zakon zaživio, odnosno provode li se potiho načela Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Marko Curać