Je li predugo trajala šutnja i zastoj u otkrivanju prikrivenih grobišta Hrvata?

Fakta...To je ono najstrašnije.

- Petar Šegedin: „Jakovljeva usta“, radiodrama, Sveti vrag, Naprijed, 1966.

“

”

Knjigom dvojice slovenskih autora Mitje Ferenca i Uroša Košira „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“, kojoj je predgovor „Smrtopis jugoslavenskog komunizma“ napisao dr. sc. Ante Žužul, a pogovor „Prekid dugotrajne šutnje“ dr. sc. Robin Harris, u izdanju zagrebačke Školske knjige otvorena je ponovno jedna strašna i zatamnjena dionica hrvatske povijesti koja se odnosi na partizanski pokolj i grobišta koja su prikrile komunističke vlasti na području Slovenije u kojima su najčešće posmrtni ostatci zarobljenih vojnika, ali i civila, žena, staraca i djece koji su početkom svibnja bježali prema zapadu.

Kako navode autori na početku monografije u poglavlju „Ubijanje i brisanje tragova“, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije 18. svibnja 1945. godine federalnim je ministarstvima izdalo nalog „prema kojem NOO moraju učiniti sve što je potrebno da se odmah uklone /sravne sa zemljom/ sva grobišta kao i pojedinačni grobovi okupatora i domaćih izdajica i tako izbriše svaki trag za njima“.

Iz knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“

Taj naputak, kako napominju, potpuno je negirao Ženevske konvencije (o postupanju s vojnim zarobljenicima) iz 1929. koje su regulirale međunarodno vojno, humanitarno i kazneno pravo. Uništavanju grobova protivila se Katolička crkva, koja je u pastirskom pismu biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. osudila takav postupak. „Pred smrću klanjaju se svi ljudi, i neprijatelji poslije smrti prestaju biti neprijatelji, i njima pripada po nepisanim zakonima čovječanske uljudbe koja izvire iz kršćanske ljubavi, pravo na pristojan grob. Poznato je da su poslije Prvoga svjetskog rata nekadašnji neprijatelji i te kako poštovali i čuvali grobove vojnika koji su kao osvajači pali u stranim zemljama. Danas se to pravo kod nas uskraćuje vlastitim sinovima“, stoji u pismu, koje citiraju autori monografije.

„U slovenskim šumama i na križnim putovima ubijeno više Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata nego što je stradalo od atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki“

Da bismo razumjeli povijesne uzroke i posljedice smrtopisa jugoslavenskoga komunizma, Žužul podsjeća u predgovoru kako je sve počelo.

„Poznato je da je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije i da su hrvatski vojnici sudjelovali u Prvome svjetskom ratu kao dio njezine vojske. Sjetimo se Odese i hrvatskih zarobljenika koji su bili vraćeni iz Rusije. Srpska kraljevska vojska je 1916. u Odesi, uz pomoć Kozaka, poklala više od 10 000 Hrvata vraćenih iz ruskog zarobljeništva koji nisu htjeli prihvatiti njezino znakovlje i postati vojnici srpske kraljevske dinastije Karađorđević“, napisao je Žužul te citirao Krležu (Deset krvavih godina, op. a.) koji je napisao: „U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u 'Kanatnom zavodu, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru da ne treba da znade tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici...“

Žužul daje presjek događaja nakon stvaranja Kraljevine SHS, koja je svoj život započela u krvi, masakrom prosvjednika na Trgu bana Jelačića, 5. prosinca 1918. Samo dvije godine poslije toga predsjednik Vlade tadašnje države predao je znatan dio hrvatskoga teritorija Kraljevini Italiji. Iste je godine, kako napominje, Kraljevina Italija počela fašističkim metodama provoditi opći teror i talijanizaciju. „Tako se na okupiranim područjima Hrvatske i Slovenije javio spontani hrvatski i slovenski narodni antifašizam koji je izazvao kralja Aleksandra da 1921. godine u Splitu osnuje profašističku Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA)“, napominje, dodajući kako su upravo taj narodni antifašizam koji živi duboko u duhu hrvatskog naroda poslije „ukrali jugoslavenski komunisti i pretvorili ga u parolu svoga terora“.

