Kad se ratnim veteranima „odjenu stranački dresovi“, to poprima zabrinjavajuće konotacije. Može li ih se, suprotno civilnomu društvu, smatrati „pričuvnim stranačkim paravojnim postrojbama“?

Kako bi već sutra mogla izgledati hrvatska politička pozornica, ne želimo ni pretpostaviti ako bi se pojavili na konferencijama za novinstvo postrojeni ratni veterani drugih parlamentarnih stranaka iza leđa stranačkih čelnika kao što se to dogodilo u nedjelju, 26. listopada, kada su veterani iz stranke Možemo! predstavili kampanju „Branili smo slobodu“. Je li taj okvir bio najbolji kroz koji su veterani izrekli svoje mišljenje o nekim aktualnim društvenim procesima, ili je riječ o instrumentalizaciji branitelja koju provodi stranka Možemo!, pokazat će vrijeme.

U Hrvatskoj ima više od tisuću braniteljskih udruga i bilo bi logično da su branitelji koji su se trideset godina nakon završetka Domovinskoga rata okupili pod kišobranom stranke Možemo! artikulirali svoje poglede na slobodu u okviru postojećih ili neke nove udruge, mimo političke stranke. Građani imaju pravo birati stranačke boje, ali kad se hrvatskim braniteljima „odjenu stranački dresovi“, to poprima druge, rekli bismo zabrinjavajuće konotacije. Može li ih se zbog toga smatrati „pričuvnim stranačkim paravojnim postrojbama“? U civilnom društvu takve pojave nisu baš posve normalne, posebno i stoga što se stranku Možemo! sve više percipira kao ideološku ekstremno lijevu sektu, koja u Gradu Zagrebu ne rješava komunalne probleme, nego stvara sukobe i nacionalni razdor. Uskličnik koji dolazi na kraju imena stranke sve češće se ne percipira samo kao razgodak, odnosno interpunkcijski znak koji se rabi za označavanje usklika, uzvika, naređenja ili naglašenoga afekta, nego simbolično kao pendrek i batina. Saborski govori možemovaca puni su prijetnja i gorčine, ostrašćenosti i ideoloških naboja, zapjenjenih gestikulacija, koje kipte bijesom. To građani gledaju gotovo svakodnevno na malim ekranima, zbog čega se opravdano pribojavaju.

Pod možemovcima Zagreb sve više ima izgled zapuštenoga grada. Zapuštenost od centra prema periferiji proporcionalno raste i najbolje se slika zapuštenosti može vidjeti u perifernim kvartovima, koji imaju na tisuće stanovnika. Primjerice, posljednje nevrijeme; kiša i vjetar na ulice, nogostupe i parkove nanijeli su znatne količine lišća koje gradske službe ne čiste. Osim što pružaju neurednu sliku predstavljaju opasnost na mokroj podlozi za lomove ruku, nogu, kukova. Bivša je gradska uprava skupljala lišće i odlagala ga, kompostirala i prodavala. Jedno od odlagališta bilo je na Stenjevcu, ali ono u posljednje dvije-tri godine ne kompostira zeleni otpad, pa se može očekivati da taj atraktivni gradski prostor bude prodan za stanogradnju, kako bi se gradio neki novi gradski geto kakav već godinama raste na području Stenjevac-jug, koji stanari već nazivaju Pjongjang.

U informaciji u svezi s navedenom kampanjom koju su prenijeli mediji stoji kako je veterane stranke Možemo! „potaknulo što se navodno u ime svih branitelja išao raditi nekakav napad na kulturne manifestacije“, jer jednostavno to nije što oni žive, što osjećaju, i ne može se reći da su „svi branitelji protiv nečega, kad nisu“. Na to se nadovezala koordinatorica stranke Sandra Benčić koja je rekla kako su imali potrebu pokazati kako su „branitelji heterogena skupina u kojoj nitko nema pravo govoriti u ime cjelokupne populacije“.

Veterani stranke Možemo!, međutim, kažu da su u Domovinski rat išli kako bi obranili obitelj i zemlju, borili se za slobodu, demokraciju i pravednije društvo i nikakvi ekstremni simboli nisu ih pokretali.

Takvo načelno gledište sigurno dijeli većina hrvatskih branitelja, premda ga mnogi branitelji ne bi baš isprali i ispraznili od sadržaja pa da se ne zna tko je bio agresor i što je bio povod tomu da se brani i gine za Hrvatsku.

Branitelji, kao i čitavo društvo jesu heterogena skupina, ali ne toliko da bi se branitelje dijelilo do apsurda, učinilo stranačkom metlom, automatski nedjelotvornima, autsajderima.

I na kraju, vratimo se nazivu kampanje – „Branili smo slobodu“. Kakvu slobodu? Ako postoji pravo na slobodu, primjerice umjetničku, zar ne postoji i pravo na građansku slobodu, po kojoj se može mirno prosvjedovati protiv umjetničkih izraza ako su dio neukusa, provokacija i slično?

Naziv manifestacije – „Nosi se!“, zar nije u imenu diskriminacijski!? Zar takva poruka po sebi nije antidemokratska? Može li se shvatiti dobronamjernom, odnosno kako ju ne razumjeti usmjerenom protiv jedne od najosjetljivijih i ratom traumatiziranih skupina, koja iako je rat završio prije trideset godina još liječi rane, traži i pokapa svoje mrtve subranitelje, ali bez pardona ih se javno podrugljivo naziva – zabraniteljima. Što je previše, previše je!

Konačno, svaka sloboda onoliko je jaka koliko je u njezinim temeljima ugrađena istina, a istina je neodvojiva od zbilje. U prošlom sustavu čuvarima režima bila su puna usta  slobode i demokracije, ali upravo zbog odsutnosti istine, sve se pretvaralo u neistinu i neslobodu. Hrvatski jezik kao najbolji pokazatelj nacionalne slobode tomu je bio najzorniji primjer. Ne samo da mu se osporavao razvojni put, nego i ono elementarno – nacionalno ime: nije mogao imati svoj pravopis, svoju gramatiku, svoj rječnik, iako je na njemu stvorena velebna književna, znanstvena i ina baština. Zaključno: stvaraju li možemovci svojim iščašenim postupcima sve više pretpostavaka za put u neslobodu i društvene sukobe?

Marko Curać

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.