Ovdje je potrebna jedna digresija. Je li danas kad slušamo možemovce – udarnu „pesnicu“ esdepeovaca – sve te „inkubator-antifašiste“, koji poput Vučićevih propagandista hrvatsku Vladu optužuju da je „otvorila vrata fašizaciji“, riječ o nečem sličnom, drukčije sličnim nakanama, u svrhu preuzimanja vlasti, ili svega što na tom valu može uslijediti – egzodusu, da ne kažem nešto teže, „ostataka ostataka hrvatskog naroda“? Ali to je jedna druga tema. Glasovi koje čujemo u javnom prostoru, a redovito ih prati jedan tajkunski televizijski kanal, nisu glasovi parlamentarne borbe i demokracije, više sliče na roktanje i lavež koje nije ugodno slušati u svojem okolišu, u kojem se dobro zna što je bio fašizam, komunizam i u što se u konačnici pretvorio antifašizam.

No vratimo se predgovoru knjige, u kojem autor daje uvid na „ulični teror i paramilitarne odrede uz kraljevsku državnu zaštitu“, što u tom razdoblju kulminira u Narodnoj skupštini u Beogradu, 20. lipnja 1928., atentatom, masakrom zastupnika Hrvatske seljačke stranke, u režiji kraljevskoga velikosrpskoga režima. To je bio kraj svakom parlamentarizmu u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.

Žužul podsjeća da dok su se zbivali pokolji i likvidacije Hrvata po slovenskim šumama, Britanci nisu srpsku Kraljevsku vojsku – četnike – vraćali u Jugoslaviju, nego su ih posredovanjem svoje vlade i jugoslavenske obavještajne službe OZNA-e, prema nacionalnom ključu stavljali u izbjegličke logore.

„Aleksandar Ranković, osnivač i načelnik OZNA-e i KNOJ-a, odredio je 1945. godine za likvidaciju zarobljenih Hrvata u slovenskim šumama četiri jugoslavenske armije i njima na čelo postavio komandante koji su svi redom bili Srbi“, piše u predgovoru, dodajući kako je svjedok ubijanja, pripadnik partizanskih postrojba na poznatom gubilištu Kočevski Rog, u svom iskazu naveo kako je prema količini skinute i vagonima otpremljene odjeće tijekom osam dana bilo ubijeno više od 30 000 vojnika i žena i otprilike 200 djece u dobi od 14 do 16 godina.

Po Žužulovim riječima poznato je da su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki ubile više od 240 000 ljudi kako bi se okončao Drugi svjetski rat, a nakon završetka toga istog rata u slovenskim je šumama i na križnim putovima počinjen pokolj nad znatno većim brojem hrvatskih zarobljenika, žena, djece, staraca i vojnika.

„Učinjeno je to prema protokolu smrti koji je smislio i izradio Aleksandar Ranković, načelnik jugoslavenske tajne policije OZNA-e i KNOJ-a, uz suglasnost vrhovnog komandanta partizanskih likvidatora Josipa Broza Tita“, piše u predgovoru monografiji.

„Kako svoje glavne političke ciljeve nije ostvario kralj Aleksandar Karađorđević, tako uz sve zločine, teror, pokolj Hrvata i grobove nije uspio ni Aleksandar Ranković. Zadatak ostvarivanja svesrpskog cilja nakon Titove smrti preuzeo je i ratom želio ostvariti Slobodan Milošević“, piše Žužul u predgovoru, dodajući kako je epopeja stvaranja „velike Srbije“, nakon mnoštva zločina počinjenih tijekom više desetljeća završila porazom Slobodana Miloševića i Jugoslavenske narodne armije u Sloveniji 1991., pobjedom hrvatskih oružanih snaga u vojno-redarstvenoj akciji „Oluji“ u Hrvatskoj i okončanjem rata u BiH, 1995. godine.

Žužul upozorava kako su „čuvari smrti“ svojim ideologiziranim metodama manipulacije svako propitivanje i upozoravanje na strahote komunističkoga terora, unatoč znanstvenim i povijesnim činjenicama i materijalnim dokazima, nazivali – povijesnim revizionizmom.

Ostaje vidjeti kako će dočekati monografiju „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“!

Iz knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“

Bila bi potrebna još jedna knjiga da se opišu masovne grobnice u Hrvatskoj

Na kraju treba reći kako ništa manje važan nije pogovor monografiji „Prekid dugotrajne šutnje“, koji je napisao povjesničar, po habitusu, dr. sc. Robin Harris. Po njegovim riječima bila bi potrebna još jedna knjiga da se opišu masovne grobnice u Hrvatskoj i to poglavlje tragedije.

„Kolone zarobljenika na marševima smrti u sklopu Križnog puta uglavnom su prolazile kroz Zagreb, zarobljenici su bili smješteni u tranzitne logore u Kanalu, Jankomiru, Prečkom, Maksimiru i Sesvetama, gdje je navodno bilo masovnih smaknuća. „Poznato je da su brda u okolici Zagreba puna ratnih grobišta, ali duž svih ruta prisilnih marševa sigurno ima i drugih grobišta“, piše Harris.

Smatra, međutim, kako dosadašnje iskustvo ne ohrabruje jer Komisija za ispitivanje žrtava rata i poraća koju je osnovao Hrvatski sabor 1991. nailazila je na mnoge teškoće i zaprjeke. „Prestala je s radom 2002., rezultati su bili razočaravajući. Ubila ju je politika“, konstatira autor pogovora.

Smatra kako sad kad više nema toliko partizana iz Drugoga svjetskog rata, unatoč nestajanju dokaza zbog proteka vremena, možda bi imala uspjeha neka nova komisija, s konkretnim mandatom, odgovarajućim financiranjem, najboljim stručnim savjetnicima i jakom političkom potporom.

„Ova knjiga Mitje Ferenca i Uroša Košira pokazuje što se može učiniti. Nudi tehnički model koji se može primijeniti drugdje. Ona ponajprije znači poticaj (...) kako se utvrđuje i razglašava cijela povijesna istina o tome traumatičnom razdoblju života hrvatskog naroda. Mogli bismo reći to je 'prva faza' (...) 'druga faza' će morati biti posve hrvatska inicijativa“, poručuje Robin Harris.

Dodali bismo da na tom putu potpunu potporu pružaju dokumenti Vijeća Europe i Europskoga parlamenta o osudi totalitarnih sustava – fašizam i komunizam dva istovremena zla.

Iako je pitanje zločina nad zarobljenicima i njihovim grobištima nakon Drugoga svjetskoga rata bilo tabu-tema, ona se probijala u književnim djelima, no posebice je bila prisutna u inozemnim tiskovinama, napose u Hrvatskoj reviji, koja je nakon 1990. nastavila izlaziti u Zagrebu. No to je posebna tema.

Predstavljanje knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“ na najreprezentativnijem mjestu – zagrebačkom HNK-u

Knjiga „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“ bit će predstavljena 11. veljače na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta, na Trgu Republike Hrvatske 15.

Sama činjenica da se ta bogato ilustrirana znanstvena monografija (735 str. i više od 1000 fotografija, na kojima su iznimno potresni prizori posmrtnih ostataka ljudi i njihovih osobnih predmeta te zemljovida i crteža) koja iznosi činjenice o najvećem masovnom ubojstvu na europskom prostoru nakon završetka Drugoga svjetskoga rata na području Slovenije, predstavlja na pozornici zagrebačkoga HNK-a, kao i lokacija na kojoj se nalazi – Trg Republike Hrvatske – govori sama za sebe. U Zagrebu nije moglo biti reprezentativnijega mjesta.

O knjizi će, kako je najavljeno, govoriti predsjednik Upravnoga odbora Školske knjige dr. sc. Ante Žužul, autori prof. dr. sc. Mitja Ferenc i dr. sc. Uroš Košir te povjesničari dr. sc. Robin Harris i dr. sc. Zlatko Begonja.

Marko Curać